Biskup mate blagoslovio pustinjački samostan sv. o. Josipa u donjoj vrućici

U Nedjelju Božje Riječi, 26. siječnja 2020. dubrovački biskup mons. Mate Uzinić blagoslovio je prvi dio novoizgrađenog “Pustinjačkog samostana sv. oca Josipa” za mušku granu Karmela Božjeg Milosrđa u Donjoj Vrućici na Pelješcu.

Blagoslovno slavlje započelo je u crkvi sv. Kuzme i Damjana – pored koje se nalazi samostan – čašćenjem Božjeg Milosrđa u Času Milosrđa – u 15:00h – kad je naš Gospodin Isus Krist izdahnuo na križu te su iz njegova probodena srca potekle krv i voda. Prvo je pročitan ulomak iz Dnevnika svete Faustine Kowalske u kojoj su prenesene riječi samog Gospodina Isusa koji poziva na molitvu Krunice Božjeg Milosrđa te ističe njezinu duhovnu snagu, osobito za pomoć umirućima. Zatim se svečano molila Krunica Božjeg Milosrđa.

Obraćajući se okupljenima – među kojima su uz don Alena Kerija, trpanjskog župnika i upravitelja župa Donja Vrućica i Kuna, bili vjernici iz župa sv. Kuzme i Damjana u Donjoj Vrućici, sv. Petra i Pavla u Trpnju, Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Kune i Blažene Djevice Marije – Pomoćnice kršćana u Orebiću – otac Biskup im je zahvalio za otvorenost srca prema Karmelu Božjeg Milosrđa, nastajućoj obitelji posvećenog života, otvorenosti koja je omogućila i podržala uvjete u kojima se mogao početi graditi pustinjački samostan te dovršiti njegova prva etapa i dodao: “Vjerujem da ćete sve više osjećati blagodat molitvene prisutnosti ove posvećene obitelji u nastajanju”. Nastavljajući svoje obraćanje biskup Uzinić je istaknuo: “No mi smo zagledani prvenstveno u probodeno Srce iz kojega izvire milosrđe i njega ćemo sada zamoliti da blagoslovi prije svega članove Karmela Božjeg Milosrđa, novoizgrađeni prostor i sve koji će u njemu živjeti i u nj dolaziti.”

Tijekom obreda blagoslova naviješteno je evanđelje o susretu dvojice učenika sv. Ivana Krstitelja s Isusom u kojemu su oni Isusa upitali gdje stanuje, na njegovo poziv došli u njegovo prebivalište te nakon boravka s njim u kojemu su ga otkrili kao Mesiju, ponovno izišli oduševljeno svjedočeći za njega. “Ovo evanđelje”, ustvrdio je dubrovački biskup, “upravo nam predstavlja karizmu Karmela Božjeg Milosrđa: ovo je pustinjačka zajednica, pozvana da trajno boravi s Isusom, kao dvojica učenika iz evanđelja; ali ova zajednica ima i misionarsko poslanje: oni su, kao dvojica Ivanovih učenika, pozvani biti i svjedoci Božjeg Milosrđa, izlazeći iz samostana – ne da ostanu vani, nego da posvjedoče za Isusa i ponovno se vrate u molitvenu prisnost boravka s Njim”.

Nakon molitve u crkvi okupljeni su se uputili prema novoizgrađenim eremitorijima (pustinjačkim kućicama) koje je biskup blagoslovio te su se na kraju svi zadržali na okrjepi uz domaće kolače i čaj.

Eremitoriji su pustinjačka obitavališta koja obuhvaćaju molitveni, stambeni i radni prostor za jednog redovnika povezan u skladnu cjelinu jedne izdvojene, male i skromne kućice zajedno s malenim osobnim vrtom i u blizini sa susjednim eremitorijima. Na taj način omogućen je s jedne strane produženi boravak u intimi molitve s Gospodinom, a s druge strane zajedništvo s drugim članovima zajednice koje se konkretizira ponajviše u zajedničkom slavlju Euharistije, određenih molitvenih časova i pobožnosti te dijeljenju odgovornosti života kroz rad i zajedničko svjedočenje i navještaj.

