Arhive oznaka: pustinja

Pustinja koja čuva VRT

U subotu 9. lipnja 2018., na blagdana Bezgrješnog Srca Marijina u Karmelu Božjeg Milosrđa na Koločepu održana je duhovna obnova pod nazivom “U vrtu Marijina Srca”.

Dijelimo s vama neke misli iz nagovora toga dana kad smo obnavljali zahvalnost Bogu za dar Majke Marije i obnovili posvetu Njezinu Bezgrješnom Srcu:

Govor o pustinjačkom načinu života ponekad se usko i nedostatno shvati pod samo jednim njegovim vidom, u smislu pustoši, oskudnosti, odricanja. Međutim to je samo kora pustinje, kao ljuska oraha, kao školjka bisernica koji međutim u sebi sadržavaju onaj neizmjerno važniji dio: orahovu jezgru, dragocjeni biser, tj. za Karmel – divnu oazu i duhovni vrt Božje prisutnosti, odraz onoga edenskoga vrta u kojemu se Bog želio šetati s čovjekom za dnevnog povjetarca. 

Šutnja, povučenost i svojevrsno “ogoljenje” koje donosi pustinja – imaju svoj jedini smisao u tome da čuvaju tu nutarnju oazu: srce čisto i slobodno da ga može ispuniti Božja Riječ i prisutnost. Susret s Bogom u tom otkrivenom vrtu duše neizmjerno je bogatstvo i iskustvo koje nas osposobljava za kvalitetnije susrete s ljudima. Ogoljenje koje traži pustinja je pomoć da se zaodjenemo najljepšim odijelom Božje milosti.

Taj vrt je nekad jako zarastao, on može čak postati trnje i šikarje, neprohodan. Čovjek može postati nedostupno ljepota onoga što je Bog stvorio s nakanom da čovjeka razveseljuje, ljepota svega „raslinja“ misli, osjećaja, talenata kojima smo obdareni. U nama može nastati zbrkana šuma mnogo toga dobroga što međutim u neredu, pomiješanosti i gubitku prioriteta, prestaje biti blagoslov i postaje opterećenje, sjetna uspomena na ono kako je nekad ili na trenutke bilo i kako u dubini srca osjećamo da bi trebalo biti. Uz to, u nas se pokušava uvući i zlo kao divlje i štetno „raslinje“ koje ne donosi plod, nego samo crpi zemlju i guši ono dobro. Počinjemo gledati na svoj život kao na nešto strano u što nismo kadri uči i unijeti red.

Takvu sliku duše kao vrta razvila je sv. Terezija Avilska ističući kako je duhovno zapušten čovjek kao vrt obrastao u korov i bez vlage. Odricanje od grijeha i pomirenje s Bogom je čupanje korova. Tad do izražaja dolaze milosti Božje kao već postojeće, ali prigušene i kao nove plemenite biljke. Voda za zalijevanje vrta je Božje trajno Milosrđe do kojega dolazimo molitvom, među kojom su najučinkovitiji sveti sakramenti. U tom ozračju smiješta se čitavi prekrasni duhovni traktat o nepredovanju u molitvi kao o napredovanju u načinu navodnjavanja vrta naše duše.

a) Započinje se zahtjevnim putem početničkoga razmatranja gdje se, privikavajući se na duhovni život i istovremeno se izdvajajući iz hedonističkoga sebičnog života, trudimo povezati s Bogom misleći o Njegovoj riječi, o djelima koja je izveo u povijesti spasenja, u Crkvi po životima ljudi, osobito svetaca, po čudesima, navještaju, i u našem osobnom životu kao povijesti spasenja u malom po mnoštvu iskaza Njegova Milosrđa. To početno razmatranje Terezija uspoređuje s izvlačenjem vode iz bunara u suhoj zemlji uz pomoć kante i užeta. Potrebno je puno truda i navodnjavanje ide sporo.

b) Nastavlja se potom uvježbavajući se u praksi razmatranja ili meditacije i stječući dobru naviku i sposobnost ostajanja uz Isusa u molitvi. Razvijanje te sposobnosti slično je razvijanju načina navodnjavanja koje je sada slično izvlačenju vode iz manje dubine uz pomoć velikoga kotača s tzv. dolapima koji podižu vodu na površinu puno brže i obilnije.

