Arhive oznaka: tišina

“DAN(I) PUSTINJE” U KARMELU BOŽJEG MILOSRĐA

ZA SVE KOJI IMAJU DUHOVNU POTREBU POVUĆI SE U OZRAČJE MOLITVE I TIŠINE U BOŽJOJ PRISUTNOSTI

Samo u šutnji duša čuje i razabire Riječ. (sv. Ivan od Križa)

Molitva su vrata za ove tako velike milosti koje je meni udijelio Gospodin. Jesu li zatvorena, ne znam kako će ih udjeljivati… Gospodin želi dušu samu, čistu i željnu da to primi. Ako mu postavimo puno zapreka i ne učinimo ništa da se otklone, kako će doći do nas?  (sv. Terezija Avilska)

 

Zašto doći u KARMELSKU PUSTINJU?

U buci i vrevi svakodnevnog života često je teško pronaći dostatne trenutke sabranosti i tišine kako bismo se mogli više posvetiti duhovnom životu.

“Dan(i) pustinje” omogućuju intenzivnije vrijeme za susret s Gospodinom u molitvi, šutnji i samoći. To su dragocjeni trenuci za dublje otkrivanje Božje prisutnosti u svome životu, za duhovni rast, produbljivanje osobne molitve, promišljanje o Božjoj Riječi i životu, za razlučivanje poziva.

Pustinje se ne poklanjanju, nego osvajaju!

Ući u pustinju znači ići Bogu u susret. Bez Njega, pustinja je prazna i zastrašujuća, s Njim postaje plodna duhovna oaza Milosrđa i cvatući vrt (hebrejski „Karmel“).

Pustinja je Zov srca koje traži Boga, koje čezne utažiti svoju žeđ na izvoru Žive Vode i koje je spremno uložiti više od uobičajenog kako bi pronašlo odgovore na duboka životna pitanja. Zato je pustinja poziv učiniti jedan odmak od svakodnevnih obaveza, odnosa i navika i, poput proroka Ilije, „sakriti se na potoku Keritu“ (usp. 1 Kr 17,3), zašutjeti ustima kako bi se srcem moglo osluškivati Božji govor koji je poput „šapata laganog i blagog lahora“ (usp. 1 Kr 19,12).

Pustinja otvara jedan hod izlaska u vjeri iz „zemlje ropstva“ u „obećanu zemlju“, zato je ona i duhovni boj, ali taj zahtjev oslobađa i izgrađuje našu nutrinu i život, jačajući glavni i jedini vječni oslonac i smisao – Boga Živoga. Samo Bog dosta je! – ohrabruje nas sv. Majka Terezija od Isusa.

Tko može sudjelovati i na koji način?

Mogu sudjelovati svi koji imaju takvu duhovnu potrebu i poštuju ozračje šutnje i sabranosti; mladi i odrasli; svećenici, posvećene osobe, laici.

U jednostavnosti dijelimo s vama ozračje i način života u karmelskoj pustinji. Gosti pri tome uzimaju udjela djelomično sudjelujući u zajedničkoj molitvi (Sveta Misa, euharistijsko klanjanje, Časoslov, Čas Milosrđa) i tihom radu Zajednice (pomažući u pripremi objeda, uređivanju crkve i okoliša, izradi rukotvorina/evangelizacijskih materijala…). Ostalo vrijeme provode u osobnoj molitvi i samoći, prema dogovoru s obzirom na potrebe i mogućnosti osobe. Na raspolaganju smo vam za pratnju u molitvi, duhovni razgovor i sakramenat Pomirenja.

Moguće je sudjelovati jedan ili nekoliko dana (prema dogovoru).  Više informacija i prijave:

Pustinjački samostan sestara – Gospa Delorita, Kuna Pelješka: KBM.TotaTua@gmail.com

Pustinjački samostan sv. Josipa za braću – Donja Vrućica: KBM.TotusTuus@gmail.com

Svjedočanstva iz Knjige dojmova:

Iskustvo Božje prisutnosti u tišini Karmela Božjeg Milosrđa daje duši bliski susret sa samim sobom i sa Gospodinom… Ovo kratko vrijeme u Karmelu bit će poticaj da neke stvari u našem kršćanskom životu bolje postavimo i istaknemo te da one nametnute od svijeta odbacimo iz našeg svakodnevnog života. Preporučamo svima, a posebno bračnim parovima, da dožive ovo iskustvo kako bi učvrstili svoju međusobnu ljubav, učvrstili najprije onu pravu ljubav prema Bogu…

                                                                               Stijepo i Jelena, Dubrovnik

Duboko dirnut nježnošću Njegove tišine u ova tri dana – Isusu zahvalan na svim milostima i poticajima Duha! Više puta potican… no stigao u milosno vrijeme… Od lijepog vremena i lijepe prirode; od kiše i vjetra; od prostora bez mobilne mreže do ugodne kućice i zapaljene vatre – stalno je govorio! Od pustinje do vrta navodnjena: “ovako pripremi zemlju: grude joj poravna, kišom je omekša…” Neka Gospodin izlije svoj blagoslov na ovaj Karmel!

