Arhive oznaka: pustinja

Pustinja pogoduje susretu s istinom o sebi i s istinom o Bogu

Prenosimo razgovor brata Dražena Marija za Hrvatsku katoličku mrežu (https://hkm.hr/vjera/o-drazen-m-vargasevic-pustinja-pogoduje-susretu-s-istinom-o-sebi-i-s-istinom-o-bogu/, 16.7.2021.)

“Oni koji prođu kroz vrata milosrđa ne trebaju se bojati suda. Mislim da je to odlučujuća poruka za čovjeka danas. Što je dramatičnija i teža situacija u svijetu, to je gorljiviji poziv Neba da se napokon pouzdamo u Božje milosrđe”, istaknuo je o. Dražen Marija Vargašević, svećenik i redovnik Karmela Božjeg Milosrđa.

“Pustinja je mjesto u koje nas Bog privuče kako bi nas istrgnuo iz svih naših hedonizama, rastresenosti i dezorijentacija te nas vratio – prvo k nama samima, a onda k sebi. Pustinja pogoduje susretu s istinom o sebi i s istinom o Bogu”, rekao je za Hrvatsku katoličku mrežu o. Dražen Marija Vargašević, svećenik i redovnik Karmela Božjeg Milosrđa. Povodom blagdana Gospe Karmelske, s o. Vargaševićem promišljamo o temeljima karmelske duhovnosti, pustinjaštvu i molitvi.

Saznajte koja je poveznica između Karmela i Božjega milosrđa, koja su obilježja pustinjačkog načina života, kako doći do istinskog iskustva Božje blizine te gdje mladi, koji pobliže žele upoznati ljepotu Karmela, mogu provesti ljetne dane.

Karmel – oaza u pustinji

Objašnjenju temelja karmelske duhovnosti najbolje je pristupiti polazeći od drevnog karmelskog pravila kojega je pustinjacima, koji su u 12. stoljeću živjeli u Svetoj zemlji, na gori Karmelu dao jeruzalemski patrijarh sv. Albert: ‘Razmatrati neprestano o Božjem zakonu i bdjeti u molitvi’.

Božji pogled je ljubav!

“Ovo pravilo na jezgrovit način upućuje na ono bitno. Taj Božji zakon je Božja volja, njegova ljubav. Dakle, radi se o prisnosti s Bogom kroz razmišljanje srcem o njegovoj volji i Riječi te održavanju nutarnjega dijaloga s njim kroz molitvu”, rekao je o. Vargašević.

S tim su nužno povezani i uvjeti koji pogoduju takvom načinu života. To su povučenost, šutnja, zauzetost radom i spremnost na duhovni boj, pojasnio je o. Vargašević.

“Pustinjaci su izabrali živjeti na povučenim mjestima, tzv. pustinjama. Pustinja je nenastanjeno mjesto koje je biblijski vrlo simbolično i bremenito značenjem. Važna je i šutnja, koja stvara prostor za slušanje Božje Riječi, rad kao suradnja s Božjim djelom i kao sredstvo zaštite od napasti zloga te spremnost na duhovni boj. U pustinji se očituje dublja istina, koja se u redovitom tijeku života često potisne ili bude negdje na margini. Naime, kada uđemo u tišinu, tada istina ispliva na površinu i postajemo svjesni da je pustinja mjesto duhovnoga boja”, istaknuo je naš sugovornik.

Toga su bili svjesni i stari pustinjski oci koji su govorili da je pustinja mjesto koje nastanjuju demoni. Ipak, puno važnije od prisutnosti napasti je prisutnost Isusa Krista, naglasio je o. Vargašević. “Isus je, kako znamo iz Evanđelja, dobrovoljno izabrao biti 40 dana u pustinji. Tamo je svladao đavla kako bi nama kršćanima omogućio da u pustinji pobjeđujemo napasti u njegovo ime te tako steknemo dublje iskustvo Božje ljubavi. To je iskustvo oaze u pustinji. Možemo reći da je Karmel zapravo oaza u pustinji”.

Karmel Božjeg Milosrđa – nova mladica u proljeću Godine milosrđa

U Karmelu su se više puta događale obnove i uvijek se nastojalo vratiti temeljima – šutnji, povučenosti, askezi, skromnom životu – kako bi to pogodovalo molitvi. Zasigurno su najpoznatiji obnovitelji u karmelskoj tradiciji sv. Terezija od Isusa, poznata kao Terezija Avilska, i sv. Ivan od Križa.

“Oni su u 16. stoljeću, iz dubokog iskustva osobnog susreta s Bogom i osobnog sjedinjenja s njim, zajedno surađivali s Duhom Svetim kako bi podizali samostane u kojima će postojati bolji uvjeti da bi se to sjedinjenje s Bogom moglo dogoditi. Ozračje je jako važno. Terezija govori o molitvenim zajednicama, u smislu trajnih molitvenih zajednica posvećenih sestara, kao o bedemima obrane Evanđelja. Oni su jako važni u vrijeme neprijateljstva protiv Isusa i Crkve, a to je danas itekako aktualno”, istaknuo je naš sugovornik.

Nemoguće je živjeti dublji molitveni život bez prethodnog dubokog iskustva da smo besplatno i neizrecivo ljubljeni!

smart

“Mi smo tu povezanost na neki način istaknuli, no ona je prisutna u svakom Karmelu koji autentično živi svoj identitet. Terezija Avilska je svoj životopis nazvala ‘Knjigom milosrđa Božjih’. Dakle, u množini. Današnji naziv ‘Moj život’ su poslije dali redaktori. No, ona je tu knjigu jednostavno zvala ‘Moja duša’ ili ‘Knjiga milosrđa Božjih’. Također, Mala Terezija je, kao vrhunac svog duhovnog hoda, živjela posvetu ognju milosrdne ljubavi Božje kao žrtva paljenica – ne pravednosti Božjoj, nego milosrđu Božjemu. To je za nju bio veliki iskorak”, istaknuo je o. Vargašević.

Također, nastavlja dalje o. Vargašević, sv. Ivan od Križa jednom prekrasnom izrekom sažima svoj duboki duhovni nauk: ‘Božji pogled je ljubav’. “Mislim da je nemoguće živjeti dublji molitveni život i slijediti put kontemplacije bez prethodnog dubokog iskustva da smo besplatno i neizrecivo ljubljeni. Onda je sav naš hod odgovor na Ljubav”.

Slabosti – odskočna daska za sjedinjenje s Bogom

Od svetice Božjega milosrđa – sv. Faustine Kowalske, Isus traži da ispod lika njegova milosrđa piše: “Isuse, uzdam se u tebe”. Upravo bi pouzdanje, protumačio je o. Vargašević, trebalo biti naš temeljni stav pred Gospodinom.

“Sveta Mala Terezija je to divno otkrila kroz svoje životne muke. Ona je zaista željela biti ugodna i vjerna Bogu, ali je na dramatičan način proživjela suočavanje sa svojim granicama. To ju je dovelo do teškog duhovnog i psihičkog stanja sve dok nije povjerovala u Božje milosrđe kao milosrđe, odnosno sve dok nije posve stavila na stranu pokušaj da zasluži spasenje i Božju ljubav”, naglasio je o. Vargašević.

Oni koji prođu kroz vrata milosrđa ne trebaju se bojati suda!

To je sv. Malu Tereziju oslobodilo na tragu sv. Pavla i njegovog iskustva. “Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova”, rekao je sv. Pavao, a to za nas znači da naše slabosti nisu zapreka nego odskočna daska za sjedinjenje s Bogom, pojasnio je o. Vargašević.

“Mi pokušavamo biti učenici velikih učitelja Karmela, ali i drugih svjedoka Božjega milosrđa – sv. Faustine i sv. Ivana Pavla II. – koji su nam prenijeli žarku želju Isusova srca da njegovo milosrđe bude poznato te da je ono odlučujuće za spasenje. Gospodin Isus je onaj koji prvo dolazi kao Kralj Milosrđa, da bi kasnije došao kao Kralj Pravednosti. Oni koji prođu kroz vrata milosrđa ne trebaju se bojati suda. Mislim da je to odlučujuća poruka za čovjeka danas. Što je dramatičnija i teža situacija u svijetu, to je gorljiviji poziv Neba da se napokon pouzdamo u Božje milosrđe”, istaknuo je naš sugovornik.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

Da bismo došli do istinskoga iskustva Božje blizine, prije svega je potrebno Boga staviti na prvo mjesto, pojasnio je o. Vargašević. “Moramo započeti od temeljne istine koju nastojimo učiniti vlastitim iskustvom, a to je da su nam život, postojanje, spasenje, vječnost besplatno ponuđeni i darovani. ‘Ako mi tražimo Boga, on neizmjerno više traži nas’, rekao je sv. Ivan od Križa. Ako pođem od iskustva ljubljenosti, onda je logična posljedica toga da mi je jedini pravi izbor da Boga stavim na prvo mjesto i da s oltara svog života srušim sve lažne bogove i idole”.

Ako svoje pouzdanje položimo u bilo koga ili što – a da to nisu Otac, Sin i Duh Sveti – doživjet ćemo egzistencijalni krah jer je naša duša stvorena tako da je jedino ljubav Isusa Krista može ispuniti, rekao je o. Vargašević, pojašnjavajući da smo stvoreni na Kristovu sliku.

Bog je osloboditelj. On svakoga od nas izvlači iz ropstva!