c) Onaj tko i dalje ustrajava u redovitoj i kvalitetnoj molitvi, uključujući životne događaje u svoj molitveni odnos s Bogom (u, kako kaže Terezija, definirajući molitvu razmatranja, „prijateljski razgovor s Isusom za koga znamo da nas ljubi“) i uključujući svoj molitveni odnos u životne događaje, kao da je u svojoj duši prokopao kanale milosti te milost dopire do svih njezinih dijelova, kao kad se zemlja navodnjava prokopanim sustavom kanala ili prirodno nastalim putovima za vodu na tlima uz rijeke, kao što je npr. izuzetno plodna neretvanska dolina.

d) Konačno, onaj tko tako raste u otvorenosti Bogu i revno se dopušta natopiti Njegovom milošću – pouzdano se dopušta ljubiti od Boga, pouzdano dopušta da mu Bog prašta, da ga trajno podiže, hrabri i vodi kroz život svojom ljubavlju – postaje spremnim da primi Božju milost potpuno lako, bez ikakva napora. To je slično kiši s neba koja natapa vrt. Kiša je metafora za mistični život duše koja pred Bogom postaje pasivnom u najpozitivnijem značenju toga pojma, i sav njezin trud svodi se na to da ustraje u primanju Božje ljubavi, iskaza Njegove nježnosti, Njegove sasvim osobne i sasvim duboke ljubavi koja nema granice ni mjere, već je sama sebi jedinom mjerom: Mjera ljubavi je ljubav bez mjere.

To je Karmel u koji nas poziva Blažena Djevica Marija kad nas potiče da uđemo u defaultkroz čin posvete i predanja Njoj kako bi Ona svojim majčinskim zagovorom i sestrinskom podrškom u nama izmolila i oblikovala prekrasni vrt duše u kojemu će vladati Bog.

To je cilj karmelske duhovnosti, da Bog svojom ljubavlju i istinom potpuno ovlada čovjekovom nutrinom te čovjek postane svetim i rasadnikom svetosti.

 

Oglasi

Šabat i šapat karmelske pustinje

Abba [otac] Teofil, nadbiskup, dođe jednom u Sketsku pustinju. Braća koja su se okupila kažu abbi Pambu: “Reci neku riječ Papi da mu bude na korist”. Starac odgovori: “Ako mu ne koristi moja šutnja, ne će mu koristiti ni moja riječ”.

Duh Sveti nas ove nedjelje kroz misna čitanja podsjeća na važnost dana Gospodnjega. U Starom zavjetu bio je to šabat – subota kao dan Jahvina počinka, blagoslova i radosti s obzirom na sve što je divno i veličanstveno stvorio. U mir i radost toga počinka Bog je želio uvesti svoj narod. Zato mu je, izbavivši ga iz egipastskoga ropstva, čak i naredio da subotom miruje. Dok je u Egiptu faraon narod tjerao da radi do iznemoglosti, Bog osloboditelj nagovara ga da odahne, da ima slobodu od pritiska, da se zajedno s Njim uči diviti stvarnosti i blagoslivljati ju.

Puni smisao šabata zasjao je u Uskrsnuću Božjega Sina koje predstavlja novi šabat, novi mir i novu radost koja se probila kroz dramatični nemir i gustu žalost krajnje nepravde i zla kojom je Isus bio prikovan na križ i uguran u grob. U povijesti i svemiru nema ništa jačega od uskrsnoga mira. Čovjeku ne će biti dovoljna cijela vječnost da dovoljno shvati, da se dostatno zadivi i da prikladno zahvali na daru događaja Isusova Uskrsnuća.

Silina Uskrsne pobjede i veličanstvenost vremena koje Bog dariva da se srcem slavlju te pobjede otvaramo apsolutno je nesvodiva na neku obvezu iz koje nastaje samo običaj, navada, tradicija. Znati živjeti nedjelju, ili ljepše rečeno – kako neki slavenski jezici imaju i u redovitoj uporabi – dan Uskrsnuća, znači znati živjeti Uskrsnuće, poznavati ljepotu i snagu Evanđelja, ne zapasti u zabludu da sam ja protagonist zbivanja, a time niti glavni nositelj odgovornosti za tijek događaja. Prihvatiti nedjeljni, uskrsni počinak, znači prepustiti se Božjem protagonizmu, dopustiti Bogu da bude gospodar moga života i protagonist vremena i povijesti.