                                                                                              don Marin, Dubrovnik

Godišnje duhovne vježbe jedan su od stožera duhovnosti, pogotovo dijecezanskih svećenika…a imati duhovne vježbe u pustinji i totalnoj odijeljenosti od svijeta, gdje si sam pred Gospodinom, je najveće blago koje svećenik može sebi pokloniti, a onda i Crkvi. Hvala Vam za tu priliku, što ste na ovom lijepom otoku zasadili još jedan cvijet – Božji Vrt… 

                                                                                                          vlč. Andrija, Zagreb

Pustinja je za mene novo iskustvo, iskustvo koje do sada nisam imao. To iskustvo za mene znači iskustvo Božje blizine, ali i iskustvo vlastite rastrganosti unutar mene. Duh svijeta, korisnosti, sebičnosti, komfora zavuče se u srce, tako iskustvo pustinje ima sposobnost razotkriti srce, očistiti srce. Iskustvo pustinje donosi također mir. Stoga, za mene ovo iskustvo je dragocjeno u smislu otkrivanja dublje molitve, počinka na grudima Isusa Krista.

                                                                                                  bogoslov Nikola, Split 

Jake kušnje i unutarnje borbe nisu spriječile djelovanje milosti Božje u meni. Zahvalna sam Bogu na svakoj sekundi provedenoj u ovoj svetoj pustinji…Za mene je ovaj boravak jedno teško, ali isto tako milošću bogato iskustvo i sretna sam da ovakav svijet mogu ponijeti u buku vanjskog svijeta.

                                                                                          Ana, Imotski

…Ozračje šutnje, molitve i poticajne duhovne misli pomogle su da smo još više povezani s Bogom i Majkom Marijom. Želimo plodove ove duhovne obnove nositi vjerno u našem životu… Hvala vam na svemu!

Gordana i Nikola, Rožat

Dijelimo s vama jedno dulje, ali vrlo zanimljivo i osebujno svjedočanstvo:

Dok svijet tovari na leđa čovjeka breme nameta i dadžbina, poslova i traženja do mjere dokle to čovjek jedva može fizički i psihički izdržati, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok odnosi u obitelji, s prijateljima, kolegama, šefovima, subraćom u Kristu podbacuju u očekivanjima pa i razočaravaju, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok čovjek sam sebi predbacuje je li mogao bolje, i dok mu se ogledavajući se u sebe ne sviđa što vidi, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

– „U pustinju?“ – steže se čovjeku u grlu kao da je odjednom ostao bez vode.

– I opet čuje glas: „Dođi u pustinju!“

– „Što je to, Gospodine, točno pustinja u koju me zoveš?“ – pita čovjek.

– „To je mjesto u kojem ćemo boraviti sami ti i ja“ – odgovara Gospodin.

– „Kako će to biti Gospodine, kad ja živim potpuno drugačije, kako ću u tim uvjetima?“

– „Vjeruj mi!“

– „A ima li tamo vode? Koliko vode da ponesem?“

– „Zar zaboravljaš da sam ja Izvor žive vode?!“

– „Dobro, voda – bit će mi lakša naprtnjača. Mobitel moram ponijeti! Što ako negdje zaglavim na putu do te pustinje?! (sad se čovjek već od brige okrenuo sam u sebe zaboravljajući da je s njim Gospodin).

Je li trebam ponijeti i kompas, kartu, google, GPS, šator, deku – dvije…? Što ću jesti?! Da skuham nešto pa ponesem? A da ipak idem autom da to sve stane?! Ili bolje kombijem ako tamo bude, šta ja znam… paukova, zmija… da mogu spavati u kombiju?“

– „Samo vjeruj! Čekam te!“

– „Dobro može i samo naprtnjača, ne treba kombi… Oprosti što me čekaš, moram sve dobro isplanirati! Hvala Ti što si me zvao! Htio bih još samo znati koliko ću trebati provesti u pustinji?!“

– „Koliko misliš da možeš, a možda i duže.“

Čovjek je malo zbunjen ovim odgovorom, ali što da radi, ne može sad opet pitati objašnjenje pa da ispadne da je tupast. Tako čovjek baci naprtnjaču preko leđa i krene na put ne pitajući Gospodina više ništa. Putem je još sumnjao. Ipak, prije nego se umorio, shvatio je da je stigao na odredište.