“Taj izbor, ta snažna odluka ili produbljenje te odluke je nužno da bismo mogli svjesno i učinkovito reći: ‘Isuse, uzdam se u tebe. Bože moj, predajem ti sav svoj život’. Nakon što smo prihvatili besplatnu Božju ljubav, mi kao odgovor na to posve izabiremo Boga i odlučujemo vršiti prvu Božju zapovijed. Bog je osloboditelj, on je Izraelce izveo iz ropstva. On svakoga od nas izvlači iz ropstva i na putu našega izbavljenja govori nam: ‘Ja sam Bog tvoj koji te izveo iz ropstva, nemoj imati drugih bogova uz mene’. Ako njega izaberemo kao jedinoga Boga, onda ćemo lako moći živjeti predanje i prikazanje”, istaknuo je naš sugovornik.

Upravo su predanje i prikazanje ključni za svaki kršćanski život. “Ako sve predajemo i prikazujemo, onda je sve u našem životu otkupljeno. Onda smo otvorili vrata Gospodinu kako bi On mogao ući u svaki djelić našega života, a osobito u područja naše ranjenosti, krhkosti, i slabosti. To su ona područja koja najčešće ne predajemo Bogu, nego se sami s njima borimo”, rekao je o. Vargašević, pojasnivši da se upravo zbog toga često i slamamo.

Ni u čemu se ne smijemo odmaknuti od Božje volje

Govoreći o trenutnom stanju u svijetu pogođenom koronavirusom, o. Vargašević je istaknuo da nas je ta situacija suočila s našim granicama. “To je situacija brojnih nepravdi, pritisaka, proturječja i manipulacija. No, u toj velikoj krizi Bog nam daje veliku priliku da se doista napokon opredijelimo za njega i da postupamo po njegovoj Riječi”.

Netko bi mogao pomisliti da nije toliko važno da baš u svemu budemo poslušni Božjoj Riječi. No, o. Vargašević nas tu poziva na oprez. “Ono u čemu svjesno nismo poslušni Bogu, taj će prostor zauzeti neprijatelj našega spasenja i bit ćemo njegovi robovi. To se odnosi na svako pitanje i na svaku odluku koju donosimo…  što ću učiniti, čemu ću posvetiti svoje vrijeme, kako ću se suočiti s izazovima i krizama moga posla, školovanja i zdravlja. Hoću li prihvatiti određeni lijek ili cjepivo… u svemu tome moramo postupati po savjesti koja je prosvjetljena Božjom ljubavlju i Riječju. Ni u čemu se ne smijemo odmaknuti od Božje volje”, istaknuo je o. Vargašević.

Zato je, pojasnio je o. Vargašević, apsolutni prioritet spoznati što Bog želi i predati mu se – čak i ako smo pali, ako smo izdali sebe i Boga ili postupili protivno našoj savjesti. “Nemojmo ostati u tom padu, ustanimo se i On će nas obnoviti. Kroz tu ćemo slabost izgraditi još veću prisnost s njim”.

Kada ste umorne, gledajte Ga izmučenoga. Kada ste radosne, gledajte Ga Uskrsloga!

Da bismo autentično živjeli i naviještali Evanđelje drugima, potrebno je svakoga dana iznova susretati Gospodina u molitvi. To je važno za svakoga kršćanina, bio on posvećena osoba ili laik, istaknuo je o. Vargašević. “Pokušavam svaki dan primati taj dar boravka u Božjoj prisutnosti. Nastojim to ostvariti kroz redovitu molitvu časova, kroz pripremu i svjesno slavljenje te zahvalu za Euharistiju, kroz molitvu Gospine krunice i krunice Božjega milosrđa, kroz satove molitve u tišini i razmatranju”, rekao je o. Vargašević.

To su izvanjski oblici, pojasnio je o. Vargašević, no naš pristup molitvi je ono što je bitno. “Sveta Terezija je rekla: ‘Molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi’. To je divan opis molitve. Molitvu ne možemo svesti na neki pojedinačni čin, oblik ili trajanje. Ona je odnos. Možda je to najbolje usporediti s odnosom s nekom osobom koja nam je posebna i s kojom smo duboko i blisko povezani. Kako živim komunikaciju s tom osobom? Živim je onako kakav je i moj život. To znači da cijeli moj život postaje komunikacija s tom osobom i trudim se pronaći ono što će mi u toj komunikaciji najviše pomoći”, pojasnio je naš sugovornik.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

Kao i u svakome odnosu, pa tako i u odnosu s Bogom, ključno je da ne stavljamo sebe u središte, već drugoga, a u ovom slučaju Boga, pojasnio je o. Vargašević. “To znači da razmišljam o njegovim željama i osjećajima, o njegovim bolima i radostima. Činim ono za što znam da je njemu ugodno i trudim se surađivati s njim”.

‘Kada ste umorne, gledajte Ga izmučenoga. Kada ste radosne, gledajte Ga Uskrsloga’, govorila je sv. Terezija Avilska svojim sestrama i to nas, pojasnio je o. Vargašević, podsjeća da za svaku situaciju i stanje u našem životu možemo pronaći odjek istoga u Isusovom životu. “Tako možemo prodrijeti duboko u otajstvo Kristova utjelovljenja. Onda On, svojim Duhom, postaje taj koji vodi naš život. Tada ja više nisam zabrinut što moram učiniti i jesam li se dovoljno potrudio oko nečega. Ja se trudim i dalje, ali nisam zabrinut zato što osjećam da sam ušao u rijeku koja nosi moj život. Ta rijeka je Duh Sveti koji me vodi. On mi daje mir”.

Ne gubim mir ako sve činim iz ljubavi prema Kristu!

Dobro je, svjedoči o. Vargašević, ponekad cijeli dan provesti u velikoj sabranosti i molitvi, no ako nekada treba susreti mnogo ljudi i izvršiti razne obaveze, ističe da i tada ne gubi mir. “Ne gubim mir ako sve to činim iz ljubavi prema Kristu, ako sve to prikazujem njemu i činim zbog njega. Na taj način naš odnos raste i tako ja ulažem u taj odnos, znajući da Gospodin ulaže još i više. U takvom odnosu naše srce postaje pobožno – ne samo na izvanjski način, već postaje prožeto Bogom i njegovim osjećajima”.

Iako Bog dopušta teške situacije, On nije uzrok trpljenja

U molitvi je važno da ne tražimo dar, nego Darovatelja, istaknuo je naš sugovornik. “Tražeći Darovatelja, otvoreni smo za svaki dar kojega je On pripravio za nas. Sveti Ivan od Križa kaže: ‘Dobro je da duša gaji želju da joj Bog da sve ono što je potrebno da bi se On u njoj proslavio’. Bog zna što je potrebno da bi se u nama proslavio”.

A da bi se Bog proslavio u našim života, često dopušta i razne teškoće, križeve, nerazumijevanja i patnje. “On dopušta tamne noći. Tamna noć može biti osobna, obiteljska, naroda, a može biti i globalna. Možemo reći da smo trenutno u takvom razdoblju – ako ne u razdoblju duboke noći, onda u predvečerju koje nam prijeti dubokom i ozbiljnom noći čovječanstva”, istaknuo je o. Vargašević.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

Iako Bog dopušta sve te teške situacije, to ne čini kako bismo propali. Bog nije uzrok trpljenja. On nije izvor muke, ali ju dopušta, naglasio je o. Vargašević. “Bog dopušta posljedice ljudskih grijeha, pa čak i djelovanje zloga, da bi kroz to čovjeka privukao bliže sebi, da bi ga razbudio, osvijestio i doveo do cilja –  sjedinjenja s Njim. Svako pretjerano zastajanje na nekoj pojedinačnoj milosti ili na nekom daru i vezanje za njega može se pretvoriti u duhovno idolopoklonstvo. To se događa kada od neke milosti činimo božanstvo i tako potpuno zasjenjujemo pogled prema Darovatelju, koji nas želi otvorena srca i otvorenih dlanova. Što smo više nenavezani i otvoreni, to smo prikladnije sredstvo kroz koje prolazi rijeka Božje ljubavi”.

Bog je velik kada ništa ne pokušavamo zadržati za sebe!

Pojašnjavajući da je važno ništa ne zadržati za sebe, o. Vargašević je kao primjer naveo Padra Pija, koji je usmjeravao sve darove za izgradnju bolnice, koja je poslije bila ‘kuća utjehe’ za mnoge. “Jedan siromašni franjevac je privukao dobročinstva mnogih ljudi, ali ih nije zadržao za sebe. To je divno svjedočanstvo – Bog je velik kada ništa ne pokušavamo zadržati za sebe”.

Pustinja – mjesto susreta

“Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu” (Hoš 2,​16) riječi su koje Bog govori izabranome narodu, ali i svakome od nas. Pojašnjavajući što je to pustinja, naš sugovornik je istaknuo da je taj poziv ostao biblijska konstanta. “Pustinja je mjesto u koje nas Bog privuče kako bi nas istrgnuo iz svih naših hedonizama, rastresenosti i dezorijentacija te nas vratio – prvo k nama samima, a onda k sebi. Pustinja pogoduje susretu s istinom o sebi i s istinom o Bogu”, rekao je naš sugovornik.

No, da bismo ustrajali u pustinji, potrebno nam je pouzdanje u Božje milosrđe, istaknuo je o. Vargašević. “Ono je važno da bismo ustrajali u pustinji i da se ne bismo prestrašili svojih nesavršenosti. Njih trebamo prikazati Gospodinu kako bi postali zrnje kruha – koje postaje hostija – te bobice grožđa – koje postaju vino – na oltaru života u koje se uprisutnjuje Bog”.

Kad smo autentični u samoći s Bogom, onda nas ljudi traže kako bi došli u doticaj s Isusom kojega smo mi primili u pustinji!