Nedjeljni, uskrsni mir ne poznaje dosadu. On je pun božanske životnosti. Sam Isus kaže: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim” (Iv 5, 17). Možemo se pitati: A kako povezati prepuštanje inicijative i počinak sa životnošću? Odgovor se krije u činjenici da ono što mi je najvažnije ne mogu sam ostvariti. Ja ne mogu sam proizvesti svoju sreću, svoje oproštenje, svoju radost i ljubav koje su mi potrebne. Ono najvažnije mogu samo primiti, a da bih primio trebam znati zaustaviti se, primijetiti, motriti, moliti, otvoriti se, cijeniti, diviti se, zahvaljivati. Takav stav je povezan s mirnoćom, opuštenošću, poniznom redimenzioniranošću samoga sebe, odmornošću, upravo s onim što mi je najteže. Traži od mene pravo umiranje aktivizmu, kontroliranju situacije, zabrinutosti i iznerviranosti. Traži od mene tišinu srca, traži da uđem u šabat i osluškujem Božji šapat, traži zaštićeni prostor uskrsnoga mira, traži nedjelju.

Ako u mome životu nema mjesta za nedjelju-vrijeme Uskrsnuća ne će biti mjesta ni za molitvu, ni za razmišljanje o Isusu, ni za razgovor s Isusom, ni za susret s Isusom, ni za trenutke koje posvećujem samo Bogu, ni za sagledavanje života u Božjoj volji, ni za pitanje: Bože, što Ti želiš da činim?

A sve to nabrojano čovjeku treba i stvoreno je radi čovjeka. Bog nam sve to “naređuje” isto onako kako se može “narediti” ljubav, isto onako kako nekom možeš narediti, otvorivši mu vrata zatvorske ćelije: “Iziđi u slobodu” ili nekomu tko nosi silan teret: “Podijeli teret sa mnom da ne kloneš!” Sve ono što nam po Uskrsnuću-nedjelji dolazi, ima za cilj samo da nas oslobodi, rastereti, iscijeli, usreći i ojača nas da surađujemo u pomaganju drugima.

U ovom svetom danu nedjelje-Usrksnuća iz uskrsne tišine pustinje Karmela Božjeg Milosrđa želimo vam, dragi čitatelji, hrabrost ulaska u Božji mir i radost.

U zadnje vrijeme na našoj stranici nismo objavljivali puno novih sadržaja, ne zato što se ne bi imalo o čemu pisati, nego zato što je nekad, a možda i često, šutnja rječitija od riječi. I kroz nju s vama želimo dijeliti povjerenje u Boga, divljenje pred Njegovim djelima i prikazivanje svih vaših potreba Njegovu Milosrđu.

Neka vam je blagoslov iz šabata i šapata karmelske pustinje 🙂

Odmor-Bog Stvoritelj-povjerenje

“Pustinja – oaza Milosrđa” – svjedočanstvo

Dragi čitatelji,

dijelimo s vama jedno zanimljivo i osebujno svjedočanstvo o “danima pustinje” na Koločepu, za koje trajno postoji interes mladih i odraslih… Možda ta riječ “pustinja” na prvu zazvuči kao nešto teško, ali kada se u njoj otkrije sakrivena oaza…pročitajte što donosi!…

 

Dok svijet tovari na leđa čovjeka breme nameta i dadžbina, poslova i traženja do mjere dokle to čovjek jedva može fizički i psihički izdržati, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok odnosi u obitelji, s prijateljima, kolegama, šefovima, subraćom u Kristu podbacuju u očekivanjima pa i razočaravaju, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok čovjek sam sebi predbacuje je li mogao bolje, i dok mu se ogledavajući se u sebe ne sviđa što vidi, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

– „U pustinju?“ – steže se čovjeku u grlu kao da je odjednom ostao bez vode.

– I opet čuje glas: „Dođi u pustinju!“

– „Što je to, Gospodine, točno pustinja u koju me zoveš?“ – pita čovjek.

– „To je mjesto u kojem ćemo boraviti sami ti i ja“ – odgovara Gospodin.