Pustinjački samostan posvećen je svetom Josipu koga se u Karmelu časti kao duhovnog oca, a, prema svjedočenju članova Karmela Božjeg Milosrđa, zagovor svetog Josipa je bio presudan za dobročinstva koja su brojni ljudi iskazali darivanjem svoga vremena i sredstava za početnu fazu izgradnje samostana. Sljedeća etapa gradnje usmjerila bi se prema obnovi ruševina stare župne kuće koja je spaljena i napuštena još u Drugom svjetskom ratu, a služila bi kao prostor za zajedničke prostorije i gostinjac. U međuvremenu logistički prostor za zajedničke potrebe organiziran je u kamp prikolici, a gosti, koji dolaze na pozivsko iskustvo ili u pustinjačku duhovnu obnovu, se primaju u eremitoriju.

Iste nedjelje prijepodne dubrovački biskup predslavio je župnu svetu Misu u Trpnju, župi čiji župnik don Alen Keri je i upravitelj župe Donja Vrućica. Na završetku Svete Mise brat Dražen Marija Vargašević, pozivajući na sudjelovanje u blagoslovnom slavlju, zahvalio je dubrovačkom biskupu, don Alenu i svima koji su molitvom i djelom podržali gradnju samostana te preporučio u molitvu ostvarivanje Božjih nakana s tim osnutkom.

MOZAIK MILOSRĐA

Poštovani čitatelji,

Dopustite nam da vam premda s vremenskim odmakom približimo ljepotu glazbene duhovne večeri održane 28. rujna ove godine u Kuni. Odvijajući se u ritmu molitvenog razgovaranja s Bogom večer je odisala zahvalnošću, svečanošću i snagom zajedništva. Stijepo Gleđ Markos i njegova supruga Jelena Đuraš Gleđ svoj su glazbeni talent potpuno stavili u službu slavljenja Božje dobrote, veličanja i divljenja pred Njegovim djelima te pomoći okupljenim vjernicima da uzdignu svoj duh svome Stvoritelju i Otkupitelju u molitvi.

Izuzetno dojmljivom Markosovom pjevačkom nastupu popraćenom klavirskom pratnjom njegove supruge prethodilo je euharistijsko slavlje u čast Milosrđa Božjeg u kojemu su liturgijska čitanja toga dana znakovito govorila o pozivu na gradnju jeruzalemskog hrama. „I gradnja pustinjačkog samostana sv. Jospia u Donjoj Vrućici“, istaknuo je predslavitelj br. Dražen Marija, „gradnja je mjesta posvećenog Bogu, služenju Njemu i milost je i radost biti kamenčićem u tom mozaiku milosrđa“.

Supružnici Gleđ glazbom su popratili i euharistijsko klanjanje koje je slijedilo nakon izričito pjevačkoga dijela večeri. Izrečene zahvalne molitve upućene su za milost zajedništva u dobru i podrške poticajima Božjim preko Karmela Božjeg Milosrđa.

Na samom završetku otvorila se mogućnost za nešto podrobnije predstavljanje nakane osnutka i početnog razvoja crkvene obitelji posvećenog života u nastajanju i u tom kontekstu postupnog nastajanja pustinjačkog samostana sv. Josipa. Ovdje donosimo glavninu tog govora kojeg je izrekao brat dražen Marija.

“Dragi prijatelji,

hvala Milosrdnom Isusu i Mariji, Majci i Kraljici Karmela i Milosrđa za svakoga od vas… što su vam srca bratski i sestrinski otvorena, što ste svaki od vas kamenčić u mozaiku Božjega milosrđa!

Isus kaže: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima!” (Mt 18,20). Koliko nam svima znači da smo zajedno u Isusovo ime! … Onda to zajedništvo dobiva snagu koju ni u kojem drugom slučaju ne bi imalo – snagu, ljepotu, zaštitu – koja se zove Isus – naš ljubljeni Spasitelj… nutarnji razlog naše povezanosti…

U ovom kraju možda nije bilo dovoljno prilike da nešto više kažemo o našem pozivu pa sada koristimo priliku za to.

