Dragi čitatelji, dijelimo s vama radost naših hodočasnika u Fatimu i karmelskim svecima. Prošlo je već nekoliko dana jer trebalo je vremena da se dojmovi slegnu i zapišu 🙂
Za našu zajednicu, Karmel Božjeg Milosrđa, bila je to također velika radost i milost jer smo 13. svibnja, o slavlju 100-te obljetnice ukazanja Gospe Fatimske i u Njezinoj blizini, proslavili našu prvu godišnjicu osnutka 🙂
Došli smo Ti sa svih strana…
U četvrtak 11. svibnja 2017. neki već prije izlaska sunca, a neki kasno poslijepodne iz raznih smo smjerova (Dubrovnik, Zagreb, Split, Zadar, Frankfurt, Zürich i Budimpešta) uzletjeli prema Madridu, kao početnoj točki našeg hodočašća našoj Nebeskoj Majci Gospi Fatimskoj i karmelskim misticima – sv. Tereziji Avilskoj i sv. Ivanu od Križa. Od ranog jutra četrdesetak hodočasnika, mladih i odraslih, povezalo se u molitvi i istoj nakani da se Božji Duh spusti na nas kako bismo primili sve ono što nam Gospodin želi dati za naše spasenje i na slavu Njegovu. Oko devet navečer smo se u radosti susreli u Madridskoj zračnoj luci, gdje smo u kapeli započeli naš hod slavljem Svete Mise koju je predslavio naš voditelj br. Dražen Marija Vargašević. Već ta milost slavljenja Svete Mise u zračnoj luci kao da nam je htjela reći da naviještanje Isusove radosne vijesti ne pita ni za vrijeme ni za mjesto. Tijekom slavljenja pridružile su nam se dvije gospođe koje rade u zračnoj luci, njihova žeđ za Gospodinom je pokazatelj žeđi svih ostalih koje ćemo susresti na našem putu, ali i na našem životnom putu.
U Terezijinoj Avili
Petak, drugi dan našega hodočašća jutro smo proveli u Avili, mjestu rođenja sv. Terezije Avilske, u prvom obnovljenom samostanu karmelićanki kojeg je ona osnovala i kojemu je zaštitnik sveti Josip prema kojem se pobožnost obnovila među pukom upravo zahvaljujući njoj. U kapeli sv. Josipa br. Dražen nas je podsjetio na Terezijinu odlučnu odlučnost i želju da budemo pravi apostoli susreta s Isusom. Da ne živimo u svojoj udobnosti, već da udahnemo punim plućima život koji Gospodin ima za nas. Podsjetio nas je na snagu i poziv Karmela u dubokom odnosu i sa Raspetim, ali i sa Uskrslim Gospodinom.
Na zavjetima Hrvatice s. Marije Mirte od sv. Josipa u Duruelu
Prošetavši kratko Avilom koja toliko odiše Terezijinim duhom, put smo nastavili prema samostanu karmelićanki u Duerelu, mjestu u kojem je sv. Ivan od Križa započeo obnovu muške grane Reda. U busu smo se pripremali slušajući povijest nastanka tog samostana, povijest Božje ruke koja čuda čini u nama ako joj se predamo, kao što su joj se predali Terezija, Ivan i mnogi drugi. U Duruelu su se mir i Božja prisutnost mogli gotovo napipati. Jak utisak na sve nas zasigurno su ostavili prvi zavjeti Hrvatice s. Marije Mirte od sv. Josipa (Mirte Utrobičić) iz Omiša, koja je obećala vjernost Bogu u karmelskom redu svojim prvim zavjetima. Predanje života ove mlade sestre, njezin čin iz čiste ljubavi, ali i sama međusobna ljubav sestara sigurno nas je potakla da i mi pročistimo naš odnos s Gospodinom i da se preispitamo kako stojimo s našom prvom Ljubavi. Sama priroda mjesta, kao da viče o Božjoj ljepoti i kao da dušu uzdiže na više. Usred ničega samostan svetih žena potpuno predanih Gospodinu. Usudila bih se reći: mali odsjaj Raja na zemlji.