– „Kako će to biti Gospodine, kad ja živim potpuno drugačije, kako ću u tim uvjetima?“

– „Vjeruj mi!“

– „A ima li tamo vode? Koliko vode da ponesem?“

– „Zar zaboravljaš da sam ja Izvor žive vode?!“

– „Dobro, voda – bit će mi lakša naprtnjača. Mobitel moram ponijeti! Što ako negdje zaglavim na putu do te pustinje?! (sad se čovjek već od brige okrenuo sam u sebe zaboravljajući da je s njim Gospodin).

Je li trebam ponijeti i kompas, kartu, google, GPS, šator, deku – dvije…? Što ću jesti?! Da skuham nešto pa ponesem? A da ipak idem autom da to sve stane?! Ili bolje kombijem ako tamo bude, šta ja znam… paukova, zmija… da mogu spavati u kombiju?“

– „Samo vjeruj! Čekam te!“

– „Dobro može i samo naprtnjača, ne treba kombi… Oprosti što me čekaš, moram sve dobro isplanirati! Hvala Ti što si me zvao! Htio bih još samo znati koliko ću trebati provesti u pustinji?!“

– „Koliko misliš da možeš, a možda i duže.“

Čovjek je malo zbunjen ovim odgovorom, ali što da radi, ne može sad opet pitati objašnjenje pa da ispadne da je tupast. Tako čovjek baci naprtnjaču preko leđa i krene na put ne pitajući Gospodina više ništa. Putem je još sumnjao. Ipak, prije nego se umorio, shvatio je da je stigao na odredište.

– „Hm..“ – pomisli čovjek – „pa do pustinje nije bilo teško stići. Možda ovo nije ta pustinja?!“

Tako se čovjek spustio do središta pustinje gdje je bio hram. Gledao je lijevo – desno, okolo hrama. Nigdje nikoga. Odjednom mu prilaze dvije osobe i otvaraju mu vrata hrama.

– „Tko ste vi?“ – upita čovjek.

– „Mi smo službenici Gospodnji“ – odgovore oni – „oni koji čuvaju hram Gospodnji da se ne oskvrne.“

– „Gospodin mi je rekao da je ovdje pustinja i da ću u njoj naći samo Njega i da ćemo ovdje provesti u samoći neko vrijeme.“

– „Kako ti je rekao, tako će biti“ – odgovoriše mu i uvedoše ga u hram Gospodnji.

Dotače čovjeka to mjesto i iako je bilo prazno osjećala se u njemu punina Božja.

– „Ovaj hram je predivan“ – reče čovjek. Veće mu riječi nisu prevalile usta jer ono što je tamo ispunilo prostor bila je prisutnost Duha Svetoga i živo Svetohranište i bila je to za njega prevelika sila.

Tako se čovjek privolio da prebiva u molitvi u malom hramu sred pustinje. Kako je bilo upravo vrijeme kad su službenici molili Gospodina, pridružio se i on. Divio se kako lijepo oni mole pa je sad počeo iščekivati Gospodina da mu se javi opet.

– „Gospodine, evo me, došao sam! Gdje si ti?“ – ogledava se oko sebe, osluškuje. „Naišao sam na službenike Tvoje. Slušam ih kako mole. Izgledaju mi sveti. Pridružio sam im se odmah. Hoću li i ja biti svet nakon pustinje?“

Muk. Čuje se samo molitva. Miriše tamjan. Zvecka krunica. Ne preostaje mu ništa drugo nego da uporno moli. Tako je i učinio.

– „Gospodin je rekao da ti budemo od pomoći kada stigneš, ovo je poruka za tebe“ – obratili su mu se službenici. Čovjek uze poruku naslovljenu sa „7 tajna Božjeg Milosrđa“ i krene pratiti što mu to želi reći.

Tako je činio prvi dan i drugi dan i kada je srcem pristao uz Gospodina, nestalo je muka i On mu je opet progovorio:

– „Ovdje sam otkako si došao, kako sam i rekao da ću biti“ – začuje glas u hramu. – „Stajao sam pred tvojim vratima. Čekao sam. Ti si me zvao ali si zaboravio otključati vrata. Nisam mogao ući.“

– „Oprosti!“ – reče mu čovjek – „Ja sam osjećao neku nemoć u nutrini, ali nisam znao da vičem iza zatvorenih vrata.“

– „U redu je! Bio bih te čekao i duže. Ja sam onaj koji ispunjava obećanja.“

Tako je krenuo dijalog između čovjeka i Boga. Čovjek je upijao istine o Božjem milosrđu. Teret svijeta padao je s njega sve više. Čovjek je postajao sve lepršaviji, mirniji. Bog je bio nježan. Darovao mu je mnoge milosne trenutke sa svojim službenicima. U svakoj molitvi ponavljao mu je o ljubavi koju je njemu namijenio i blagoslivljao ga:

– „Predaj mi sve! Ja želim uzeti sve tvoje brige. Ja te ljubim!“

Čovjek je sve više ulazio u Boga a da ni sam nije znao kako. Pristankom srca započelo je njegovo preobraženje.