Predstavljanje poziva Karmela Božjeg Milosrđa

Naš poziv je molitva! A “molitva”, ona nutarnja, misaona, je “razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi”, kaže sv. Majka Terezija Avilska (Moj život 8,5). “Često puta, nasamo”! Sam Isus nas potiče da ustrajno molimo, sv. Pavao – da bez prestanka molimo, a drevno, Prvotno karmelsko pravilo nam nalaže: “Razmatrajte dan i noć o Zakonu Gospodnjem i bdijte u molitvi”.

Početci Karmela

Karmel! A što je Karmel? Riječ znači: Božji rascvjetani vrti ili vinograd, prostorno – to je osamljeno, a vegetacijski predivno brdo u Izraelu na kojem je živio veliki prorok i molitelj sv. Ilija, njegovi proročki sinovi i kasnije – brojni molitelji koji su imali poziv povući se u osamu da bi više i bolje bili u ljubavi uronjeni samo u Gospodina po molitvi i skromnom životu. Sveti papa Lav XIII. rekao je: “Šutnja, povučenost, odricanje – to troje – bez toga nema molitve, a bez molitve Karmel je ništa!” To troje je jednom riječju – PUSTINJA! Pustinja koja je zaštita molitvene oaze, pustinja koja je ispražnjenost i suhoća samo radi toga da se više i bolje može primiti ispunjenost Bogom i okrjepa živom vodom Njegove ljubavi, za sebe, ali još više za druge. Bog kaže po proroku Hošei: “Stoga ću je, evo primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu” (Hoš 2,16).

Tim pustinjacima na Karmelu biskup i patrijarh iz Jezuralema, sveti Albert, dao je pravilo, zaštitio ih je. Rekao je: “Vi ste korisni za Crkvu, hrabro nastavite živjeti svoj poziv na molitvu u pustinji. Ja vas štitim, podržavam vas i dajem vam svoj blagoslov” – tako su službeno nastali karmelićani u 13. stoljeću.

Karmel prelazi u Europu

Kad su ih iz Svete Zemlje protjerali islamski progonitelji došli su u Europu i tu se bore do danas da ostanu vjerni svome pozivu molitve. Tu im je u Engleskoj Gospa dala predivni dar – Škapular – kojega mnogi od vas već nosite! U Europi ih je dočekalo puno izazova i počeli su prečesto izlaziti iz pustinje, baviti se poslovima koji su ih rastresali i stoga je trpjela njihova molitva bez koje je – kako smo čuli papu Lava XIII. – Karmel ništa, besmislen! Zato se više puta poduzimala obnova, vraćanje na prvotni žar. Najveći obnovitelji Karmela su naša sveta majka Terezija od Isusa (Avilska) i naš sveti otac Ivan od Križa, naši veliki učitelji i uzori koje rado i vama preporučamo – da čitate njihova djela, njihove životopise i od njih učite istinsku duhovnost!

Poticaj na pustinju

Nama je Isus dao taj nezasluženi dar – pozvao nas je u Karmel. Živjeli smo u Karmelu – s. Maja Pavla u Družbi Karmelićanki Božanskog Srca Isusova 16 godina, ja u Redu bosonogih karmelićana 12 godina – i ondje nastojali živjeti Isusov poziv. Jesmo molili i radili lijepe stvari u apostolatu – bilo bi dugo nabrajati kakve smo sve službe imali u Zagrebu – ali nismo imali pustinju! Tj. imali smo je premalo i osjećali smo, prvo svatko zasebno, a kasnije i zajednički – da nas Isus snažno potiče, usmjerava, privlači – u karmelsku pustinju. Imali smo u Zagrebu sve potrebne uvjete, ništa nismo morali graditi, ništa ljudima objašnjavati o svom pozivu, o tome zašto s. Maja Pavla nije župna sestra, zašto ja nisam župnik, imali smo strukturalnu sigurnost i – da tako po svjetovnome kažem – dobar položaj, ali nismo imali pustinju.

