Arhive oznaka: Petrinja

POMOZIMO POGOĐENIMA POTRESOM

Potres je uzdrmao zemlju i duše ljudi, a Božja milost je protresla savjesti mnogih i potakla da pohitaju u pomoć. U svojoj dobroti Bog se prignuo k ljudima i u teškoj nepogodi ih je čuvao – zbog čega su svjedočanstva gotovo svih nevoljnih protkana usklikom: „Bogu hvala!“

„Bogu hvala da se nije dogodilo noću. Poginulo bi puno ljudi“; „Pas je cvilio pored mene i vukao me van iz kuće. Kad sam izišla sve se zatreslo“; „Bili smo na dvorištu kad se streslo. S kuće je pao dimnjak – samo pola metra od kćerkice“… – neka su od svjedočanstava u kojima se prepoznaje iskustvo Božje zaštite.

„Mladi gimnazijalci volontiraju cijelo vrijeme“; „Bili su mladi iz Lošinja tjedan dana“; „Tu su mladi iz Skaca iz Osijeka s patrom Ikom“; „Došao sam s Pelješca s bagerom. Tu sam cijeli tjedan“; „Prijatelji su dovezli kamp kućicu“; „Dobila sam kontejner preko firme gdje radim“; „Odmah smo krenuli popravljati krovove po selu“… – neka su od svjedočanstava iz mora dobročinstava koje je preplavilo petrinjski, glinski i sisački kraj. Vozila s tablicama iz svih dijelova Hrvatske, osjećaj za čovjeka, novo jedinstvo koje raste na tlu patnje.

Pater Mijo Nikić potres je doživio u staroj zgradi staračkog doma Zaklade biskupa Josipa Langa u Maloj Gorici. Premda ranjen u potresu, brzo se dao na spašavanje štićenika, izvlačeći ih iz soba zakrčenih srušenim ormarima i noseći ih s djelatnicima doma na rukama niz stubište. Smjestivši ih na livadu pored kuće krenuli su u potragu za alternativnim smještajem… Ubrzo se rodila ideja o psihološkoj i duhovnoj pomoći stradalima koji su uzdrmani i preplašeni. Nastala je tako mobilna ekipa svećenika za psihološku i duhovnu pomoć stradalima kojoj sam se u želji da susretnem ispaćene ljude i vidim kako im kao svećenik mogu pomoći – pridružio.

Rijetko sam gdje snažnije doživio koliku važnost ima prisutnost. Ne može se ni izdaleka usporediti primanje informacija putem medija s boravkom na mjestu nesreće. Uz potrebu da pred zainteresiranim i sućutnim slušateljem podijele svoj doživljaj potresa ljudi su kao nešto najvažnije ponavljali vapaj: „Samo da stane!“, „Bože, daj da samo prestane! Ne možemo više!“ – jer iskustvo trešnje nije se ograničilo na jedan ili na nekoliko potresa, nego se produživalo iz dana u dan bez znanja do kada… Spontano se u duši rađala molitva: „Isuse, koji si zapovjedio moru da utihne, zapovijedi i ovoj zemlji da se smiri – da ljudi na njoj nađu mir i u miru Ti mognu služiti“.

Božji siromasi, ljudi molitve i slobodni od navezanosti na ovaj svijet imaju u svemu najveći mir. Štićenice Langova doma u Maloj Gorici uvjerljivo su ponavljale: „Mi se ne bojimo. Možemo mirno spavati. U Božjim smo rukama.“ Mnogi otvorenih duša rado su i s blagotvornim učincima prihvatili prijedlog na molitvu, sakramentalno pomirenje s Bogom, sjedinjenje s Isusom u Svetoj Pričesti i Njegovo polaganje ruku i pomazanje preko svećenika u sakramentu Bolesničkog pomazanja. Kod nekih je razgovor o iskustvu potresa pobudio želju da pokrenu zapušteni vjernički život, čak i da započnu pripravu za krštenje. Dojmljiva je bila gostoljubivost i povjerenje. Kao da smo svi iz istog sela, iz iste familije. Strah pred zarazom potpuno je istisnut snažnim dojmovima od potresa, a protuzarazne mjere pokazale su tešku održivost pred dubljim egzistencijalnim pitanjima.