Na kraju mu je čovjek rekao: „Gospodine, bio sam preplašen tvojim pozivom u pustinju! Sada bih u njoj želio ostati još da i dalje uranjam u poruke Tvoga Milosrđa. Odgodio bih još koji dan povratak u svijet.“

– „Ne brini! Neću te napustiti ni u svijetu! A kada bude potrebno da se sretnemo u samoći, opet ću te zvati u pustinju. Sada moraš ići. Tamo te trebam.“

– „Dobro Gospodine!“ – odgovori čovjek.

– „Samo, molim te, provjeri da li držiš vrata otključana, inače ćeš se ti umoriti od zvanja a ja ću dugo čekati.“

– „Hoću Gospodine!“

Vraćajući se prema svijetu konačno je razumio ono „koliko misliš da možeš a možda i duže“.

Nikolina, Šibenik

Život u pustinji – poziv je da uvijek budemo s Gospodinom

Poštovani čitatelji,

ukoliko već niste naišli na razgovor brata Dražena Marije o pustinjaštvu za portal bitno.net dijelimo s vama poveznicu kao poticaj na promišljanje o dragocjenosti te slabo poznate karizme: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/karmel-bozjeg-milosrda-pustinjastvo-edita-majic-brat-drazen-marija/

Pozva ih da budu s Njim – održano iskustvo za mlade u traženju poziva

U devetnici za Gospu Karmelsku od 08.07. do 16.07.2017.god., u Karmelu Božjeg Milosrđa na Koločepu održano je iskustvo za mlade koji razmišljaju o duhovnom pozivu “Pozva ih da budu s Njim”. Duhovne vježbe predvođene sestrom Majom Pavlom i bratom Draženom Marijom omogućile su odabranima da upoznaju što je doista duhovni poziv, a isto tako što nije, što je šutnja jezika i govor srca, kao i način života u Karmelu Božjeg Milosrđa. Na ovome iskustvu sudjelovalo je sedam djevojaka i tri mladića iz Splita, Sinja, Šibenika, Imotskog, Zagreba i Požege. Duhovne vježbe bile su usmjerene na Isusa po Mariji. Ozračje tišine, molitve, marljivosti, dijeljenja, brižnosti, govora u potrebnoj mjeri preduvjeti su za nasljedovanje Marijina Srca koje nas uvijek vodi k Isusu.

Jedan dan u Karmelu Božjeg Milosrđa

Dani su bili bogato ispunjeni. Budila su nas zvona na crkvi već u šest sati, a prvi trenuci dana pripadali su jutarnjoj molitvi Časoslova, te potom doručak u šutnji. Svakodnevno su bila dva razmatranja – Lectio Teresiana s tekstovima iz djela velike sv. Terezije Avilske u kojima smo prvo zajednički sudjelovali, a zatim produbljivali u satu osobne molitve u tišini.   Mladi su prijepodne sudjelovali i u različitim radnim zadatcima – pripremi ručka, uređivanju crkve, kuće i okoliša, pripremanju evangelizacijskih materijala. Dovršivši posao, zajednički bi se okupili u crkvi oko 12.30 h na molitvu Srednjeg časa iz Časoslova i ispit savjesti, nakon čega je slijedio ručak uz duhovno štivo. Svi obroci, kao i smještaj, bili su odvojeni za djevojke i mladiće, osim nedjelje ili prigodnih trenutaka kada je ručak zajednički. Za vrijeme popodnevnog odmora uvijek se našlo još nešto za promisliti dodatno, pročitati, osobno razgovarati sa Sestrom ili Bratom i već otkucava 15.00 h. Vrijeme je da se sjetimo Isusovog umiranja na križu, a to smo činili zajedničkom Krunicom Božjeg Milosrđa. Popodnevni sat osobne molitve bio je u euharistijskom klanjanju, a završavao je molitvom Večernje i blagoslovom s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Nakon blagoslova uslijedila je Sveta Misa u kojoj su mladi rado sudjelovali ministriranjem, pjesmom i čitanjem. Nakon večere ostalo je prostora za rad u vrtu i voćnjaku gdje su otkrivene mnoge spoznaje i poveznice između našega vrta i Božjeg vrta duše. Dan je završavao međusobnim dijeljenjem i molitvom Krunice.