Novi početak

Zato smo sve ono ostavili i, nakon što smo sve provjerili s duhovnicima i crkvenim poglavarima i dobili sve potrebne dozvole – što je nama bila potvrda da to doista Isus želi – došli smo u Dubrovnik, jer biskup Mate je odlučio podržati Isusov poziv u nama – u novi početak. Imali smo poziv, otvorena srca (troje nas je bilo), imali smo Isusa – i ništa više! Sve je trebalo iznova. Biskup je posudio svoj apartman na Koločepu, ondašnji župnik dio župne kuće, prijatelji su nas podržali da imamo osnovna sredstva za život, i krenuli smo! Ušli smo u pustolovinu života u kojoj je svaki dan bio novi, lijepi i zahtjevni izazov, nastojanje, borba – da poziv koji nam je Isus dao – zaživimo. U biskupiji smo koja nema nijedne “pustinje”, nema nijednog kontemplativnog samostana u kojemu su braća ili sestre posvećene isključivo molitvi. Prije su bili: benediktinci, klarise – danas je to samo egzotična uspomena – otok Lokrum, Samostan sv. Klare… Nije nam lako objasniti što mi to hoćemo, što radimo – zašto toliko vremena provodimo u crkvi, u klanjanju, u tihoj molitvi (na Koločepu su župljani komentirali župniku: Kako oni to – šute, a mole!?), zašto ne držimo župske vjeronauke, probe pjevanja za zborove, zašto se malo više ne družimo s ljudima, zašto ja nisam župnik. Vi dobro znate da se mi i podružimo i imamo duhovne susrete, slične ovom, i da nismo potpuno u pustinji (netko u našoj obitelji ima i imat će i takav poziv na povučeniji život u molitvi, ali nismo svi u potpunoj pustinji), ali mi to ne možemo u onoj mjeri i na onaj način kao neki drugi – jer nas ISUS POZIVA na nešto drugo, na PUSTINJU! I naša sveta majka Terezija Avilska dala nam je strogo pravilo za naše susrete s ljudima: “Ili pričati o Bogu ili šutjeti!” Molitveni život u Crkvi je poput korijena ruže – ne vidi se, a omogućuje da Crkva cvate. Ako bi korijen htio van cijela bi se ruža osušila. Prerečeno u odnosu na nas: ako bismo bili puno vani i malo molili – ne bismo vam imali što dati. Bili bismo ništa, kao sol koja je obljutavila!

A tu molitvu koja nam je poziv upućujemo za Crkvu, svijet, za spas duša, za vas… i to nam je prvi apostolat. Iz nje se onda rađa navještaj, apostolat duhovnosti. Moliti i širiti molitvu kao sredstvo susreta s Bogom Milosrđa. Pozvani smo dijeliti ono što i sami nastojimo živjeti: kroz duhovno gostoprimstvo, duhovne obnove, hodočašća, molitvene susrete, duhovni razgovor, sakrament Ispovijedi, djela milosrđa…

Duhovno razumijevanje poziva Karmela Božjeg Milosrđa

Zato je ovo večeras – ponajprije večer zahvalnosti za DUHOVNO zajedništvo s vama, dragi prijatelji, koji ste prihvatili naš POZIV!, tj. koji ste prihvatili Isusa onako kako je ušao u naš život i vidite vrijednost takvog nasljedovanja Isusa, i pomažete nam da bolje živimo s Isusom, koji je duge trenutke svoga života provodio u samoći molitve sa svojim Ocem, u zajedništvu s Gospom, sa sv. Josipom i u potpunoj samoći pustinje, večernjih, noćnih i jutarnjih bdijenja čak i onda kad je bio u jeku svoga kratkotrajnog – samo trogodišnjeg – javnog djelovanja.

Hvala Isusu za svaku vašu iskrenu molitvu i blagoslov i možda čak prikazanu žrtvu za ovaj Karmel. Mi ne možemo dovoljno zahvaliti za duhovna dobročinstva, duhovna djela milosrđa koja ste nam radi Isusa iskazali – i tako nam pomagali da Isusu budemo poslušniji, vjerniji! Neka vam Isus stostruko uzvrati i nemojte prestati za nas moliti! Nismo to zaslužili, nismo zaslužili ovaj poziv, ali duboko vjerujemo da Isus zna zašto nam ga je dao i da će ga On u nama ostvariti! S duhovnim djelima milosrđa mnogi ste povezali i tjelesna djela milosrđa! Sve što imamo, ili bolje rečeno, koristimo, primili smo. Ne želimo sigurnost ovoga svijeta. Nju smo imali i nju smo napustili, svo troje – jer i sestra Judita koja nam se kasnije pridružila (i sada je unutar postupka pridruživanja u razdoblju kušnje), imala je svu zemaljsku sigurnost u svojoj družbi sestara Milosrdnica. Ne želimo velike zgrade, ne želimo standard, atraktivne lokacije. Samo imamo potrebu za jednostavnim i siromašnim skloništem u samoći – gdje možemo što bolje živjeti molitvu i gdje, ako je volja dobroga Boga – može doći još koji brat, koja sestra da s njima dijelimo Isusa i bilo tko od vas koji u sabranosti s nama želi podijeliti djelić našeg poziva – i u tome smo zahvalni za popriličan broj onih koji su prošli kroz našu pustinju u nastajanju i s kojima smo mogli podijeliti, premda u provizornosti, svetu pustinju koja se kroz borbu među nama probija i oblikuje kao mozaik Milosrđa.