U radosti slavlja 100-te godišnjice ukazanja Gospe Fatimske
U popodnevnim satima put smo nastavili prema Portugalu da bismo navečer stigli do Coimbre – malog portugalskog mjesta udaljenog sat vremena vožnje od Fatime. U nemogućnosti da fizički nazočimo bdijenju pred slavlje 100 – te godišnjice fatimskih ukazanja blaženima Jacinti, Franji i Luciji većina hodočasnika se pridružila molitvi posredstvom TV prijenosa. Neki su se pak, nakon dana punog doživljaja željeli malo i fizički odmoriti te su večer proveli u šetnji tim gradićem ili odlaskom na raniji počinak.
Na samu obljetnicu u subotu 13. svibnja, krenuli smo u ranu zoru u pjesmi i molitvi prema Fatimi. Tamo nas je dočekalo mnoštvo vjernika koji su došli u susret Majci Mariji. Prije procesije s Gospinim kipom i slavlja Svete Mise molili smo krunicu kako bi srca pripremili za susret s Gospodinom. Na samom početku Svete Mise Papa Franjo je proglasio svetima do tada blažene Jacintu i Franju. Bio je to trenutak susreta nas hodočasničke crkve i one već proslavljene u nebu, trenutak u kojem tako snažno odjekuje Kristovo uskrsnuće i smrt kao konačan susret s Njim i nastavak života u Životu. Kao da se spustio komadić Raja: milost, radost, mir. Tijekom Svete Mise bili smo u zajedništvu s desetcima tisuća ostalih vjernika iz 55 zemalja, ali jedinstvena Crkva i jedno zajedništvo bili su tako duboko utisnuti u srcima sviju. Poslije Svete Mise poklonili smo se Gospodinu i u euharistijskom klanjanju te primili blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Na samom završetku, dok je kip Gospe Fatimske nošen u procesiji, svi smo pozdravili Gospu pjesmom i, na poziv Svetog Oca Franje, radosno mašući bijelim rupcima i šalovima.
Popodne smo proveli u osobnoj molitvi i razgledavanju Svetišta. Neki od nas su klečeći obišli kapelu ukazanja. Klečeći tako pred našom Majkom mogli smo doživjeti koliko nam je ona potrebna. Doživjeli smo koliko nam je potreban njezin zagovor i Majčinska briga te kako je klečeći stav zapravo ispravan stav primanja i odraz dostojanstva djece Božje. Lijepo iznenađenje je bio i susret s dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem.
Nakon kupanja u kratkom pljusku 🙂 uputili smo se u poslijepodnevnim satima prema našem smještaju u Coimbri. Ondje su mnogi večer još iskoristili za molitvu u improviziranom molitvenom prostoru na terasi našeg jednostavnog hostela.
Svjedočanstvo o vidjelici sestri Luciji
Nedjeljnoga jutra imali smo priliku posjetiti samotan sestara karmelićanki u Coimbri, gdje je do svoje zemaljske smrti živjela s. Lucija, vidjelica iz Fatime. Mogli smo razgovarati sa sestrom Sofijom, prioricom samostana, koja je sedam godina živjela sa s. Lucijom. Rekla nam je da je s. Lucija bila jako jednostavna i radosna žena i da je mnogo, mnogo molila. Nije voljela razgovarati o viđenjima u Fatimi, no ipak sestre su je često pitale baš o tim događajima. Bila je jako povezana s Gospom i gajila je veliku ljubav prema njoj. Susret s tom sestrom zaista nam je bio radost.