Izvezi na pučinu!

Treći dan započeo je iznenađenjem! Zahvaljujući dragom mještaninu Pasku, barkom smo isplovili na pučinu. Jutarnje razmatranje imali smo u barci kojom smo oplovili cijeli otok Koločep. I da ne bi sve prošlo bez iznenađenja Odozgor, baš “slučajno” toga dana se uz terezijanske tekstove razmatrao dio iz Evanđelja po Ivanu o čudesnom ribolovu. Kako s Gospodinom to obično biva, ništa ne ostaje na jednoj stvari. Pa se tako “slučajno” podudarao i broj Isusovih učenika u lađi na Tiberijadskom moru s brojem ovih na Jadranskom :)… Osim “slučajnosti” i novih otkrića u srcima, otkrivene su i neke zanimljive napuštene otočke špilje posebno zanimljive pustinjačkim dušama.

Iskustvo Pustinje

U sredini devetnice bio je dan Pustinje. Nakon zajedničke molitve Jutarnje uslijedio je susret koji nas je uveo u značenje iskustva Pustinje za rast u vjeri i odnosu s Bogom kroz još veću povučenost i molitvu u samoći koju smo mogli potražiti i u skrovitim dijelovima otoka. Poslijepodne smo se po dogovorenom rasporedu izmjenjivali u molitvi pred Presvetim Sakramentom. Naravno sve je završilo Svetom Misom kao središnjim događajem dana. U večernjem radosnom dijeljenju dana mladi su posvjedočili prekrasna i duboka duhovna iskustva Pustinje.

Dan evangelizacije

Pri samom kraju devetnice, na vrhuncu nutarnjeg ispunjenja i radosti, slijedio je dan evangelizacije. Ovo je bilo novo iskustvo mnogim mladima, ali i novost u pogledu ove cjeline kroz koju smo prolazili jer je bio aktivan, s dosta razgovora, navještaja, pjesme pa čak i plesa. Dan evangelizacije nazvan kao Dan Božjeg Milosrđa trebao je turistima i mještanima pokazati kako je “milosrdan i milostiv Gospodin”. Mladi su imali priliku svojim angažmanom pomoći Isusu da koja nova duša dođe k Njemu na “besplatno punjenje ljubavlju”. Nakon završne pripreme različitih evangelizacijskih materijala mladi su s voditeljima krenuli na rivu lovit srca na moru života, a dvoje ih je ostalo u animaciji kod crkve i kao jaka snaga molitve pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Dijeljenjem lubenica oblikovanih poput lađe sa zastavicom na kojoj je poruka iz Svetog pisma o Božjem Milosrđu iznenadili smo i razveselili mještane i turiste koji su brodovima stizali na otok. To je otvorilo put navještaju kroz dijeljenje sličica Milosrdnog Isusa s molitvom Krunice Božjeg Milosrđa i duhovnog lijeka „Misericordin“. Mnogi su se odazvali poticaju da slijede “Stope Milosrđa“ do crkve, gdje su se mogli pokloniti Isusu u Presvetom Sakramentu, pomoliti i zapaliti svijeću.

Završetak u slavlju svetkovine Gospe Karmelske

Završni dan ovog duhovnog programa bio je Dan Gospodnji i proslava svetkovine Gospe Karmelske. Bio je to dan zajedništva u radosti susreta i s hodočasnicima koji su došli našoj Gospi s otoka i iz Dubrovnika. Između vjernika koji su se posvetili Gospi po Škapularu bili su i mladi iz skupine. U završnom susretu i vrednovanju mladi su zahvalno svjedočili koliko im je pomoglo ovo iskustvo. Moglo se čuti da su neki prepoznali da ih Bog doista poziva u svećeništvo i redovništvo te da žele krenuti tim putem. Blažena Djevica Marija koja nas je vodila kroz ove dane, neka i dalje za sve nas zagovara da možemo ostvariti Božju volju i poziv.