Pustinja je, rekao je naš sugovornik, oduvijek prisutna u Crkvi, no čini se ipak nedovoljno. “Zahvalni smo Bogu na sv. Ivanu Pavlu II. koji je u Zakoniku crkvenoga prava iz 1983. vratio mogućnost pojedinačnog pustinjaštva. Ono postoji u pojedinačnom i dijeljenom obliku. U dijeljenom se obliku u redovničkoj zajednici braća ili sestre uzajamno potpomažu kako bi što više bili u samoći”, pojasnio je naš sugovornik.

Da bi osoba mogla živjeti takvim načinom života, o. Vargašević je pojasnio da je prije svega važno donijeti  duboku odluku i iskazati spremnost pripadati Bogu. “Potrebno je i poduzeti asketski napor u odvajanju od svojih ideja i navika. Važno je da je osoba spremna na pročišćenje međusobnih odnosa, u kojima ima puno navezanosti, kako bi mogla zaista biti slobodna za Boga. Onda je na novi način slobodna i za ljude. Isus se povukao na samotno mjesto da bi molio, a učenici su trčali za njim da mu kažu da ga svi traže. Sveti Antun Pustinjak je bježao u pustinju da bi bio sam s Bogom, a za njim su trčali njegovi bližnji. Na taj se način isprepliće prisnost s Bogom s prisnošću s bližnjima. Kad smo autentični u samoći s Bogom, onda nas ljudi traže kako bi došli u doticaj s Isusom kojega smo mi primili u pustinji”.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

Da bi osoba mogla živjeti pustinjački poziv, potrebno je određeno životno iskustvo, posvjedočio je naš sugovornik. “Nije dovoljan samo mladenački zanos. On je često emocionalan i još nije dovoljno prodro u dubine bića, nije dovoljno prožet spremnošću na žrtvu. Savjetuje se vođenje intenzivnog kršćanskog, duhovnog i sakramentalnog života, a preporuča se i intenzivan apostolski napor, kako bi osoba cjelovito sazrjela i mogla osmišljeno provoditi produženo vrijeme u pustinji”.

Također, važno je da prijelaz u pustinju bude postupan, da se da dovoljno vremena, čak i nekoliko godina povremenim boravcima u pustinji, kako bi se ojačalo, rekao je o. Vargašević, pojašnjavajući razliku među pozivima. “Razlikujemo poziv koji je isključivo pustinjački. On je vrlo rijedak i u njemu se apostolski napor potpuno podređuje trajnoj kontemplaciji. Postoji i povezanost između pustinjačkog života i određene mjere apostolata, tj. izvanjskoga apostolata. U tom se obliku plodovi pustinje dijele s drugima. ‘Kao pčela koja skuplja med da bi ga mogla podijeliti s drugima’, kako je to rekao sluga Božji o. Gerard Stantić, karmelićanin”.

Važno je da revno, precizno i gorljivo ispunjavamo Božju volju u staležu u koji nas je Bog pozvao!

Iako je malo onih koji su pozvani takvim načinom života služiti Bogu, svaki je kršćanin pozvan na svetost tamo gdje se nalazi – u obitelji, na poslu, u široj zajednici. “Duboko sam uvjeren da je poziv na svetost, mistiku i kontemplativnu prisnost s Bogom upućen svim kršćanima. Sveti Ivan od Križa je bio duhovnik mnogim laicima koje je vodio uskim putem do sjedinjenja s Bogom. To se ne smije smatrati nemogućim! Važno je da revno, precizno i gorljivo ispunjavamo Božju volju u staležu u koji nas je Bog pozvao. Također, potrebno je radikalno se odricati duha svijeta, tijela i đavla kako bih mogao živjeti svetost svoga bračnog poziva, roditeljstva, profesionalnog služenja na mjestu na kojem me Bog postavio, ali i svetost međusobnih odnosa. Tu svakako treba spomenuti svetost obitelji koja je Crkva u malom”, istaknuo je o. Vargašević.

Da bismo mogli živjeti kontemplativnu prisnost s Bogom u svakom trenutku našega života, neovisno o našem pozivu, potrebni su nam redoviti trenuci molitve, naglasio je o. Vargašević. “Naravno, to ne znači da će laik provesti jednako vremena u molitvi kao i redovnik. No, tih pet minuta u kojima te Bog čeka da budeš samo s njim – to je presudno za tebe, kao što su za redovnika presudni njegovi sati u molitvi. Jako je važno imati duhovnu pratnju i biti poslušan. To ne znači biti poslušan samo Božjoj Riječi na načelni i općeniti način. To znači sasvim precizno u svakoj novoj okolnosti tražiti Božju volju, savjetovati se s ispovjednikom ili duhovnikom i činiti samo ono što mi je Bog potvrdio u molitvi i za što sam dobio blagoslov”.

Odlučujuće je važno je da budemo poslušni samo Bogu i njegovoj volji!

To je osobito važno, rekao je o. Vargašević, u vremenima u kojima se nalazimo. “U vrijeme proturječja, pritisaka na našu savjest i agresije na našu slobodu, odlučujuće važno je da budemo poslušni samo Bogu i njegovoj volji, a svim drugim autoritetima samo u onoj mjeri u kojoj su u skladu s Božjom voljom. Ako budemo tako poslušni Bogu, ne trebamo se ničega i nikoga bojati. Sam Bog će biti naša zaštita, imat ćemo mir i slobodu i Bog će se proslaviti preko nas”.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

“Mistika i motika” – pustinjački kamp za mlade

Dragi mladi, ako ste, čitajući ovaj tekst, u srcu osjetili čežnju da pobliže upoznate ljepotu Karmela Božjega Milosrđa, pustinjački kamp za mlade “Mistika i motika” pravo je mjesto za vas. Program kampa je, kako navode iz zajednice, jednostavno uzimanje udjela u svakodnevnici pustinjačkog ozračja života. Trenutno je u tijeku prvi termin kampa za mladiće, koji se održava u Donjoj Vrućici na Pelješcu. Naš sugovornik svjedoči da među mladima vlada divan sklad molitve i rada.

“Ne pretendiramo postati mistici svojim snagama, već smo malo karikirano uzeli taj naziv u smislu dubine molitve koju želimo živjeti s Bogom. Motiku smo uzeli kao simbol rada. Upravo obnavljamo staru ruševnu kuću koja će biti središnja zgrada budućeg samostana i dosta ‘štemamo’ električnim bušilicama pa smo došli do zaključka da bi se kamp mogao zvati i ‘Mistika i Makita’ jer se, naime, tako zove marka bušilice”, rekao je, kroz smijeh, o. Vargašević.

Vlada atmosfera Božje prisutnosti i mir!

Naš sugovornik upućuje poziv svima koji imaju poticaj da se pridruže u sljedećem terminu koji će za mladiće biti organiziran u posljednjem tjednu kolovoza. “Cijeli dan imamo izložen Presveti Oltarski Sakrament i izmjenjujemo se u molitvi. Ostalo vrijeme koristimo za rad i odmor. Vlada atmosfera Božje prisutnosti i mir. Divno je kad znaš da netko moli pred Isusom za tebe”, zaključio je o. Dražen Marija Vargašević.

Također, termin kampa za djevojke počinje u subotu 24. srpnja i trajat će sve do subote 31. srpnja u ženskome samostanu u Kuni Pelješkoj. Susrete s djevojkama animirat će s. Maja Pavla Bašić. Više informacija o kampu saznajte na mrežnoj stranici Karmel Božjeg Milosrđa.

Ovdje donosimo poveznicu za najavu kolovoškog izdanja pustinjačkog kampa: od 21. do 28. kolovoza 2021.

MISTIKA & MOTIKA – pustinjački kamp za djevojke

Karmel Božjeg Milosrđa, samostan sestara u Kuni Pelješkoj, 24.-31.7.2021.

„Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu“  (Hoš 2,15).

Privlači li te biti što više na samo s Isusom u molitvi, u blizini Presvetog Sakramenta, u prirodi?

Vidiš li vrijednost biti neko vrijeme off-line i u šutnji, da bi dublje otkrila sebe i poticaje Duha Svetoga koji te nastanjuje? Jer „samo u Šutnji duša čuje i razabire Riječ“ (sv. Ivan od Križa).

Voliš li jednostavnost, slobodu od okova mode, oznojiti se radeći svojim rukama, prikazati neka odricanja da duhovno ojačaš?

Želiš li učiniti nešto više od uobičajenog? U vjeri učiniti iskorak u nepoznato – izići iz svog „Egipta“ u  pustinju, prema Božjem Obećanju i Pozivu…

Istovremeno u svemu tome dijeliti iskustvo kroz diskretno zajedništvo sa sestrama u vjeri koje traže isto i u tome si pomažu? Jer, pustinja nema zidova – kroz nju putuješ „sama sa Samim“ (sv. Terezija Avilska), ali susrećeš ljude i dijeliš s njima dionice puta u određenom trenutku.

 „Mistika i motika“ („moli i radi“ 🙂 ) je iskustvo koje ti pomaže srcem i životom otkrivati Božju prisutnost u molitvi i svakodnevici, „kopajući“ duboko u Kristu i u vrtu svoje duše, ali i u doticaju sa stvarnošću kroz fizički rad.

Pustinja je nešto što ne možeš instalirati i pratiti online 🙂 Moraš doći i bitu tu. Doživjeti tišinu i kontemplaciju Boga i stvarnosti naspram njezine virtualizacije.

Kontemplativni život su pluća Crkve. Duboko udahni snagu i ljepotu kontemplacije! Dođi na pustinjački kamp za djevojke na Pelješac. Otkrij otvoreni izvor Božjeg Milosrđa u tišini karmelske pustinje.

Program kampa je jednostavno uzimanje udjela u svakodnevnici pustinjačkog ozračja života.