Ponovo sa sv. Majkom Terezijom od Isusa
Nakon toga krenuli smo natrag za Španjolsku. Ovaj put odredište nam je bila Alba de Tormes, predivno malo mjesto u Kastilji gdje je grob sv. Terezije od Isusa. U toj crkvi, podno Terezijina groba, smo slavili Svetu Misu i ponovno imali priliku još ponešto doznati o toj ženi, koja je toliko ljubila Isusa. U muzeju posvećenom njoj i razdoblju u kojem je živjela imali smo priliku vidjeti svu raskoš koja je tada vladala te napraviti paralelu s Terezijinom obnovom Karmela i pozivom na jednostavnost i potrebom da se sve u životu svede na ono bitno i nužno potrebno. U Albi smo se zajedno i klanjali Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, izričući iskrene nakane srca po Svetičinu zagovoru.
S još jačim utiskom Terezijina duha u srcu uputili smo se ponovo prema Avili. Iako umorni od puta, nismo mogli odoljeti a da se uvečer ne prošetamo Avilom, čiju smo ljepotu mogli doživjeti i u noćnom svjetlu: raskoš zidina, ali i Terezijin duh koji nas je osvojio. Kao pravi pustolovi malo smo i zalutali gradom te smo hodajući izmolili i Večernju službu Časova.
Zadnjeg dana našeg hodočašća proveli smo cijelo jutro s Terezijom u samostanu Utjelovljenja, u kojem je ona započela redovnički život, primila mnoge mistične milosti i poziv na obnovu Karmelskog reda. Vidjeli smo sobu u kojoj je živjela i gdje je primila neke mistične objave. Posjetili smo i muzej u kojem se nalaze dragocjenosti vezane uz njezin život i duhovnost. Poticajan je također bio i susret sa sestrama karmelićankama u tom samostanu. Još neko vrijeme smo imali za zadnji pozdrav s Terezijom i Avilom. Tko je htio mogao je ostati moliti ili se tjelesno okrijepiti, kupiti kakav suvenir ili jednostavno prošetati i nadiviti se krajoliku, kamenu, zidinama.
Završetak kod sv. Ivana od Križa
Već pomalo tužni zbog odlaska, imali smo još jedno važno odredište i susret. Sv. Ivan od Križa nas je čekao u Segoviji, gdje je karmelski samostan koji čuva njegov grob. Već pri samom ulasku taj gradić nas je impresionirao svojom posebnošću, velikim dvorcem na visini, nekako pustinjskim dahom, ali nadasve prisutnošću sv. Ivana od Križa. Na njegovu grobu smo slavili Svetu Misu i, zahvaljujući br. Draženu, još više ušli u Ivanov duh i odnos s Gospodinom, u ljepotu njegove duše koja je toliko ljubila i čeznula za Njim. To kasno poslijepodne zadnjeg dana proveli smo u molitvi i zahvaljivanju pred Presvetim Sakramentom.
Zaista, još ćemo sigurno jako dugo ubirati plodove ovoga puta, milost Majčice u Fatimi, te poticaje života sv. Terezije od Isusa i sv. Ivana od Križa kojima smo se nadahnjivali svih ovih dana, i koji su nas potaknuli na ono bitno – samo Bog je dosta!