Ivana F.

 

Nekoliko dojmova mladih:

Ne mogu izraziti riječima koliko mi je značilo ovo iskustvo. Riječi su premalo. Zahvaljujem dragom Bogu iz srca što me doveo ovamo u svoju oazu milosrđa unutar ove zajednice. Zahvaljujem Bogu za svaku milost ovdje primljenu , za svakog brata, za svaku sestru, za svaku radost, za svaku suzu… Velika je milost Njegova! Osvojila me jednostavnost, revnost, radost, strpljivost i predanje Bogu… i sada želim još gorljivije slijediti Onoga koji me je pozvao. Krist mi govori: “Ne boj se, ja ću sve voditi, pusti ovaj svijet odbacit će te, i mene su dobacili, i rugat će ti se i meni su se rugali. Dođi i slijedi me!” J.J.

Iskustvo koje ostaje utisnuto u srce i dušu. Pronaći mjesto i sebe u njemu u kojem pronalaziš ono što tražiš, Gospodina Boga, nešto je što se riječima teško opisuje… A.V.

Ovo iskustvo mi je jako puno pomoglo. Gospodin mi je darovao još veću slobodu duha odnosno oslobodio me od mojih dugogodišnjih borbi koje su mi stvarale veliko opterećenje i paralizu u ostvarenju svog poziva. Mislim da sam sada spreman za nove avanture s Isusom i Marijom! M.P.

…To vam je nešto poput jedne velike molitve  Zdravo Marije. Baš kao i u toj molitvi, Isus je potpuno u centru svega. A sve što se oko Njega događa, događa se po Mariji – ljubav za Isusa, pažnja koja Mu se daje, brižnost i nježnost… U životnim zbivanjima očituje se poniznost, poštivanje, tišina, skrovitost i vedrina srca… Sve ima svoje vrijeme i zna se točan raspored, ali koji daje duši disati. Ovdje te ništa ne guši. Ne bojiš se pogriješiti i možeš biti potpuno kakav jesi bez ikakvog straha. Razmatranja kroz tekostove svetaca su mi odličan izbor jer su mi puno lakša za otkrivanje onog Božjeg djelovanja u meni. Ali najviše me oduševila količina vremenakoje možemo provesti pred Živim Isusom… I.F.

Ove su mi duhovne vježbe pomogle u izgradnji vlastite osobnosti – nadišla sam brojne komplekse, unutarnje prepreke koje su me kočile da živim u punini… Mislim da mogu reći da sam se približila razumijevanju odgovora gdje Bog želi da ga svojim životom proslavim… S.J.

Što reći na kraju ovog hoda, šutnja sve govori, ne treba ju pravdati niti objašnjavati, a sve ti objavi…Neka nam dragi Bog da snage, hrabrosti i odlučnosti uvijek za vječnim težiti i hvala Mu za ovu oazu pustinje. I.B.

“Pozva ih da budu s Njim…” – Iskustvo za mlade koji razmišljaju o duhovnom pozivu

„POZVA IH DA BUDU S NJIM…“

ISKUSTVO ZA MLADE KOJI RAZMIŠLJAJU O DUHOVNOM POZIVU (DJEVOJKE I MLADIĆI)

Isus je između mnoštva neke pozvao da iz bližega budu s Njim.

Isus to čini i danas.

Zove li možda i Tebe?

Ako u svome srcu razmišljaš o duhovnom pozivu daj si vremena da tu važnu stvar dobro razlučiš.

Evo prigode da uložiš više u najvažniju životnu odluku – odabir poziva.

Pozivamo Te na iskustvo za mlade koji razmišljaju o duhovnom pozivu koje će se održati od 8. do 16. srpnja 2017. pod geslom “Pozva ih da budu s njim”. Usmjereno je razlučivanju duhovnog poziva u ozračju pustinjačko-misionarskog života u  Karmelu Božjeg Milosrđa na otoku Koločepu.

