Pustinja je u Svetom pismu ozračje izlaska u slobodu, iskustva silnih djela Božjih i vlastite krhkosti, privržene zaručničke ljubavi, prostor iskustva kušnje i povratka Bogu, prvoj ljubavi: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit` srcu“ (Hoš 2,16).
Bogočovjek Isus Krist, vođen Duhom Svetim, spustio se u krajnje dubine pustinje (usp. Mk 4,1). U tim rubnim i izazovnim prostranstvima ljudskog iskustva On je savladao đavla i učinio pustinju povlaštenim mjestom spasenja, obraćenja i duboke bliskosti između Boga i čovjeka. Isus je Novi Mojsije koji odlazi sam na goru (usp. Mt 14,23), moli u samoći (usp. Mk 1,35), u samoći prebrođuje najtjeskobnije časove (usp. Lk 22,41) i u njoj ostvaruje najveličanstveniji trijumf – uskrsnuće koje se događa u Njegovoj sakrivenosti od svijeta i najvećem predanju i uronjenosti u bliskost s Ocem. U Isusu se tako objavljuje punina otajstva pustinje i u Njegovoj se skrovitoj intimi posve ukorjenjuje kršćanski pustinjački poziv.
Ovako o pustinjačkom pozivu govori Crkva u svojim dokumentima:
Katekizam Katoličke Crkve (920-921):
I ne zavjetujući uvijek javno tri evanđeoska savjeta, pustinjaci ‘strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju život Bogu na slavu i za spasenje svijeta’.
Oni svakome pokazuju onaj nutarnji vidik otajstva Crkve, to jest osobnu intimnost s Kristom. Skriven ljudskim očima, život je pustinjakâ šutljivo propovijedanje onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer on je za njih sve. Poseban je to zov da se u pustinji, upravo u duhovnoj borbi, nađe slava Raspetoga.
Zakonik kanonskog prava Katoličke Crkve (kan. 603):
§ 1. Osim ustanova posvećenoga života, Crkva priznaje pustinjački i osamljenički život, kojim vjernici strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju svoj život Bogu na slavu i za spasenje svijeta.
§ 2. Pustinjak, kao Bogu prikazan u posvećenom životu, priznaje se u pravu ako tri evanđeoska savjeta, potvrđena zavjetom ili kojom drugom svetom vezom, javno prihvati pred dijecezanskim biskupom i pod njegovim vodstvom provodi svoj način življenja.
Dokumenti Crkve o posvećenom životu:
Perfectae caritatis. Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života (br. 1):
Već je od početaka Crkve bilo muževa i žena koji su ostvarivanjem evanđeoskih savjeta nastojali u većoj slobodi slijediti Krista i izrazitije ga nasljedovati. Svatko je od njih na svoj način provodio život Bogu posvećen. Mnogi su između njih po nadahnuću Duha Svetoga ili provodili samotan život ili su osnivali redovničke obitelji.
Vita consecrata. Posinodalna apostolska pobudnica o posvećenom život Sv. Ivana Pavla II. (br. 7):
Pustinjaci, muževi i žene, koji pripadaju starim Redovima ili novim Ustanovama, ili pak ovise izravno o Biskupu, unutarnjim i vanjskim odijeljenjem od svijeta svjedoče privremenost sadašnjeg vremena, postom i pokorom potvrđuju da čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o Božjoj riječi (usp. Mt 4,4). Takav život “u pustinji” poziv je sebi sličnima i samoj crkvenoj zajednici da nikada ne izgube iz vida najviše zvanje, a to je biti uvijek s Gospodinom.
Ponam in deserto viam. Oblik pustinjačkog života u mjesnoj Crkvi (br.1):
Od Istoka do Zapada kršćansku tradiciju prožima blistava prisutnost muškaraca i žena koji su posebnom radikalnošću živjeli prisnije nasljedovanje Krista (sequela pressius Christi) – u pustinjačkom obliku života. Pustinjački život izražava se u opredjeljenju za život intenzivnog i isključivog traženja Božjega lica. Pokreće ga želja za prisnim sjedinjenjem s Njim komu se posvećuje u strožem odvajanju od svijeta. Život Bogu samom (soli Deo) ukorjenjuje se u samom srcu Crkve i čovječanstva i otvara se za plodno zagovaranje.
Crkva želi zahvaliti za taj „dragocjeni biser” (Mt 13, 44) koji je u isto vrijeme stavljen u središte i na rubove života kršćanskih zajednica.
KARMEL BOŽJEG MILOSRĐA - CARMELUS MISERICORDIÆ DEI 