Potrebno je ponijeti srce otvoreno za Isusa, Novi zavjet kao dvosjekli mač Duha Svetoga i mišice spremne čvrsto ga držati, bilježnicu, olovku i budno uho za poticaje Duha Svetoga, vreću za spavanje i marljivost da umorna možeš dobro zaspati, ručnike, stvari za osobnu higijenu i dobru savjest kao ogledalo za higijenu duše, radnu odjeću i obuću i spremnost za Evanđelje mira, zaštitne rukavice za rad i štit vjere, pokrivalo za glavu protiv sunca i kacigu spasenja, sredstvo protiv komaraca i pojas čistoće.

Ako vam nešto od ovoga nedostaje nemojte se obeshrabriti. Zajedno ćemo se boriti da to nabavimo i namolimo 🙂

Info i prijave: s. Maja Pavla, KBMtotaTua@gmail.com

P. S. Mistika & Motika – pustinjački kamp za mladiće bit će u samostanu sv. oca Josipa u D. Vrućici 13.-21.7.2021. Info: br. Dražen Marija, KBMtotusTuus@gmail.com

Svjedočanstvo s prošlogodišnjeg kampa:

“Hvaljen Isus i Marija! Zovem se Ana i dolazim iz jednog mjesta u okolici Ljubuškog. Htjela bih s vama podijeliti svoje iskustvo pustinje u Karmelu Božjeg Milosrđa na Pelješcu. Gospodin u Bibliji kaže: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu“. Nisam ni mogla zamisliti dubinu tih riječi dok se to nije počelo događati kroz hod u Karmelu. Iskustvo te pustinje započelo je molitvom i meditacijom kada je Bog progovorio proroku Iliji: Što ćeš ti ovdje Ilija? Tako sam se i ja pitala… Nakon toga ušli smo u veliku šutnju kroz koju smo imali i meditaciju, čitanje duhovnog štiva, Sv. Misu i rad. Po poticaju sestre dobivale smo zadatak u vrtu i slično. Dok je svaka od nas uređivala cvjetnjak, obrezivala grm, čupala korov, zalijevala… Bog je isto tako činio u našim dušama. Nešto nevjerojatno! I tolike su se milosti izlijevale na nas prilikom uređivanja vrta. Bog je bio taj vrtlar naših duša. Nakon tih zadataka vraćale smo se u našu pustinju, uz duboku molitvu, Sv. Misu, klanjanje i održavanje šutnje. Tek kada sva buka utihne, Božji glas jasno progovara! Da bi otkrili taj izvor moramo se sakriti u svoju nutrinu, u vrt duše. Pogotovo mi mladi toliko smo zarobljeni korovom grijeha, navezanosti, raznih ovisnosti, idolopoklonstva, da ne možemo u tolikoj buci ni čuti glas Gospodnji koji nas poziva na izvor Vode Žive. Osobno sam doživjela ovu pustinju kao detektiranje onih korova u meni, prepoznavanje vrta moje duše i prihvaćanja onoga što Bog daruje. Htjela bih pozvati sve mlade ljude da pokušaju zaviriti u svoje nutrine preko pustinje. Jedino tu će moći čuti jasno Božji glas koji te poziva da otkriješ svoje skriveno blago.”

MISTIKA & MOTIKA – pustinjački kamp za mladiće

Pustinjački kamp za mladiće, Pustinjački samostan svetog oca Josipa, Donja Vrućica, Pelješac

Privlači li te biti što više nasamo s Isusom, u šutnji, u blizini Presvetog Sakramenta, u prirodi? A u isto vrijeme uživati diskretno zajedništvo u molitvi, radu i dijeljenju iskustva s braćom koja traže isto i u tome si pomažu? Voliš li jednostavnost, oznojiti se radeći svojim rukama, prikazati neka odricanja da duhovno ojačaš? Vidiš li vrijednost biti neko vrijeme off-line da bi dublje otkrio sebe i poticaje Duha Svetoga koji te nastanjuje?

Kontemplativni život su pluća Crkve. Duboko udahni snagu i ljepotu kontemplacije. Dođi na pustinjački kamp za mladiće na Pelješac. Otkrij otvoreni izvor Božjeg Milosrđa u tišini karmelske pustinje.

Program kampa je jednostavno uzimanje udjela u svakodnevnici pustinjačkog ozračja života.

Potrebno je ponijeti srce otvoreno za Isusa, Novi zavjet kao dvosjekli mač Duha Svetoga i mišice spremne čvrsto ga držati, bilježnicu, olovku i budno uho za poticaje Duha Svetoga, podložak i vreću za spavanje i marljivost da se umoran može dobro zaspati, ručnike, stvari za osobnu higijenu i dobru savjest kao ogledalo za higijenu duše, radnu odjeću i obuću i spremnost za Evanđelje mira, zaštitne rukavice za rad i štit vjere,pokrivalo za glavu protiv sunca i šator, kacigu spasenja, sredstvo protiv komaraca i pojas čistoće.

Ako vam nešto od ovoga nedostaje nemojte se obeshrabriti. Zajedno ćemo se boriti da to nabavimo i namolimo 🙂

Info i prijave: b. dražen Marija, KBMtotusTuus@gmail.com

P. S. Ukoliko bude interesa drugi termin bi bio krajem kolovoza.

Ovakav pustinjački kamp za djevojke bit će u samostanu sestara u Kuni Pelješkoj, 24.-31.7.2021. Info: s. Maja Pavla, KBMtotaTua@gmail.com

Pravilo za pustinjake

Dragi čitatelji naših mrežnih stranica,

hvala vam na strpljenju što se tiče novosti iz naše karmelske pustinje na Pelješcu. Ne radi se o ljetnom nedostatku vijesti kako zna biti u svjetovnim medijima, nego o bogatstvu života na terenu koje ne ostavlja uvijek dovoljno prostora za osvrte.

S vama smo ponajprije htjeli podijeliti lucidne savjete za povučeni život u pustinji oca br. Alberta E. Justa, O. P. koje je on sabrao pod naslovom “Pravilo za pustinjake” (“Regla para eremitas”) i koje smo imali milost prevesti. Voljeli bismo da i vama, bez obzira da li ste posvećene osobe ili vjernici laici, budu na korist u otkrivanju blaga kršćanske pustinje, toliko potrebne u užurbanom i često konfuznom svijetu koji nas okružuje. Na poseban način će nas radovati ako ove misli komu pomognu da otkrije Isusov poziv na pustinjački život te svoju lađu ostavi žalu i odvaži se dijeliti s Isusom skrovitu prisnost s Ocem kao svoj životni put. I za one koji su pozvani na posvemašnju kontemplaciju i za one koji ju povezuju s apostolatom ozračje pustinje bit će dragocjena pomoć za otkrivanje nutarnjih oaza Milosrđa Božjega iz kojih izvire sav život Crkve.

Napominjemo da ovo “Pravilo” nije pravilo Karmela Božjeg Milosrđa, nego jedan suvremeni pustinjački duhovni biser u kojemu pronalazimo razne korisne poticaje za obnvljeni povratak karmelskim pustinjačkim izvorima:

O. BR. ALBERT E. JUSTO, O.P.

PRAVILO ZA PUSTINJAKE

http://www.umilta.net/eremit.html

Španjolski izvornik: Regla para eremitas, Santa Fe de la Vera Cruz, Centro de Estudios San Jerónimo, 1996; Engleski prijevod: Rule for hermits, James Hannay, 1998 (http://www.umilta.net/eremit.html); Hrvatski prijevod: Pravilo za pustinjake, Karmel Božjeg Milosrđa, 2019.

Za nas koji živimo na bilo kojem mjestu: u svijetu ili izvan njega, onkraj svijeta i u bilo kojem vremenu.


Čitatelju:

imaš priliku napustiti ovaj svijet i slijediti Gospodina. Ne dvoji ni časa. Ne gledaj ono što je iza tebe, na putu, niti se upuštaj u maštanje, podržavajući utvare u budućnosti koje nama i koje zasigurno nikad ne će biti.

Pusti. Osmjeli se na putovima Vječnosti koji su ti već dostupni. Ne samo da nisu daleko, nego se baš u ovom času otvaraju pred tobom.

Možda si mislio da ćeš postići bolji život mijenjajući mjesto ili bježeći od vremena. Ništa od toga. Ovdje ćeš pronaći maleni put kojim se možeš probiti kroz trenutak i mjesto na kojemu se nalaziš i prijeći na drugu stranu. S onu stranu.

Neka te ne uznemiruje prošlost. Neka te ne brine sutrašnjica. Jednostavno si sada i tu s Gospodinom. On je taj koji te poziva.

I nemoj htjeti znati drugo. Nemoj se gubiti po liticama niti se rastresati u svom vlastitom labirintu. Nemoj se opravdavati tražeći razloge da pobjegneš s Gospodnjeg puta. Neka te ne zaslijepe iluzije propadljivoga svijeta.

Ovdje pokušavamo ne pasti u ponor smrti. Ovdje molimo Gospodina za spasenje… Ne namjeravamo dijeliti lekcije, već učiti širom otvarati vrata Spasitelju.

Otvori ove stranice i prepoznaj u njima poticaj, neku vrstu poziva da se uspneš puno više. One su samo polazište.


PRVI DIO

Ponašanje i aktivnosti tijekom dana

1. Započinjući dan, oboružaj se, čitatelju, znakom Križa i kratkim činom cijelog ga posveti Gospodinu.

2. Odreci se izrjekom, sasvim kratkim zazivom, svake ispraznosti i rastresenosti tijekom dana. Donesi odluku, iskreno, da se ne ćeš odvajati od Gospodina. Sjeti se izreke svetog Ivana od Križa da je samo Bog dostojan čovjekove misli.