Samostan za sestre i samostan za braću

Sestre i braća (buduća – jer još sam samo ja ovdje – no ima onih koji se žele pridružiti i povremeno već borave s nama (preporučamo ih u vaše molitve!) – sestre i braća u zajednici, odnosno točnije rečeno: u crkvenoj obitelji posvećenog života u nastajanju – trebamo odvojena prebivališta na odmjerenoj udaljenosti koja će istovremeno podržati i naše zajedništvo u pozivu, molitvi, služenju bližnjima i materijalnim dobrima. Na Koločepu smo bili u dvije kuće – ovdje je bila jedna pa smo već prije dolaska ovamo bili u potrazi za mjestom gdje bih ja živio i gdje bih mogao primiti na iskustvo, u goste, bar jednog mladića koji želi upoznati ovaj poziv i možda nam se pridružiti. Božja providnost potaknula je dobročinitelje koji su obećali dragocjenu pomoć u gradnji, a preko biskupa Mate i otvorenog srca tamošnjeg župnika i župljana providnost je pokazala Donju Vrućicu – divno zemljište u skrovitosti, pored crkve, na kojemu su ostatci župne kuće uništene u Drugom svjetskom ratu – kao mjesto gdje bi se moglo graditi. Ja sam isprva bio velikodušno ugošćen kod braće Franjevaca u Orebiću – (hvala vam braćo!), a kasnije u kućici na vrhu Kune po dobroti Zorana Roso, njezina vlasnika i Marije i Borisa Jelovčić, njegove bliske rodbine – (hvala vam od srca!) i po dobroti požrtvovnih prijatelja (obitelji Tomaš) koji su mi pomogli obnoviti kućicu i izgraditi kupaonicu. Za to vrijeme prilagođavali smo ovdje samostan ne bi li bio prikladniji za naš poziv. Zahvalni smo za mogućnost privremenog korištenja ovog Franjevačkog samostana i crkve. Oni su prije godinu dana postali naše utočište – boravište za sestre, mjesto za primanje mladih koji žele upoznati ovaj poziv, za drage ljude koji žele provesti koji dan u molitvi s nama, za primiti ljude na razgovor, ispovijed, za slavljenje svete Mise i klanjanja – kako u ovoj crkvi, tako zimi u nutarnjoj kapelici… Zahvalni smo, a istovremeno svjesni privremenosti… Ne trebamo naime velike zgrade – kulturne, turističke atrakcije – već nešto malo, siromašno, skrovito, u prirodi, u pustinji… – ako se sruši da što manje buke stvara…- kako je sv. Terezija Avilska govorila o samostanima koje je osnivala.

Samostan za braću u Donjoj Vrućici

Hvala vam, dragi prijatelji, što nam u tome pomažete… Hvala ekipi volontera koji su predložili dobrotvorni koncert. Oni su željeli da se ovdašnji ljudi upoznaju s onim što se događa u Vrućici i da se pomogne obnova dijela župne kuće u koju bi se smjestila kuhinja i još jedna soba, a nama je ta ideja bila poticaj prije svega na zahvalnost.

