ZAHVALA bOŽJEM mILOSRĐU ZA 28 MJESECI ŽIVOTA NA KOLOČEPU

Vjerujemo da će vas zanimati ovaj događaj, premda je još iz božićnog vremena 🙂

Gospodin je po daru gostoljubivosti omogućio Karmelu Božjeg Milosrđa da učini prve korake svoga utemeljenja na otoku Koločepu ili po lokalnom nazivu, gotovo kao od milja, Kalamoti. Zato, premda je zbog prikladnijih uvjeta za razvoj utemeljenja trebalo napustiti Kalamotu, ona nam ostaje na posebnom mjestu u srcu i u molitvama.

S obzirom da sve milosti koje smo ondje nezasluženo primili na dar imaju svoj izvor u Božjem neistraživom Milosrđu željeli smo kao zahvalu kalamotskoj župnoj crkvi darovati sliku Božjeg Milosrđa.

Pored toga, u želji da župa dobije i novu pokaznicu (jer prijašnja je odlučena isključivo za muzej) zamolili smo poduzeće “Hoteli Koločep” da pomognu u nabavci jedne lijepe pokaznice. Prijedlog su prihvatili i donirali čitav iznos za pokaznicu. Tako smo i sliku i pokaznicu uručili župniku patru Jerku Šimiću, DI, na zahvalnom euharistijskom slavlju na Kalamoti na blagdan sv. Ivana apostola. Na Svetoj Misi sudjelovali su i p. DI i nekoliko vjernika. Sveta Misa prikazana je na nakanu koja je ostala zabilježena na poleđini slike Božjeg Milosrđa:

U zahvalu neizmjernom Milosrđu Božjem za milost osnutka i prvih 28 mjeseci života Karmela Božjeg Milosrđa na ovom mjestu i kao prošnja da Isusova Milosrdna Ljubav trijumfira u ljubljenoj Kalamotskoj župi, u Karmelu Njegova Milosrđa i u cijelom čovječanstvu.
13 svibnja 2016. – 14. rujna 2018.

Blagdan svete Terezije Benedikte od Križa (Edith Stein), suzaštitnice Europe

9. lipnja se u liturgijskom kalendaru Katoličke Crkve obilježava blagdan Svete Terezije Benedikte od Križa (Edith Stein), suzaštitnice Europe.
U Karmelu Božjeg Milosrđa na Koločepu blagdan ćemo obilježiti svečanom službom Večernje u 17:30h te Euharistijskim slavljem u 18:00 sati i euharistijskim klanjanjem nakon njega (brodovi iz Dubrovnika za Koločep: 14:00, 16:30, a povratni u 19:10).

Uz to što je ova svetica ostavila veliki doprinos u filozofskoj misli dvadesetog stoljeća i u kršćanskoj formaciji brojnih slušatelja svojih konferencija i čitatelja svojih djela, ona na temelju svoga karmelskoga poziva i identiteta predstavlja dragocjenu pomoć u približavanju karmelskoj duhovnosti i iskustvu.

Neka nam u ozračju njezina blagdana, dok molimo posebno za milost nove evangelizacije europskog kontinenta, kao poticaj posluže ove njezine riječi:

“Tko se oslobodi svake privezanosti uz vremenita dobra dobiva velikodušnost, slobodu, bistrinu, dubok mir i smireno pouzdanje u Boga.” (http://mudremisli.net/edith-stein-citati-izreke/)

Pustinja koja čuva VRT

U subotu 9. lipnja 2018., na blagdana Bezgrješnog Srca Marijina u Karmelu Božjeg Milosrđa na Koločepu održana je duhovna obnova pod nazivom “U vrtu Marijina Srca”.

Dijelimo s vama neke misli iz nagovora toga dana kad smo obnavljali zahvalnost Bogu za dar Majke Marije i obnovili posvetu Njezinu Bezgrješnom Srcu:

Govor o pustinjačkom načinu života ponekad se usko i nedostatno shvati pod samo jednim njegovim vidom, u smislu pustoši, oskudnosti, odricanja. Međutim to je samo kora pustinje, kao ljuska oraha, kao školjka bisernica koji međutim u sebi sadržavaju onaj neizmjerno važniji dio: orahovu jezgru, dragocjeni biser, tj. za Karmel – divnu oazu i duhovni vrt Božje prisutnosti, odraz onoga edenskoga vrta u kojemu se Bog želio šetati s čovjekom za dnevnog povjetarca. 

Šutnja, povučenost i svojevrsno “ogoljenje” koje donosi pustinja – imaju svoj jedini smisao u tome da čuvaju tu nutarnju oazu: srce čisto i slobodno da ga može ispuniti Božja Riječ i prisutnost. Susret s Bogom u tom otkrivenom vrtu duše neizmjerno je bogatstvo i iskustvo koje nas osposobljava za kvalitetnije susrete s ljudima. Ogoljenje koje traži pustinja je pomoć da se zaodjenemo najljepšim odijelom Božje milosti.