3. Konačno, molitvama i prošnjama traži milost kontemplacije i ustrajnosti u njoj.

4. Znaj da će te đavao napastovati premnogim rastresenostima i poslovima prerušenim u dobre razloge. Odbaci te prijevare u snazi i nemoj živjeti izvrnut prema vani, nego sabrano i pozorno. Moli Gospodina za dar razlučivanja i traži mir. Neka tvoja glavna askeza bude šutnja.

5. S malo muke postići ćeš najbolje rezultate. Suzbij tjeskobu koja te pritišće i ostani miran, pozoran na nutarnju šutnju. Gospodin ne želi te tvoje poslove i tvoje stvari, nego cijelu tvoju osobu. Nemoj gubiti vrijeme.

6. Svijet kojim ti je hodočastiti sličan je kaosu. Većina ljudi u gradskim središtima živi u neredu i neskladu. Ne boj se i ne daj se uplesti ni u kakve spone. Prije svega ne poklanjanj pozornost prolaznome.

7. Ljevica ne treba znati što čini desnica. Provedi dan u samozaboravu.

8. Sjeti se da je ono najveće uvijek neugodno. S pomoću Božjom izbjeći ćeš svaku zasjedu. Riječ Božja u ovosvjetskoj uskogrudnosti i nerazumijevanju ne gubi veličinu zbog poniženja i poslušnosti, nego je uzvišena.

9. Ne žuri. Zaustavi se i smiri se. Ne čini jedno za drugim brzopleto. Ohrabri se dopustiti da ti pobjegne tvoje prijevozno sredstvo. Ne trči ni za čim. Obazri se i nježno zatvori vrata kad si kroz njih prošao i, kako uče Kartuzijanci u svojem novicijatu, nemoj zalupiti vratima, nego ih pravilno zatvori. Korak po korak otkrit ćeš šutnju.

10. Često prekini svoje kretnje. Duboko udahni i zazovi Gospodina prije i poslije svakog koraka. Smiri se. Ne brzaj ni s govorom ni s odgovorom.

11. Ne žuri da bi učinio ovo ili ono. Prije svakog posla i dužnosti izreci strjelovitu molitvu. Nemoj imati povjerenja u svoje vlastite hitnoće.

12. Budi čvrst u svojim uvjerenjima, ali uvijek raspoloživ i spreman prigrliti istinu.

13. Radi u šutnji, bez da govoriš što radiš. Ne traži priznanje ni pljesak. Prihvati ono što ti sama Providnost donosi u svemu što se tiče tvojih djela.

14. U svemu što poduzimaš znaj da je tvoje istinska Domovina na Nebesima i da se sada nalaziš u otajstvu izgnanstva. Ali ne zaboravi da ćeš u svojoj duši već sada susresti nebo. Tvoj vlastiti duh unaprijed ti uzima udio u vječnosti.

15. Ne uspostavljaj niti se vezuj za tvrdi dnevni red. Prioni uz skladni raspored kojega s lakoćom možeš prilagoditi. Traži također ljepotu u susljednosti časova.


DRUGI DIO

Opće sastavnice

Ostavivši sve poradi Boga čitatelj treba voditi računa o svome položaju spram svijeta. Točna formulacija je sljedeća: ostavio je samoga sebe i prihvatio poziv Gospodina koji je njegov život. Prije bilo kakve daljnje odluke prostro se na klanjanje. Time piznaje primat kontemplacije.

Sada, u predanju, slijedi svoj put i opslužuj sljedeće:

24. Ne navezati se na vrijeme niti na ikoje mjesto. Odlučno se odreći svake vrste moći, čak kada se čini prikladnom ili s izlikom da pridonosi apostolskoj svrsi. Lišiti se svih sredstava i nastupati u Ime Božje i Riječju Božjom. Ne pozivati se ni na kakvo savezništvo niti se njime služiti.

25. Na nastanjivati duhom nijedno prolazno mjesto. Kršćani žive u svijetu, ali nisu od svijeta… kršćani žive usput u raspaljivim boravištima, dok iščekuju nebesku neraspadljivost (Poslanica Diogenetu VI,3.8). Žive u svojoj domovini kao stranci… Čitava strana zemlja je za njih domovina i cijela domovina – strana zemlja (Ibid V,5). Dakle biti hodočasnik u pustinji ovoga svijeta.

26. Sve napustiti u Gospodinu. Sve napustiti posljedica je obraćenja. Ono što obilježava nutarnju pustinju je potpuno predanje u Gospodinu. Kršćanska apatheia – rekao je Hans Urs von Balthasar – suprotna je tehnici za izbjegavanje trpljenja. Ona je čisto predanje vječnoj ljubavi, onkraj zadovoljstva i boli. Ostaviti po strani predviđanja i nemire. Péguy je govorio da nemir nije veći grijeh od lijenosti.

27. Odricanje svake moći ovoga svijeta, donosi sa sobom oboružanost vlastitim mukama. Ista riječ kopos koju je koristio sveti Ivan (Iv 4,38) i sv. Pavao (1 Kor 3,8) da označi apostolske napore koristi se i u Izrekama Pustinjskih otaca da izrazi monahov posao.

28. Napustiti svaki kompromis s moći ovoga svijeta podrazumijeva, bez daljnjega, raspoloživost za kontemplaciju i za jedino djelo Božje.

29. Hodočasnik se ne treba bojati borbe, nego se uzdati u Gospodinovu Milost u poniznosti i strpljenju. Neka ima pri svijesti sljedeći Diadohov tekst: Netrpnost se ne sastoji u izostanku demonskih napada, jer u tom slučaju bismo trebali, kako kaže Apostol, otići s ovoga svijeta (1 Kor 5,10), nego u postojanosti kada nas napadnu (XCVIII-160).

30. Obdržavaj nutarnju šutnju prema sljedećoj Izreci: Abba Izak sjedio je jednom pored Abbe Poimena; uto se čuo pjev pijetla, a on reče: zar je moguće to ovdje čuti, Abba? Ovaj mu odgovori: Izače, zašto me navodiš da govorim? Ti i oni koji su ti slični čujete te zvukove, ali budan čovjek za to ne mari (Poimen 107 – Izreke 245).

31. Postati učenikom koji zna slušati i razlučivati. U mnogo slučajeva zvukovi očituju šutnju. U biti nije važno ono što dolazi, nego kako to primamo.

32. Ustrajati u slabosti i ranjivosti, bez snage, bez kompromitirajućih savezništava, bez ugovora i obrane. Umjesto duhovnosti – dati prostora Duhu.

33. Imaj srce čvrsto u Bogu i kad trpiš protivštine ili podnosiš neko ogoljenje ili što god drugo, ne žali samoga sebe niti se promatraj, ne poseži u sjećanje niti se prisjećaj. Prijeđi ponad bijede ovoga svijega, poštujući i prihvaćajući razinu svake stvari.


TREĆI DIO

Sabranost

34. Sabranost je ono bitno u ovome Pravilu. Pod sabranošću se podrazumijeva nutarnje objedinjenje osobe u Božjoj Prisutnosti.

35. Čak kad se iz opravdanog razloga i ne mogne obdržavati neki članak Pravila, bit će dovoljan ovaj treći dio da se Pravilo izvrši.

36. Živjeti u Božjoj Prisutnosti u svako doba i na svakom mjestu i sve joj podvrgnuti.

37. Ovi članci ne odnose se bez daljnjeg na ono što se tiče kršćana kao takvog. Oni pretpostavljaju poziv na svetost i na sjedinjenje s Bogom. Smjeraju na trajnu sabranost onih koji prepoznaju posebni poziv na kontemplaciju i prisnost s Gospodinom.

38. Kontemplacija se sastoji u iščekivanju i prianjanju uz Božju Prisutnost u dubini, korijenu i središtu našega bića. Vodeći računa o tome da je ona milost, živi od nje i trajno moli za nju. Sjeti se da kontemplativac ne poznaje više ili manje od drugih, nego je – kako je govorio jedan kartuzijanac – kadar uroniti u ekstazu ondje gdje drugi ostaju ravnodušni.

39. Kontepmlacija nije put spoznaje, nego poziv na iskustvo koje nadilazi svaki put ili pothvat.

40. Imaj na raspolaganju beskrajno vrijeme za Boga. Revno obdržavaj Duhovno štivo.

41. Ako se koji put zatekneš u neprijateljskom ozračju i otkriješ kako su ti najbliži zapravo naudaljeniji, pretvori sve to u školu Ljubavi i nauči se umaći nametanjima svakog ozračjas gornje ili donje strane .

42. Ne prestani se boriti. Budi vjeran i postojan. Bježi iz labirinta. Borba je uvijek zdrava. Ustraj u kušnjama.

43. Šutnja i sabranost. Samo je Bog dostatan. U čistom srcu više nema nesklada ni udaljenosti od Boga. Otajstvo je rastvoreno i nalaiš se u suglasju s Očevom Voljom. Istinska šutnja vlastita je čistom srcu, koje je slično i sjedinjeno s Božjim Srcem. Tako ćeš moći živjeti u potpunoj šutnji kad se, poput djeteta, odmoriš bez zadrške u samom Gospodinu.

44. Šutnja se povrh svega sastoji u muku kako bi čuo uvijek nešto više. Napusti svoje analize i lavinu svojih zaključaka. Dopusti šutnji da se očituje u tvojoj nutrini. Možeš biti zauzet u bilo kojoj aktivnosti i u isto vrijeme uživati u šutnji koja je baština duše i izraz Božji.

45. Ne počinjuj nasilja niti zloupotrjebljavaj ono što prolazi. Imaj poštovanje i ne brzaj s odgovorom ili uplitanjem o čemu god se radilo. Gledaj s dobrohotnošću. Sve ide tebi u korist.