Zrinka, Split
Nekoliko dojmova hodočasnika
Zahvaljujem Gospodinu i Majci Mariji na našem hodočašću i na svakoj osobi pojedinačno. Gledajući unazad, zaključujem kako još uvijek nisam svjesna svih Milosti koje je Gospodin po zagovoru naše Majke spustio na sve nas. Počevši posjetom samostana Svetog Josipa, prvog samostana kojeg je osnovala sv. Terezija Avilska gdje je naša sestra Edita pa došavši u Duruelo na zavjetnu misu naše sestre Mirte iz Omiša. Gledajuci ozarena lica „zatvorenih“ sestara zapitali smo se – tko je tu u biti zatvoren – mi ili one!? Nastavili smo put prema Fatimi i iako nismo stigli na večernji susret s papom Franjom, bili smo skupa, makar pred TV-om, a ta mala žrtvica donijela je veliku radost u subotu na Svetoj Misi na kojoj je Sveti Otac proglasio, do tada blažene, Jacintu i Franju svetima! Toliko smo bili sretni i obasjani posebnom Majčinom prisutnošću da smo i povremene pljuskove pozdravili pjesmom. Čulo se tako – Nek pada, nek pada..otvori nebeske brane… Nastavili smo svoj put prema Albi de Tormes gdje smo pored groba sv.Terezije Avilske imali Sv. Misu i klanjanje pred Presvetim. Obišli smo i muzej, bili u molitvi na grobu te velike naučiteljice, a u mom sjećanju je posebno ostalo njezino probodeno srce i stepenice gdje joj Dijete Isus kaže – Ako si ti Terezija od Isusa onda sam ja Isus od Terezije 🙂 A u glavi mi i dalje odjekuje – Solo Dios basta. Zadnji dan hodočašća, u ponedjeljak, posjetili smo samostan Utjelovljenja gdje smo se susreli sa sestrama koje se nazivaju samo „tajnicama“ Marijinim, a u samostanu je na mjestu priorice i dalje Marijin kip kao u doba Sv. Terezije. Sve riječi su tu suvišne. Njihova radost se nije mogla sakriti, a mi smo pomno upijali svaku riječ. Hvala Gospodinu i na španjolskim telenovelama u mladosti radi kojih sam gotovo sve mogla razumjeti 😉 (…jer On i krivim crtama ravno pise…) Posebno hvala dragom bratu Draženu na bezuvjetnom darivanju svima nama. Stalno je bio na raspolaganju i za ispovijed i za razgovor i to s velikim osmijehom i prije svega u Ljubavi. Veliko hvala i sestri Maji Pavli koja je, makar u Dubrovniku, stalno bila s nama u molitvi. Hvala Gospodinu na Karmelu Božjeg Milosrđa! Vodi nas Marijo sve Isusu.
Anđela, Zadar
Dojmovi se još nisu slegli 😉 Vjerujem da ćemo svi imati što prebirati u srcu cijeli život, ali ukratko bih htjela posvjedočiti sto sam doživjela na hodočašću. Prije svega hvala Gospodinu i dobrim ljudima koji su mi omogućili da budem dio jednog predivnog duhovnog koktela ljubavi. Svako mjesto na kojem smo bili imali su veliki utjecaj na moju dušu i zahvalna sam na svakoj sitnici jer Bog mi je pokazao da pazi na detalje i da ništa nije slučajno… U samostanu Sv. Josipa se osjeća tako snažna prisutnost sv. Terezije da nisam mogla ni razmišljati ni moliti, samo biti. Snažno ozračje molitve podsjetilo me što želim činiti cijeli svoj život. Ponijela sam u jednom dijelu svoga srca trenutke u Avili na koje ću se vraćati vjerujem do kraja života. Bog je ulio u moje srce posebnu ljubav prema Karmelu i zaista sam se osjećala kao da sam doma. Kada bi pisala sve sto me dotaknulo bilo bi predugacko… Nasi trenutci zajednistva