– „Hm..“ – pomisli čovjek – „pa do pustinje nije bilo teško stići. Možda ovo nije ta pustinja?!“

Tako se čovjek spustio do središta pustinje gdje je bio hram. Gledao je lijevo – desno, okolo hrama. Nigdje nikoga. Odjednom mu prilaze dvije osobe i otvaraju mu vrata hrama.

– „Tko ste vi?“ – upita čovjek.

– „Mi smo službenici Gospodnji“ – odgovore oni – „oni koji čuvaju hram Gospodnji da se ne oskvrne.“

– „Gospodin mi je rekao da je ovdje pustinja i da ću u njoj naći samo Njega i da ćemo ovdje provesti u samoći neko vrijeme.“

– „Kako ti je rekao, tako će biti“ – odgovoriše mu i uvedoše ga u hram Gospodnji.

Dotače čovjeka to mjesto i iako je bilo prazno osjećala se u njemu punina Božja.

– „Ovaj hram je predivan“ – reče čovjek. Veće mu riječi nisu prevalile usta jer ono što je tamo ispunilo prostor bila je prisutnost Duha Svetoga i živo Svetohranište i bila je to za njega prevelika sila.

Tako se čovjek privolio da prebiva u molitvi u malom hramu sred pustinje. Kako je bilo upravo vrijeme kad su službenici molili Gospodina, pridružio se i on. Divio se kako lijepo oni mole pa je sad počeo iščekivati Gospodina da mu se javi opet.

– „Gospodine, evo me, došao sam! Gdje si ti?“ – ogledava se oko sebe, osluškuje. „Naišao sam na službenike Tvoje. Slušam ih kako mole. Izgledaju mi sveti. Pridružio sam im se odmah. Hoću li i ja biti svet nakon pustinje?“

Muk. Čuje se samo molitva. Miriše tamjan. Zvecka krunica. Ne preostaje mu ništa drugo nego da uporno moli. Tako je i učinio.

– „Gospodin je rekao da ti budemo od pomoći kada stigneš, ovo je poruka za tebe“ – obratili su mu se službenici. Čovjek uze poruku naslovljenu sa „7 tajna Božjeg Milosrđa“ i krene pratiti što mu to želi reći.

Tako je činio prvi dan i drugi dan i kada je srcem pristao uz Gospodina, nestalo je muka i On mu je opet progovorio:

– „Ovdje sam otkako si došao, kako sam i rekao da ću biti“ – začuje glas u hramu. – „Stajao sam pred tvojim vratima. Čekao sam. Ti si me zvao ali si zaboravio otključati vrata. Nisam mogao ući.“

– „Oprosti!“ – reče mu čovjek – „Ja sam osjećao neku nemoć u nutrini, ali nisam znao da vičem iza zatvorenih vrata.“

– „U redu je! Bio bih te čekao i duže. Ja sam onaj koji ispunjava obećanja.“

Tako je krenuo dijalog između čovjeka i Boga. Čovjek je upijao istine o Božjem milosrđu. Teret svijeta padao je s njega sve više. Čovjek je postajao sve lepršaviji, mirniji. Bog je bio nježan. Darovao mu je mnoge milosne trenutke sa svojim službenicima. U svakoj molitvi ponavljao mu je o ljubavi koju je njemu namijenio i blagoslivljao ga:

– „Predaj mi sve! Ja želim uzeti sve tvoje brige. Ja te ljubim!“

Čovjek je sve više ulazio u Boga a da ni sam nije znao kako. Pristankom srca započelo je njegovo preobraženje.

Na kraju mu je čovjek rekao: „Gospodine, bio sam preplašen tvojim pozivom u pustinju! Sada bih u njoj želio ostati još da i dalje uranjam u poruke Tvoga Milosrđa. Odgodio bih još koji dan povratak u svijet.“

– „Ne brini! Neću te napustiti ni u svijetu! A kada bude potrebno da se sretnemo u samoći, opet ću te zvati u pustinju. Sada moraš ići. Tamo te trebam.“

– „Dobro Gospodine!“ – odgovori čovjek.

– „Samo, molim te, provjeri da li držiš vrata otključana, inače ćeš se ti umoriti od zvanja a ja ću dugo čekati.“

– „Hoću Gospodine!“

Vraćajući se prema svijetu konačno je razumio ono „koliko misliš da možeš a možda i duže“.

                                                                                                                Nikolina, Šibenik