46. Oslobodi se svega što te se ne tiče. Ne ovisi o osobama ni o prilikama. Ušutkaj glasove koji te vode u prekomjerne raščlambe. Traži svoje utočište i svoj oslonac samo u Bogu. Nikad ne ćeš biti prevaren.

47. Čisto srce. Objedinjeno u Gospodinu. Idi Bogu radi Boga. Sam Bog je tvoj život. Neka te zazivanje Imena Isusova trajno podsjeća na Prisutnost samog Gospodina i na tvoje unutarnje i prisno jedinstvo s Njim.

48. Otkrij otajstvo pustinje u vlastitoj nutrini i u onome što te eventualno okružuje.

49. Ako to želiš svaka praznina ili kušnja moći ćete odvesti do Kristova Otajstva.

50. Samotniku je vlastito da bude s Gospodinom u Njegovoj Agoniji. Prikaži i posveti časove i trpljenje svjestan njihove plodnosti.


Pustinja koja čuva VRT

U subotu 9. lipnja 2018., na blagdana Bezgrješnog Srca Marijina u Karmelu Božjeg Milosrđa na Koločepu održana je duhovna obnova pod nazivom “U vrtu Marijina Srca”.

Dijelimo s vama neke misli iz nagovora toga dana kad smo obnavljali zahvalnost Bogu za dar Majke Marije i obnovili posvetu Njezinu Bezgrješnom Srcu:

Govor o pustinjačkom načinu života ponekad se usko i nedostatno shvati pod samo jednim njegovim vidom, u smislu pustoši, oskudnosti, odricanja. Međutim to je samo kora pustinje, kao ljuska oraha, kao školjka bisernica koji međutim u sebi sadržavaju onaj neizmjerno važniji dio: orahovu jezgru, dragocjeni biser, tj. za Karmel – divnu oazu i duhovni vrt Božje prisutnosti, odraz onoga edenskoga vrta u kojemu se Bog želio šetati s čovjekom za dnevnog povjetarca. 

Šutnja, povučenost i svojevrsno “ogoljenje” koje donosi pustinja – imaju svoj jedini smisao u tome da čuvaju tu nutarnju oazu: srce čisto i slobodno da ga može ispuniti Božja Riječ i prisutnost. Susret s Bogom u tom otkrivenom vrtu duše neizmjerno je bogatstvo i iskustvo koje nas osposobljava za kvalitetnije susrete s ljudima. Ogoljenje koje traži pustinja je pomoć da se zaodjenemo najljepšim odijelom Božje milosti.

Taj vrt je nekad jako zarastao, on može čak postati trnje i šikarje, neprohodan. Čovjek može postati nedostupno ljepota onoga što je Bog stvorio s nakanom da čovjeka razveseljuje, ljepota svega „raslinja“ misli, osjećaja, talenata kojima smo obdareni. U nama može nastati zbrkana šuma mnogo toga dobroga što međutim u neredu, pomiješanosti i gubitku prioriteta, prestaje biti blagoslov i postaje opterećenje, sjetna uspomena na ono kako je nekad ili na trenutke bilo i kako u dubini srca osjećamo da bi trebalo biti. Uz to, u nas se pokušava uvući i zlo kao divlje i štetno „raslinje“ koje ne donosi plod, nego samo crpi zemlju i guši ono dobro. Počinjemo gledati na svoj život kao na nešto strano u što nismo kadri uči i unijeti red.

Takvu sliku duše kao vrta razvila je sv. Terezija Avilska ističući kako je duhovno zapušten čovjek kao vrt obrastao u korov i bez vlage. Odricanje od grijeha i pomirenje s Bogom je čupanje korova. Tad do izražaja dolaze milosti Božje kao već postojeće, ali prigušene i kao nove plemenite biljke. Voda za zalijevanje vrta je Božje trajno Milosrđe do kojega dolazimo molitvom, među kojom su najučinkovitiji sveti sakramenti. U tom ozračju smiješta se čitavi prekrasni duhovni traktat o nepredovanju u molitvi kao o napredovanju u načinu navodnjavanja vrta naše duše.

a) Započinje se zahtjevnim putem početničkoga razmatranja gdje se, privikavajući se na duhovni život i istovremeno se izdvajajući iz hedonističkoga sebičnog života, trudimo povezati s Bogom misleći o Njegovoj riječi, o djelima koja je izveo u povijesti spasenja, u Crkvi po životima ljudi, osobito svetaca, po čudesima, navještaju, i u našem osobnom životu kao povijesti spasenja u malom po mnoštvu iskaza Njegova Milosrđa. To početno razmatranje Terezija uspoređuje s izvlačenjem vode iz bunara u suhoj zemlji uz pomoć kante i užeta. Potrebno je puno truda i navodnjavanje ide sporo.

b) Nastavlja se potom uvježbavajući se u praksi razmatranja ili meditacije i stječući dobru naviku i sposobnost ostajanja uz Isusa u molitvi. Razvijanje te sposobnosti slično je razvijanju načina navodnjavanja koje je sada slično izvlačenju vode iz manje dubine uz pomoć velikoga kotača s tzv. dolapima koji podižu vodu na površinu puno brže i obilnije.

c) Onaj tko i dalje ustrajava u redovitoj i kvalitetnoj molitvi, uključujući životne događaje u svoj molitveni odnos s Bogom (u, kako kaže Terezija, definirajući molitvu razmatranja, „prijateljski razgovor s Isusom za koga znamo da nas ljubi“) i uključujući svoj molitveni odnos u životne događaje, kao da je u svojoj duši prokopao kanale milosti te milost dopire do svih njezinih dijelova, kao kad se zemlja navodnjava prokopanim sustavom kanala ili prirodno nastalim putovima za vodu na tlima uz rijeke, kao što je npr. izuzetno plodna neretvanska dolina.

d) Konačno, onaj tko tako raste u otvorenosti Bogu i revno se dopušta natopiti Njegovom milošću – pouzdano se dopušta ljubiti od Boga, pouzdano dopušta da mu Bog prašta, da ga trajno podiže, hrabri i vodi kroz život svojom ljubavlju – postaje spremnim da primi Božju milost potpuno lako, bez ikakva napora. To je slično kiši s neba koja natapa vrt. Kiša je metafora za mistični život duše koja pred Bogom postaje pasivnom u najpozitivnijem značenju toga pojma, i sav njezin trud svodi se na to da ustraje u primanju Božje ljubavi, iskaza Njegove nježnosti, Njegove sasvim osobne i sasvim duboke ljubavi koja nema granice ni mjere, već je sama sebi jedinom mjerom: Mjera ljubavi je ljubav bez mjere.

To je Karmel u koji nas poziva Blažena Djevica Marija kad nas potiče da uđemo u defaultkroz čin posvete i predanja Njoj kako bi Ona svojim majčinskim zagovorom i sestrinskom podrškom u nama izmolila i oblikovala prekrasni vrt duše u kojemu će vladati Bog.

To je cilj karmelske duhovnosti, da Bog svojom ljubavlju i istinom potpuno ovlada čovjekovom nutrinom te čovjek postane svetim i rasadnikom svetosti.

 

Šabat i šapat karmelske pustinje

Abba [otac] Teofil, nadbiskup, dođe jednom u Sketsku pustinju. Braća koja su se okupila kažu abbi Pambu: “Reci neku riječ Papi da mu bude na korist”. Starac odgovori: “Ako mu ne koristi moja šutnja, ne će mu koristiti ni moja riječ”.

Duh Sveti nas ove nedjelje kroz misna čitanja podsjeća na važnost dana Gospodnjega. U Starom zavjetu bio je to šabat – subota kao dan Jahvina počinka, blagoslova i radosti s obzirom na sve što je divno i veličanstveno stvorio. U mir i radost toga počinka Bog je želio uvesti svoj narod. Zato mu je, izbavivši ga iz egipastskoga ropstva, čak i naredio da subotom miruje. Dok je u Egiptu faraon narod tjerao da radi do iznemoglosti, Bog osloboditelj nagovara ga da odahne, da ima slobodu od pritiska, da se zajedno s Njim uči diviti stvarnosti i blagoslivljati ju.

Puni smisao šabata zasjao je u Uskrsnuću Božjega Sina koje predstavlja novi šabat, novi mir i novu radost koja se probila kroz dramatični nemir i gustu žalost krajnje nepravde i zla kojom je Isus bio prikovan na križ i uguran u grob. U povijesti i svemiru nema ništa jačega od uskrsnoga mira. Čovjeku ne će biti dovoljna cijela vječnost da dovoljno shvati, da se dostatno zadivi i da prikladno zahvali na daru događaja Isusova Uskrsnuća.

Silina Uskrsne pobjede i veličanstvenost vremena koje Bog dariva da se srcem slavlju te pobjede otvaramo apsolutno je nesvodiva na neku obvezu iz koje nastaje samo običaj, navada, tradicija. Znati živjeti nedjelju, ili ljepše rečeno – kako neki slavenski jezici imaju i u redovitoj uporabi – dan Uskrsnuća, znači znati živjeti Uskrsnuće, poznavati ljepotu i snagu Evanđelja, ne zapasti u zabludu da sam ja protagonist zbivanja, a time niti glavni nositelj odgovornosti za tijek događaja. Prihvatiti nedjeljni, uskrsni počinak, znači prepustiti se Božjem protagonizmu, dopustiti Bogu da bude gospodar moga života i protagonist vremena i povijesti.