Evo sad bih vam pokazao nekoliko fotografija na kojima se vidi što se događalo u Vrućici u zadnjih godinu dana, kako je rastao mozaik Milosrđa, po vrlo posebnom zagovoru našeg svetog oca Josipa – Marijinog zaručnika! Dok smo molili devetnicu njemu pojavio se ključni dobročinitelj koji sve prati, osobito u kritičnim trenutcima i koji nije želio da ga ističem. Hvala svima čija imena ne će biti izrjekom spomenuta (za što vas molim razumijevanje) – iz ovoga i raznih drugih krajeva za doprinos u osmišljavanju, nacrtima, materijalu, izvođenju radova, volontiranju, popustima…

I molimo vas, za sve što mi možemo učiniti za vas, u skladu s našim pozivom, budite slobodni obratiti nam se. Bit će nam drago da od nezasluženih darova možemo dijeliti s vama, a ponajviše u molitvi koju vam svim srcem obećajemo!

I na kraju: najdraži zadatak: zahvala Gospodinu za ovo dvoje njegovih bisera: za našega Stijepa i našu Jelenu! Pozivam vas da im ne plješćemo – nego da Isusu sada prikažemo trenutak molitve za njih – neka to bude kroz našu pjesmu – ne tako savršenu kao njihovu, ali od srca.”

Hvala i vama, poštovani čitatelji, na svakoj podršci Božjemu djelu kojega smo nezasluženi dionici. Hvala za svaki vaš kamenčić u tom mozaiku Milosrđa.

MOZAIK MILOSRĐA – GLAZBENA DUHOVNA VEČER U KUNI

“MOZAIK MILOSRĐA” – zahvalna i dobrotvorna glazbena duhovna večer održat će se 28. rujna 2019. s početkom u 18.30 h u crkvi Gospe Delorite u Kuni Pelješkoj.

Milosrdni Gospodin gradi mozaik svoga spasenja i posvećenja u duši ljudi, u njihovim odnosima i svekolikom njihovu djelovanju. On to voli činiti služeći se nama ljudima. Daje nam kamenčiće svoje milosti da ih mi dijelimo s drugima. Nitko nema sam sve kamenčiće. Svima nam treba Božja milost preko drugih i svi smo pozvani posredovati drugima tu milost.

Ova večer, kako joj je i ime, i sama je kamenčić u mozaiku Milosrđa s obzirom na djelo Pustinjačkog samostana sv. Josipa za braću u Donjoj Vrućici.

Karmel Božjeg Milosrđa je obitelj posvećenog života u nastajanju koja nastaje u dvije grane: sestre i braća. Po dolasku na Pelješac sestrama je povjeren na korištenje franjevački samostan Gospe Delorite u Kuni. Za granu braće Božja Providnost je otvorila put prema Donjoj Vrućici gdje je u izgradnji samostan sv. Josipa.

Čitav Karmel Božjeg Milosrđa nastaje i živi kao mozaik Milosrđa, služeći duhovnom dobru ljudi i oslanjajući se na Božju Providnost koja se očituje i preko dobrote i pomoći ljudi. Nastaje tako jedno čudesno, radosno i duhovno zajedništvo koje povezuje evanđeoska besplatnost i služenje Gospodinu Isusu u uzajamnom pomaganju prema pozivu i talentima koje nam On daruje.

Glazbena duhovna večer dio je tog mozaika kroz velikodušnost srca i glasa koje slavi Gospodina – dubrovačkog tenora Stijepa Gleđa Markosa u pratnji njegove supruge Jelene Đuraš Gleđ. Od srca im zahvaljujemo i pozivamo zainteresirane na ovu lijepu duhovnu glazbeno – meditativnu večer, kojoj će prethoditi i slavlje Svete Mise u 17.30 h. U ovoj večeri najvažnije nam je zahvaliti za sve što je Gospodin već ostvario, slaviti ga i veličati za duhovna i tjelesna djela Milosrđa koja nam je udijelio i za koja nas je osposobio. Pored toga nakana nam je i moliti i djelovati kako bi mozaik Njegova milosrđa nastavio rasti – prije svega duhovno, a onda i utjelovljeno – kroz svaki kamenčić molitve, žrtve i djela na koje Gospodin potiče u vezi Pustinjačkog samostana sv. Josipa u Donjoj Vrućici – kako za one koji bi ga, prepoznajući duhovni poziv željeli nastaniti, tako i za one koji bi dolazili prigodno na “dane pustinje” i duhovne obnove.

Dobrodošli, u slobodi duhovnog sudjelovanja, bez obaveze za materijalnim donacijama!