i molitve u pansionu , zavjeti sestre Marije Mirte od Svetog Josipa bili su posebno dirljivi i snažni. Velika milost da smo mogli sudjelovati u jednom tako svetom trenutku. Zatim odlazak u Fatimu, susret sa papom Franjom, proglašenje svetima Jacinte i Franje, molitva kod kapelice ukazanja, radost, mir, zahvalnost, mogu reći da sam bila ponosna što sam dio Crkve. Samostan Utjelovljenja. Tu sam nekako još snažnije doživjela Tereziju, trenutci koji su duboko urezani moje srce za koje je svaka slika preblijeda, svaka riječ presiromašna. Duboki susret i sa sestrama u Utjelovljenju, osobito susret sa prvom sestrom, imala sam osjećaj da stojim pred sveticom, toliko milosti mi je Bog udijelio preko te sestre samo što sam stajala u njezinoj prisutnosti. Zaista shvatiš da kada se potpuno predaš Bogu da tada dolazi punina, prava radost. I vjerujem da nam je svima jasno da te sestre nisu zarobljene iza rešetki nego da su slobodne, to mi je još vise posvijestilo koliko je važno ući u nutrinu i ustrajno moliti. Zatim odlazak kod sv. Ivana od Križa, koji mi je posebno drag jer je u jednom trenutku, usudila bih se reći, spasio moj duhovni život, jedva sam čekala da mu zahvalim, i da ga zamolim da me ravna i vodi i dalje na mom putu prema Isusu. Ovo je ukratko, puno je toga, imali smo zaista jedno ispunjeno hodočašće i niti jedan trenutak nije bio iskorišten uzalud. Hvala svima koji su bili dio ovog hodočašća osobito sestri Maji Pavli koja nas je pratila molitvom i bila u Duhu s nama, također i našem bratu Draženu što nas je strpljivo podnosio i što nam je Gospodin preko njega sijao puno toga u dušu što će vjerujem, ako budemo dobro zalijevali i pažljivo se brinuli, donijeti ploda u našim životima, na slavu Gospodina našega Isusa Krista .. I za kraj …Gledaj On te gleda…Gledaj Ga !. 🙂 Božji i Majčin blagoslov
Martina, Zagreb
Nakon Avile i kamena temeljca, mjesta gdje su se sv. Tereziji Avilskoj pridružile prve sestre, mjesta gdje Kristove zaručnice i nakon petsto godina predaju svoje srce Isusu i našoj Gospi od gore Karmela, dolazimo u Duruelo na zavjete sestre Mirte Marije od Sv. Josipa. Ona je sva anđeoska. Kada smo se susrele nakon zavjeta iza dvojih gustih rešetaka u duhu smo se dodirnule stišćući obje prstima rešetke s njene i moje strane. Dodirnuti se fizički nismo mogle, ali duhom i srcem da. Bivša članica naše molitvene “Zamak” i prijateljica sa kojom sam nitima Božjim povezana…Dva srca i dva života, oba jednako vrijedna i ljubljena od Boga. Nije li to predivno. Dva poziva: obitelj i bosonoga karmelićanka, a jedno srce. Srce Milosrdnog Isusa iz kojeg izviru dvije zrake: jedna su laici i obitelj, a druga svećenici, redovnici i redovnice, a skupa spojene u jedno srce i pozvani na svetost i čisto srce jer takvi će Boga gledati. Pozdrav Duruelu, nadam se da nije posljednji put ovako fizički, ali u srcu ćeš ostat..Hvala ti dobri Isuse na svemu. Hvala… Sv. Mise, koje smo imali svaki dan na Terezijinu grobu i grobu sv. Ivana od Križa i klanjanja bijahu uistinu ispunjena duhom Božjim i prisutnošću sv. Terezije i sv. Ivana od Križa… Hvala ti Bože na svemu što me učiš svaki dan. Hvala ti što nas toliko ljubiš.