Nedjeljni, uskrsni mir ne poznaje dosadu. On je pun božanske životnosti. Sam Isus kaže: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim” (Iv 5, 17). Možemo se pitati: A kako povezati prepuštanje inicijative i počinak sa životnošću? Odgovor se krije u činjenici da ono što mi je najvažnije ne mogu sam ostvariti. Ja ne mogu sam proizvesti svoju sreću, svoje oproštenje, svoju radost i ljubav koje su mi potrebne. Ono najvažnije mogu samo primiti, a da bih primio trebam znati zaustaviti se, primijetiti, motriti, moliti, otvoriti se, cijeniti, diviti se, zahvaljivati. Takav stav je povezan s mirnoćom, opuštenošću, poniznom redimenzioniranošću samoga sebe, odmornošću, upravo s onim što mi je najteže. Traži od mene pravo umiranje aktivizmu, kontroliranju situacije, zabrinutosti i iznerviranosti. Traži od mene tišinu srca, traži da uđem u šabat i osluškujem Božji šapat, traži zaštićeni prostor uskrsnoga mira, traži nedjelju.

Ako u mome životu nema mjesta za nedjelju-vrijeme Uskrsnuća ne će biti mjesta ni za molitvu, ni za razmišljanje o Isusu, ni za razgovor s Isusom, ni za susret s Isusom, ni za trenutke koje posvećujem samo Bogu, ni za sagledavanje života u Božjoj volji, ni za pitanje: Bože, što Ti želiš da činim?

A sve to nabrojano čovjeku treba i stvoreno je radi čovjeka. Bog nam sve to “naređuje” isto onako kako se može “narediti” ljubav, isto onako kako nekom možeš narediti, otvorivši mu vrata zatvorske ćelije: “Iziđi u slobodu” ili nekomu tko nosi silan teret: “Podijeli teret sa mnom da ne kloneš!” Sve ono što nam po Uskrsnuću-nedjelji dolazi, ima za cilj samo da nas oslobodi, rastereti, iscijeli, usreći i ojača nas da surađujemo u pomaganju drugima.

U ovom svetom danu nedjelje-Usrksnuća iz uskrsne tišine pustinje Karmela Božjeg Milosrđa želimo vam, dragi čitatelji, hrabrost ulaska u Božji mir i radost.

U zadnje vrijeme na našoj stranici nismo objavljivali puno novih sadržaja, ne zato što se ne bi imalo o čemu pisati, nego zato što je nekad, a možda i često, šutnja rječitija od riječi. I kroz nju s vama želimo dijeliti povjerenje u Boga, divljenje pred Njegovim djelima i prikazivanje svih vaših potreba Njegovu Milosrđu.

Neka vam je blagoslov iz šabata i šapata karmelske pustinje 🙂

Odmor-Bog Stvoritelj-povjerenje

“Pustinja – oaza Milosrđa” – svjedočanstvo

Dragi čitatelji,

dijelimo s vama jedno zanimljivo i osebujno svjedočanstvo o “danima pustinje” na Koločepu, za koje trajno postoji interes mladih i odraslih… Možda ta riječ “pustinja” na prvu zazvuči kao nešto teško, ali kada se u njoj otkrije sakrivena oaza…pročitajte što donosi!…

 

Dok svijet tovari na leđa čovjeka breme nameta i dadžbina, poslova i traženja do mjere dokle to čovjek jedva može fizički i psihički izdržati, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok odnosi u obitelji, s prijateljima, kolegama, šefovima, subraćom u Kristu podbacuju u očekivanjima pa i razočaravaju, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok čovjek sam sebi predbacuje je li mogao bolje, i dok mu se ogledavajući se u sebe ne sviđa što vidi, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

– „U pustinju?“ – steže se čovjeku u grlu kao da je odjednom ostao bez vode.

– I opet čuje glas: „Dođi u pustinju!“

– „Što je to, Gospodine, točno pustinja u koju me zoveš?“ – pita čovjek.

– „To je mjesto u kojem ćemo boraviti sami ti i ja“ – odgovara Gospodin.

– „Kako će to biti Gospodine, kad ja živim potpuno drugačije, kako ću u tim uvjetima?“

– „Vjeruj mi!“

– „A ima li tamo vode? Koliko vode da ponesem?“

– „Zar zaboravljaš da sam ja Izvor žive vode?!“

– „Dobro, voda – bit će mi lakša naprtnjača. Mobitel moram ponijeti! Što ako negdje zaglavim na putu do te pustinje?! (sad se čovjek već od brige okrenuo sam u sebe zaboravljajući da je s njim Gospodin).

Je li trebam ponijeti i kompas, kartu, google, GPS, šator, deku – dvije…? Što ću jesti?! Da skuham nešto pa ponesem? A da ipak idem autom da to sve stane?! Ili bolje kombijem ako tamo bude, šta ja znam… paukova, zmija… da mogu spavati u kombiju?“

– „Samo vjeruj! Čekam te!“

– „Dobro može i samo naprtnjača, ne treba kombi… Oprosti što me čekaš, moram sve dobro isplanirati! Hvala Ti što si me zvao! Htio bih još samo znati koliko ću trebati provesti u pustinji?!“

– „Koliko misliš da možeš, a možda i duže.“

Čovjek je malo zbunjen ovim odgovorom, ali što da radi, ne može sad opet pitati objašnjenje pa da ispadne da je tupast. Tako čovjek baci naprtnjaču preko leđa i krene na put ne pitajući Gospodina više ništa. Putem je još sumnjao. Ipak, prije nego se umorio, shvatio je da je stigao na odredište.

– „Hm..“ – pomisli čovjek – „pa do pustinje nije bilo teško stići. Možda ovo nije ta pustinja?!“

Tako se čovjek spustio do središta pustinje gdje je bio hram. Gledao je lijevo – desno, okolo hrama. Nigdje nikoga. Odjednom mu prilaze dvije osobe i otvaraju mu vrata hrama.

– „Tko ste vi?“ – upita čovjek.

– „Mi smo službenici Gospodnji“ – odgovore oni – „oni koji čuvaju hram Gospodnji da se ne oskvrne.“

– „Gospodin mi je rekao da je ovdje pustinja i da ću u njoj naći samo Njega i da ćemo ovdje provesti u samoći neko vrijeme.“

– „Kako ti je rekao, tako će biti“ – odgovoriše mu i uvedoše ga u hram Gospodnji.

Dotače čovjeka to mjesto i iako je bilo prazno osjećala se u njemu punina Božja.

– „Ovaj hram je predivan“ – reče čovjek. Veće mu riječi nisu prevalile usta jer ono što je tamo ispunilo prostor bila je prisutnost Duha Svetoga i živo Svetohranište i bila je to za njega prevelika sila.

Tako se čovjek privolio da prebiva u molitvi u malom hramu sred pustinje. Kako je bilo upravo vrijeme kad su službenici molili Gospodina, pridružio se i on. Divio se kako lijepo oni mole pa je sad počeo iščekivati Gospodina da mu se javi opet.

– „Gospodine, evo me, došao sam! Gdje si ti?“ – ogledava se oko sebe, osluškuje. „Naišao sam na službenike Tvoje. Slušam ih kako mole. Izgledaju mi sveti. Pridružio sam im se odmah. Hoću li i ja biti svet nakon pustinje?“

Muk. Čuje se samo molitva. Miriše tamjan. Zvecka krunica. Ne preostaje mu ništa drugo nego da uporno moli. Tako je i učinio.

– „Gospodin je rekao da ti budemo od pomoći kada stigneš, ovo je poruka za tebe“ – obratili su mu se službenici. Čovjek uze poruku naslovljenu sa „7 tajna Božjeg Milosrđa“ i krene pratiti što mu to želi reći.

Tako je činio prvi dan i drugi dan i kada je srcem pristao uz Gospodina, nestalo je muka i On mu je opet progovorio:

– „Ovdje sam otkako si došao, kako sam i rekao da ću biti“ – začuje glas u hramu. – „Stajao sam pred tvojim vratima. Čekao sam. Ti si me zvao ali si zaboravio otključati vrata. Nisam mogao ući.“

– „Oprosti!“ – reče mu čovjek – „Ja sam osjećao neku nemoć u nutrini, ali nisam znao da vičem iza zatvorenih vrata.“

– „U redu je! Bio bih te čekao i duže. Ja sam onaj koji ispunjava obećanja.“

Tako je krenuo dijalog između čovjeka i Boga. Čovjek je upijao istine o Božjem milosrđu. Teret svijeta padao je s njega sve više. Čovjek je postajao sve lepršaviji, mirniji. Bog je bio nježan. Darovao mu je mnoge milosne trenutke sa svojim službenicima. U svakoj molitvi ponavljao mu je o ljubavi koju je njemu namijenio i blagoslivljao ga:

– „Predaj mi sve! Ja želim uzeti sve tvoje brige. Ja te ljubim!“

Čovjek je sve više ulazio u Boga a da ni sam nije znao kako. Pristankom srca započelo je njegovo preobraženje.

Na kraju mu je čovjek rekao: „Gospodine, bio sam preplašen tvojim pozivom u pustinju! Sada bih u njoj želio ostati još da i dalje uranjam u poruke Tvoga Milosrđa. Odgodio bih još koji dan povratak u svijet.“

– „Ne brini! Neću te napustiti ni u svijetu! A kada bude potrebno da se sretnemo u samoći, opet ću te zvati u pustinju. Sada moraš ići. Tamo te trebam.“

– „Dobro Gospodine!“ – odgovori čovjek.

– „Samo, molim te, provjeri da li držiš vrata otključana, inače ćeš se ti umoriti od zvanja a ja ću dugo čekati.“

– „Hoću Gospodine!“

Vraćajući se prema svijetu konačno je razumio ono „koliko misliš da možeš a možda i duže“.