Vlč. Ivan Grbešić predložio mi je da slavim svetu Misu s ljudima u Dumačama – na otvorenom. Rekao je da se već par tjedana okupljaju na molitvu kod križa pored parkirališta i kad im dođe svećenik, bude i sveta Misa. Putujući onamo vidim sjetnoga starca pored ceste. Zastanem i pitam ga kako je. „Izašao sam prošetati da se malo maknem od svega. Teško mi je…“ Kad je doznao da sam svećenik stidljivo me upita: „Mogu li vas zamoliti da me ispovjedite?“ Sjeo je na suvozačevo mjesto i nakon Ispovijedi iskreno poput malog djeteta posvjedočio: „Vi ste mi sad najviše pomogli. Sve moje tjeskobe su nestale!“ Kakva radost biti svećenik! Da sam samo zato postao svećenik – vrijedilo bi.

U Dumačama je bilo minus nekoliko stupnjeva, a mlado i staro neustrašivo stoji na otvorenom ispred križa i radosno i u zajedništvu – moli Krista i Djevicu Mariju. Ti ljudi su prošli progonstvo iz kosovske Letnice i živjeli dugo u prognaničkom kontejner naselju. Nedavno su im sagrađene kuće koje su, Bogu hvala, dobro podnijele potres. U moru patnje, zabranama okupljanja, pored crkvi s ograničenim pristupom, a sada u ovom kraju i porušenih – kad je sve što se činilo čvrstim poljuljano – ima ljudi koji pod golim nebom – Boga hvale i mole mu se! Onoga tko Boga ljubi ništa ne može pokolebati. Još bolje: onaj tko vjeruje da ga Bog ljubi ima neuzdrmljivi oslonac. Nije li to znak obnovljene Crkve koja se rađa iz krvave kušnje kao pročišćena, pomlađena, preporođena? Na golom nebu, usprkos svim zabranama i urušenim zgradama koje su davale prividnu sigurnost – živa zajednica, živi ljudi – hramovi Duha Svetoga, oko prenosivog oltara u znaku svetoga Križa, s Krunicom u ruci i čežnjom za Pričesti. Ova zemlja ima budućnost. Na njoj se slavi Bog i Krist ju škropi svojom Krvlju – sa svetog Oltara – da ju umiri, da na njoj duše sa Sobom pomiri i ispruženom ih rukom svoga Milosrđa blagoslovi.

Propovijed s te svete Mise:

Dragi prijatelji, pomozite Petrinji, Sisku, Glini, Majskim Poljanaa, Nebojanu, Vratečkom, Slanoj i brojnim drugim mjestima. Tko ikako može neka pođe ovim ljudima i bar stane s njima pola sata. U sisačkom Caritasu tih dana su rekli da trajno nedostaje konzervirane hrane, sredstava za čišćenje i kave. Puno ljudi je bilo još krajnje neadekvatno smješteno. Trošne kamp-kućice napravljene za ljeto s ventilacijskim otvorima i oskudnom izolacijom, a vani i do -10°C – i još k tome mnoge s lošim krovom prekrivene građevinskim najlonom ili ceradama. Osobito su ranjivi hrvatski branitelji kojima ova situacija predstavlja nove traume, na već postojeće poslije traumatske stresne poremećaje, osobito ako su u egzistencijalnoj oskudici. S podatcima o samoubojstvima naših branitelja više se ni ne ide u javnost. Tek tu i tamo nešto procuri… Ljudi, trebamo jedni druge! U nevolji vidiš kako je malo potrebno da budeš čovjek, da umakneš suvišnim brigama i trci za koječim. U konačnici ostaje samo duša i njezin Bog, i u Bogu mi ljudi – jedni drugima. Biti čovjeku čovjek, a ne stranac ili ne daj Bože – vuk. Bar malo zaboraviti na sebe i otkriti sebe na nov i usrećujući način – u darivanju.

Zahvaljujem svima na molitvi za blagoslov ove misije. Hvala patru Miji Nikiću i njegovim suradnicima u Langovom domu – Dragici, Josipu i ostalima. Zahvaljujem patnicima u potresom pogođenom području – ljudima velika srca. To je naša misijska zemlja i svi smo pozvani otkriti se kao misionarima Milosrđa Božjega – makar iskrenom molitvom i empatijom srca. Bog je u nas položio veliko blago. Dijeleći ga – ono će rasti i doživjet ćemo da je boljitak u našoj moći. Postoje djela koja ostaju za život vječni. Ona nas čekaju. Bog nam ih je pripravio. Postoji i ljubav koja pokriva mnoštvo grijeha, naših i naše ljubljene Hrvatske. Nemojmo čekati…

brat dražen Marija