Viktorija, Zagreb
Vratila sam se sa hodočašća organiziranog povodom 100-te godišnjice ukazanja Gospe u Fatimi – ali u dubini svoje duše ja sam još uvijek u svim svetištima koje smo putem posjetili, sa svim svecima, “starim” i onim “novim”, upravo proglašenima od Sv. Oca Pape, Jacintom i Franjom. Osjećaj mira i blaženstva koji sam dobila želim zadržati što duže, trajno. Duboki i snažni nagovori i razmatranja brata Dražena o životima Svete Terezije Avilske i Svetog Ivana od Križa, prodrli su u dubinu moga bića, osvješćujući sve lijepo i ugodno u meni, ali i koliko je toga u meni prisutno, a što Bogu nije drago. Sveci su me ohrabrili i potaknuli na odlučan i ustrajan rad na sebi… Pomisao na primanje Škapulara i donošenje odluke o prihvaćanju uključivanja u Bratovštinu, izazvalo je u meni velike nemire i sve mi je govorilo da to nije za mene i da ću si samo stvoriti još jednu obvezu. Odlučila sam da ću to odgoditi jer nisam još spremna i ne trebam sa tim žuriti. Trenutak mog posramljenja nije dugo čekao – dolaskom u Avilu, odnosno samostan Utjelovljenja, brat Dražen nas je ponovo pozvao na primanje Škapulara. U tom trenutku mi naviru misli o mom životnom putu koji je zahvaljujući mojem sve većem otvaranju Bogu i Majci Božjoj dobio veći, pravi smisao. Mnogi moji padovi i padovi moje obitelji su spriječeni, mnogi su ublaženi, a sa onima koji su se dogodili nosila sam se puno lakše – sve je to djelo moga Gospodina i naše Gospe. A sada ja odbijam primiti Njenu još jaču zaštitu i vodstvo. Nisam spremna pokloniti joj malo svog slobodnog vremena. Stid je preuzeo moje biće i nisam mogla ništa drugo nego zaplakati nad svojom bijedom. Sa ovim saznanjem i zahvalna Majci Božjoj što me zove na samo njoj znan način, pristupila sam i rekla: “Spremna sam za primanje Škapulara”. Najljepši osjećaj i znak da sam potpuno prihvatila i predala se Majci Božjoj je bio moj povratak kući. Kako živim sama, ulazeći u stan prva pomisao bila mi je da sam sa sobom dovela Nekoga tako dragog koji će biti stalno tu prisutan i sa mnom dijeliti moje lijepe i manje lijepe trenutke. Uzela sam je za ruku i ona je sada stvarno moja Majka još bliža, prisutnija u mom životu. Pratit ću pomno sve događaje i nova hodočašća koja organizira Karmel Božjeg Milosrđa sa bratom Draženom i sestrom Majom Pavlom i sigurno ću se odazvati. Neka vas prati dragi Bog u svim vašim plemenitim nastojanjima u želji da nas naučite ispravno živjeti približavajući nas našem Ocu i Majci. Božji blagoslov i jedno veliko hvala!
Dunja, Zagreb
Hvala dragom Bogu i bratu Draženu koji nas je vodio na ovo divno hodočašće. Kada sam izašla iz aviona u Zagrebu imala sam osjećaj kao da sam se probudila iz nekog predivnog sna. Najviše mi se u sjećanje urezala ona prostorija u kojoj je Sv. Terezija razgovarala s gostima i kada joj je naš Gospodin rekao da su to isprazni razgovori. Slika Isusovih ranjenih leđa od bičevanja mi je često pred očima.
Janja, Odra
Šta reći na hodočašće u Fatimu-neponovljivo i predivno iskustvo. Čim mi je prijateljica spomenula hodočašće pomislila sam da i ja moram ići. Pošla sam iz nekih svojih osobnih razloga ne znajući ništa o vama i vašem redu. Sve me je oduševilo, sveta Terezija (o kojoj sam tako malo znala), sveti Ivan od Križa (o kojem skoro ništa nisam znala )…a posebno iznenađenje koje smo imali već prvi dan. Sestra Mirta je na zavjetima djelovala tako sretno-kao malo dijete koje ne zna šta bi od dragosti i sreće. Ni slutila nisam da će me to ovoliko dirnuti i ostaviti na mene ovako dubok utisak. A škapular?! Koja sreća primiti ga na tako posebnom mjestu. Još uvijek ne mogu vjerovati da mi se to desilo. Koja mirnoća me sada obuzima kad pomislim da imam taj posebni Marijin dar. Nadam se samo da sam i dostojna nositi ga. Ja sam inače ljubitelj molitve i šutnje tako da mi je ovo hodočašće baš odgovaralo. Nadam se da ću opet imati mogućnost za ovako nešto.
Ivana, Mostar
KARMEL BOŽJEG MILOSRĐA - CARMELUS MISERICORDIÆ DEI 