Nikolina, Šibenik

Život u pustinji – poziv je da uvijek budemo s Gospodinom

Poštovani čitatelji,

ukoliko već niste naišli na razgovor brata Dražena Marije o pustinjaštvu za portal bitno.net dijelimo s vama poveznicu kao poticaj na promišljanje o dragocjenosti te slabo poznate karizme: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/karmel-bozjeg-milosrda-pustinjastvo-edita-majic-brat-drazen-marija/

Pozva ih da budu s Njim – održano iskustvo za mlade u traženju poziva

U devetnici za Gospu Karmelsku od 08.07. do 16.07.2017.god., u Karmelu Božjeg Milosrđa na Koločepu održano je iskustvo za mlade koji razmišljaju o duhovnom pozivu “Pozva ih da budu s Njim”. Duhovne vježbe predvođene sestrom Majom Pavlom i bratom Draženom Marijom omogućile su odabranima da upoznaju što je doista duhovni poziv, a isto tako što nije, što je šutnja jezika i govor srca, kao i način života u Karmelu Božjeg Milosrđa. Na ovome iskustvu sudjelovalo je sedam djevojaka i tri mladića iz Splita, Sinja, Šibenika, Imotskog, Zagreba i Požege. Duhovne vježbe bile su usmjerene na Isusa po Mariji. Ozračje tišine, molitve, marljivosti, dijeljenja, brižnosti, govora u potrebnoj mjeri preduvjeti su za nasljedovanje Marijina Srca koje nas uvijek vodi k Isusu.

Jedan dan u Karmelu Božjeg Milosrđa

Dani su bili bogato ispunjeni. Budila su nas zvona na crkvi već u šest sati, a prvi trenuci dana pripadali su jutarnjoj molitvi Časoslova, te potom doručak u šutnji. Svakodnevno su bila dva razmatranja – Lectio Teresiana s tekstovima iz djela velike sv. Terezije Avilske u kojima smo prvo zajednički sudjelovali, a zatim produbljivali u satu osobne molitve u tišini.   Mladi su prijepodne sudjelovali i u različitim radnim zadatcima – pripremi ručka, uređivanju crkve, kuće i okoliša, pripremanju evangelizacijskih materijala. Dovršivši posao, zajednički bi se okupili u crkvi oko 12.30 h na molitvu Srednjeg časa iz Časoslova i ispit savjesti, nakon čega je slijedio ručak uz duhovno štivo. Svi obroci, kao i smještaj, bili su odvojeni za djevojke i mladiće, osim nedjelje ili prigodnih trenutaka kada je ručak zajednički. Za vrijeme popodnevnog odmora uvijek se našlo još nešto za promisliti dodatno, pročitati, osobno razgovarati sa Sestrom ili Bratom i već otkucava 15.00 h. Vrijeme je da se sjetimo Isusovog umiranja na križu, a to smo činili zajedničkom Krunicom Božjeg Milosrđa. Popodnevni sat osobne molitve bio je u euharistijskom klanjanju, a završavao je molitvom Večernje i blagoslovom s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Nakon blagoslova uslijedila je Sveta Misa u kojoj su mladi rado sudjelovali ministriranjem, pjesmom i čitanjem. Nakon večere ostalo je prostora za rad u vrtu i voćnjaku gdje su otkrivene mnoge spoznaje i poveznice između našega vrta i Božjeg vrta duše. Dan je završavao međusobnim dijeljenjem i molitvom Krunice.

Izvezi na pučinu!

Treći dan započeo je iznenađenjem! Zahvaljujući dragom mještaninu Pasku, barkom smo isplovili na pučinu. Jutarnje razmatranje imali smo u barci kojom smo oplovili cijeli otok Koločep. I da ne bi sve prošlo bez iznenađenja Odozgor, baš “slučajno” toga dana se uz terezijanske tekstove razmatrao dio iz Evanđelja po Ivanu o čudesnom ribolovu. Kako s Gospodinom to obično biva, ništa ne ostaje na jednoj stvari. Pa se tako “slučajno” podudarao i broj Isusovih učenika u lađi na Tiberijadskom moru s brojem ovih na Jadranskom :)… Osim “slučajnosti” i novih otkrića u srcima, otkrivene su i neke zanimljive napuštene otočke špilje posebno zanimljive pustinjačkim dušama.

Iskustvo Pustinje

U sredini devetnice bio je dan Pustinje. Nakon zajedničke molitve Jutarnje uslijedio je susret koji nas je uveo u značenje iskustva Pustinje za rast u vjeri i odnosu s Bogom kroz još veću povučenost i molitvu u samoći koju smo mogli potražiti i u skrovitim dijelovima otoka. Poslijepodne smo se po dogovorenom rasporedu izmjenjivali u molitvi pred Presvetim Sakramentom. Naravno sve je završilo Svetom Misom kao središnjim događajem dana. U večernjem radosnom dijeljenju dana mladi su posvjedočili prekrasna i duboka duhovna iskustva Pustinje.

Dan evangelizacije

Pri samom kraju devetnice, na vrhuncu nutarnjeg ispunjenja i radosti, slijedio je dan evangelizacije. Ovo je bilo novo iskustvo mnogim mladima, ali i novost u pogledu ove cjeline kroz koju smo prolazili jer je bio aktivan, s dosta razgovora, navještaja, pjesme pa čak i plesa. Dan evangelizacije nazvan kao Dan Božjeg Milosrđa trebao je turistima i mještanima pokazati kako je “milosrdan i milostiv Gospodin”. Mladi su imali priliku svojim angažmanom pomoći Isusu da koja nova duša dođe k Njemu na “besplatno punjenje ljubavlju”. Nakon završne pripreme različitih evangelizacijskih materijala mladi su s voditeljima krenuli na rivu lovit srca na moru života, a dvoje ih je ostalo u animaciji kod crkve i kao jaka snaga molitve pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Dijeljenjem lubenica oblikovanih poput lađe sa zastavicom na kojoj je poruka iz Svetog pisma o Božjem Milosrđu iznenadili smo i razveselili mještane i turiste koji su brodovima stizali na otok. To je otvorilo put navještaju kroz dijeljenje sličica Milosrdnog Isusa s molitvom Krunice Božjeg Milosrđa i duhovnog lijeka „Misericordin“. Mnogi su se odazvali poticaju da slijede “Stope Milosrđa“ do crkve, gdje su se mogli pokloniti Isusu u Presvetom Sakramentu, pomoliti i zapaliti svijeću.

Završetak u slavlju svetkovine Gospe Karmelske

Završni dan ovog duhovnog programa bio je Dan Gospodnji i proslava svetkovine Gospe Karmelske. Bio je to dan zajedništva u radosti susreta i s hodočasnicima koji su došli našoj Gospi s otoka i iz Dubrovnika. Između vjernika koji su se posvetili Gospi po Škapularu bili su i mladi iz skupine. U završnom susretu i vrednovanju mladi su zahvalno svjedočili koliko im je pomoglo ovo iskustvo. Moglo se čuti da su neki prepoznali da ih Bog doista poziva u svećeništvo i redovništvo te da žele krenuti tim putem. Blažena Djevica Marija koja nas je vodila kroz ove dane, neka i dalje za sve nas zagovara da možemo ostvariti Božju volju i poziv.

Ivana F.

 

Nekoliko dojmova mladih:

Ne mogu izraziti riječima koliko mi je značilo ovo iskustvo. Riječi su premalo. Zahvaljujem dragom Bogu iz srca što me doveo ovamo u svoju oazu milosrđa unutar ove zajednice. Zahvaljujem Bogu za svaku milost ovdje primljenu , za svakog brata, za svaku sestru, za svaku radost, za svaku suzu… Velika je milost Njegova! Osvojila me jednostavnost, revnost, radost, strpljivost i predanje Bogu… i sada želim još gorljivije slijediti Onoga koji me je pozvao. Krist mi govori: “Ne boj se, ja ću sve voditi, pusti ovaj svijet odbacit će te, i mene su dobacili, i rugat će ti se i meni su se rugali. Dođi i slijedi me!” J.J.

Iskustvo koje ostaje utisnuto u srce i dušu. Pronaći mjesto i sebe u njemu u kojem pronalaziš ono što tražiš, Gospodina Boga, nešto je što se riječima teško opisuje… A.V.

Ovo iskustvo mi je jako puno pomoglo. Gospodin mi je darovao još veću slobodu duha odnosno oslobodio me od mojih dugogodišnjih borbi koje su mi stvarale veliko opterećenje i paralizu u ostvarenju svog poziva. Mislim da sam sada spreman za nove avanture s Isusom i Marijom! M.P.

…To vam je nešto poput jedne velike molitve  Zdravo Marije. Baš kao i u toj molitvi, Isus je potpuno u centru svega. A sve što se oko Njega događa, događa se po Mariji – ljubav za Isusa, pažnja koja Mu se daje, brižnost i nježnost… U životnim zbivanjima očituje se poniznost, poštivanje, tišina, skrovitost i vedrina srca… Sve ima svoje vrijeme i zna se točan raspored, ali koji daje duši disati. Ovdje te ništa ne guši. Ne bojiš se pogriješiti i možeš biti potpuno kakav jesi bez ikakvog straha. Razmatranja kroz tekostove svetaca su mi odličan izbor jer su mi puno lakša za otkrivanje onog Božjeg djelovanja u meni. Ali najviše me oduševila količina vremenakoje možemo provesti pred Živim Isusom… I.F.

Ove su mi duhovne vježbe pomogle u izgradnji vlastite osobnosti – nadišla sam brojne komplekse, unutarnje prepreke koje su me kočile da živim u punini… Mislim da mogu reći da sam se približila razumijevanju odgovora gdje Bog želi da ga svojim životom proslavim… S.J.

Što reći na kraju ovog hoda, šutnja sve govori, ne treba ju pravdati niti objašnjavati, a sve ti objavi…Neka nam dragi Bog da snage, hrabrosti i odlučnosti uvijek za vječnim težiti i hvala Mu za ovu oazu pustinje. I.B.