Taj vrt je nekad jako zarastao, on može čak postati trnje i šikarje, neprohodan. Čovjek može postati nedostupno ljepota onoga što je Bog stvorio s nakanom da čovjeka razveseljuje, ljepota svega „raslinja“ misli, osjećaja, talenata kojima smo obdareni. U nama može nastati zbrkana šuma mnogo toga dobroga što međutim u neredu, pomiješanosti i gubitku prioriteta, prestaje biti blagoslov i postaje opterećenje, sjetna uspomena na ono kako je nekad ili na trenutke bilo i kako u dubini srca osjećamo da bi trebalo biti. Uz to, u nas se pokušava uvući i zlo kao divlje i štetno „raslinje“ koje ne donosi plod, nego samo crpi zemlju i guši ono dobro. Počinjemo gledati na svoj život kao na nešto strano u što nismo kadri uči i unijeti red.

Takvu sliku duše kao vrta razvila je sv. Terezija Avilska ističući kako je duhovno zapušten čovjek kao vrt obrastao u korov i bez vlage. Odricanje od grijeha i pomirenje s Bogom je čupanje korova. Tad do izražaja dolaze milosti Božje kao već postojeće, ali prigušene i kao nove plemenite biljke. Voda za zalijevanje vrta je Božje trajno Milosrđe do kojega dolazimo molitvom, među kojom su najučinkovitiji sveti sakramenti. U tom ozračju smiješta se čitavi prekrasni duhovni traktat o nepredovanju u molitvi kao o napredovanju u načinu navodnjavanja vrta naše duše.

a) Započinje se zahtjevnim putem početničkoga razmatranja gdje se, privikavajući se na duhovni život i istovremeno se izdvajajući iz hedonističkoga sebičnog života, trudimo povezati s Bogom misleći o Njegovoj riječi, o djelima koja je izveo u povijesti spasenja, u Crkvi po životima ljudi, osobito svetaca, po čudesima, navještaju, i u našem osobnom životu kao povijesti spasenja u malom po mnoštvu iskaza Njegova Milosrđa. To početno razmatranje Terezija uspoređuje s izvlačenjem vode iz bunara u suhoj zemlji uz pomoć kante i užeta. Potrebno je puno truda i navodnjavanje ide sporo.

b) Nastavlja se potom uvježbavajući se u praksi razmatranja ili meditacije i stječući dobru naviku i sposobnost ostajanja uz Isusa u molitvi. Razvijanje te sposobnosti slično je razvijanju načina navodnjavanja koje je sada slično izvlačenju vode iz manje dubine uz pomoć velikoga kotača s tzv. dolapima koji podižu vodu na površinu puno brže i obilnije.

c) Onaj tko i dalje ustrajava u redovitoj i kvalitetnoj molitvi, uključujući životne događaje u svoj molitveni odnos s Bogom (u, kako kaže Terezija, definirajući molitvu razmatranja, „prijateljski razgovor s Isusom za koga znamo da nas ljubi“) i uključujući svoj molitveni odnos u životne događaje, kao da je u svojoj duši prokopao kanale milosti te milost dopire do svih njezinih dijelova, kao kad se zemlja navodnjava prokopanim sustavom kanala ili prirodno nastalim putovima za vodu na tlima uz rijeke, kao što je npr. izuzetno plodna neretvanska dolina.

d) Konačno, onaj tko tako raste u otvorenosti Bogu i revno se dopušta natopiti Njegovom milošću – pouzdano se dopušta ljubiti od Boga, pouzdano dopušta da mu Bog prašta, da ga trajno podiže, hrabri i vodi kroz život svojom ljubavlju – postaje spremnim da primi Božju milost potpuno lako, bez ikakva napora. To je slično kiši s neba koja natapa vrt. Kiša je metafora za mistični život duše koja pred Bogom postaje pasivnom u najpozitivnijem značenju toga pojma, i sav njezin trud svodi se na to da ustraje u primanju Božje ljubavi, iskaza Njegove nježnosti, Njegove sasvim osobne i sasvim duboke ljubavi koja nema granice ni mjere, već je sama sebi jedinom mjerom: Mjera ljubavi je ljubav bez mjere.

To je Karmel u koji nas poziva Blažena Djevica Marija kad nas potiče da uđemo u defaultkroz čin posvete i predanja Njoj kako bi Ona svojim majčinskim zagovorom i sestrinskom podrškom u nama izmolila i oblikovala prekrasni vrt duše u kojemu će vladati Bog.

To je cilj karmelske duhovnosti, da Bog svojom ljubavlju i istinom potpuno ovlada čovjekovom nutrinom te čovjek postane svetim i rasadnikom svetosti.