Za bavljenje tim važnim pitanjem koje zahtijeva svu potrebnu pozornost duše nudimo Ti ozračje Božje prisutnosti u molitvi i sabranosti u našoj karmelskoj “zemlji”. Evo nekoliko riječi o toj “zemlji”: Karmel označava vinograd ili cvatući vrt Božji. Simbol je ljepote i plodnosti. Na gori Karmelu su, slijedeći proroka Iliju živjeli prvi pustinjaci od kojih je postupno nastao Karmelski red i ta gora ostala je simbol ljepote unutarnjeg „vrta duše“ i plodnosti duhovnog života. U Karmelu je život usmjeren na duhovno bogatstvo koje se otkriva u molitvi, na dragocjeni Biser – Isusa Krista. Jednom otkriven, u svijesti da je “Samo Bog dosta” („Solo Dios basta” – sv. Terezija Avilska) on čovjeku toliko znači da radi Njega sve prodaje kako bi došao u posjed te “zemlje” sa skrivenim Blagom (usp. Mt 13,44-45).

Dakle, želimo Ti omogućiti da provedeš vrijeme u blagoslovljenoj “zemlji” Božje prisutnosti, pomoći da upoznaš što znači duhovni poziv i da otkriješ svoj put.

Uz to imat ćeš priliku upoznati način života u Karmelu Božjeg Milosrđa, obilježen radosnim zajedničkim hodom za Isusom u pustinji i u misijama, u dubini molitve i erupciji navještaja Evanđelja.

Boravak na iskustvu u našoj karmelskoj Pustinji podrazumijeva:

jednostavnost, offline život (bez interneta i mobitela), ozračje tišine, zajedničku molitvu i osobno razmatranje, kateheze, samoću i zajedništvo, međusobno dijeljenje iskustva, fizički rad (pripremanje objeda, rad u vrtu/voćnjaku, uređivanje crkvenog prostora, rukotvorine…), dan zajedništva, dan pustinje, dan evangelizacije. Ima svega puno i sve se stigne jer sve ima svoje određeno vrijeme, a naravno ima i slobodnog vremena 🙂

Program za djevojke i mladiće je djelomično zajednički.

Ako Tvome srcu progovaraju riječi: „I pozva ih da budu s njim i da ih šalje propovijedati“ (usp. Mk 3,13-14)

javi se što prije radi lakše organizacije, a najkasnije do 6.7. na e-mail: KarmelBM.Zajednica@gmail.com

Dobrodošli 🙂

Korizmena duhovna obnova u Zagrebu

Prigodno uz početak korizme održana je 12. ožujka 2017., u prostorima Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati, duhovna obnova na temu “Prokušanost rađa postojanošću” koju je vodila s. Maja Pavla kroz nagovor i euharistijsko klanjanje. Na susretu su se okupili karmelski prijatelji i drugi vjernici privučeni s Isusom u pustinju. Molitvenom zajedništvu doprinijela je i prisutnost domaćina vlč. Ivana Grbešića koji nam je udijelio blagoslov s Presvetim Sakramentom.

Mladi s Isusom u pustinji

“Prokušanost  rađa postojanošću” – ove riječi Svetoga pisma bile su misao vodilja mladima u korizmenim duhovnim vježbama u šutnji održanim u Slanom 3.-5. ožujka 2017.  Skupina mladih iz Dubrovnika, Mostara i Metkovća odazvala se tom izazovu da korizmu započnu s Isusom u pustinji kako bi ih Riječ Božja ojačala za svakodnevicu punu kušnji. Voditelji br. Dražen Marija i s. Maja Pavla su kroz kateheze, razmatranja, molitve i osobne razgovore pomogli mladima otkrivati Božju Riječ i osloniti se na njezinu snagu u njihovim “pustinjama” i životnim borbama. Radost i snaga zajedništva bila je, uz molitvu, podržana i služenjem kroz pripremu objeda i uređivanje kuće te međusobno podijeljenim iskustvima i odlukama.

 

Uskoro: Korizmena duhovna obnova u Zagrebu

Pozivamo vas na duhovnu obnovu u nedjelju 12. ožujka u 16.00 h u prostorima Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati, Voćarska 106, u Zagrebu.

Prigodno uz početak korizme tema će biti “Prokušanost rađa postojanošću”, a predstavit će je s. Maja Pavla.

Budući da je nedjelja napominjemo da je unutar duhovne obnove predviđeno euharistijsko klanjanje, ali nije Sveta Misa.

Ulaz je na glavna vrata sjemenišne zgrade, kad se uđe kroz kolni ulaz u dvorište ide se stazom prema lijevoj strani do natkrivenog ulaza.

Dobrodošli!

salata-veljaca