 

Proslava svetkovine Božjeg Milosrđa na otoku Koločepu i šesti susret o Očenašu

Šesti seminar o molitvi Gospodnjoj održat će se u redovitom terminu na prvu subotu 7. travnja 2018., ali ne u sjemeništu u Dubrovniku, nego na otoku Koločepu, s obzirom na uočnicu Nedjelje Božjeg Milosrđa i pohod biskupa Mate Uzinića.

Tema petog susreta je: “OTPUSTI NAM DUGE NAŠE KAKO I I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM”.

Vođeni Isusovim riječima i iskustvom Svete Terezije Avilske i porukom Božjeg Milosrđa, otkrivat ćemo ljepotu i izazov poziva na oproštenje i snagu novosti života koja se u oproštenju rađa.

Prema svetoj Tereziji Avilskoj Očenaš sadrži sažetak čitavog duhovnog puta. Zato želimo otkrivati dublje značenje svakog pojedinog zaziva ove savršene molitve koju nas je naučio sam Gospodin Isus i – njome vođeni – ulaziti u živi nutarnji razgovor s Bogom.

Program (prilagođen rasporedu plovidbe na Koločep /14.00 iz Dubrovnika/ i sa Koločepa /18.35 prema Dubrovniku/):

14:45 – Krunica Božjeg Milosrđa

15:10– nagovor o Očenašu i molitva,

Stanka

16.30 – svečano Euharistijsko slavlje,

Euharistijsko klanjanje i procesija s Presvetim oltarskim sakramentom.

Program u crkvi pokušat ćemo prenositi uživo putem interneta na već navedenoj adresi: www.youtube.com/c/KarmelBožjegMilosrđa.

Ovdje možete pogledati video zapise dosadašnjih susreta: prvi susret, drugi susret, treći susret, četvrti susret i peti susret, a ovdje pročitati cjelovitu najavu serije duhovnih seminara o Molitvi Gospodnjoj.

Donosimo ovdje i program trodnevne priprave za Nedjelju Božjeg Milosrđa na Koločepu (Kalamoti) s posebnim molitvenim naglascima.

Pridružite nam se, uživo ili putem interneta prijenosa i podržite ovo događanje svojom molitvom. Radujemo se zajedničkom rastu u prisnosti s Gospodinom za kojega znamo da nas ljubi!

POTPUNI OPROST NA NEDJELJU BOŽJEG MILOSRĐA

UVJETI: sakramentalna Ispovijed (može biti i više dana prije ili poslije ove nedjelje ako nema teškog grijeha), sv. Pričest, molitva na nakanu Svetog Oca (u bilo kojoj crkvi ili oratoriju sudjelovati u pobožnosti u čast BOŽJEGA milosrđa pred Presvetim (izloženim ili u tabernakulu), kajući se iskreno za svoje grijehe, ili barem pred Presvetim izmoliti Vjerovanje, Očenaš, dodajući zaziv: Isuse milosrdni, uzdam se u te! Također se traži da je isključena svaka naklonost grijehu, makar bio i lak.

“Pustinja – oaza Milosrđa” – svjedočanstvo

Dragi čitatelji,

dijelimo s vama jedno zanimljivo i osebujno svjedočanstvo o “danima pustinje” na Koločepu, za koje trajno postoji interes mladih i odraslih… Možda ta riječ “pustinja” na prvu zazvuči kao nešto teško, ali kada se u njoj otkrije sakrivena oaza…pročitajte što donosi!…

 

Dok svijet tovari na leđa čovjeka breme nameta i dadžbina, poslova i traženja do mjere dokle to čovjek jedva može fizički i psihički izdržati, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok odnosi u obitelji, s prijateljima, kolegama, šefovima, subraćom u Kristu podbacuju u očekivanjima pa i razočaravaju, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok čovjek sam sebi predbacuje je li mogao bolje, i dok mu se ogledavajući se u sebe ne sviđa što vidi, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

– „U pustinju?“ – steže se čovjeku u grlu kao da je odjednom ostao bez vode.

– I opet čuje glas: „Dođi u pustinju!“

– „Što je to, Gospodine, točno pustinja u koju me zoveš?“ – pita čovjek.

– „To je mjesto u kojem ćemo boraviti sami ti i ja“ – odgovara Gospodin.

– „Kako će to biti Gospodine, kad ja živim potpuno drugačije, kako ću u tim uvjetima?“

– „Vjeruj mi!“

– „A ima li tamo vode? Koliko vode da ponesem?“

– „Zar zaboravljaš da sam ja Izvor žive vode?!“

– „Dobro, voda – bit će mi lakša naprtnjača. Mobitel moram ponijeti! Što ako negdje zaglavim na putu do te pustinje?! (sad se čovjek već od brige okrenuo sam u sebe zaboravljajući da je s njim Gospodin).

Je li trebam ponijeti i kompas, kartu, google, GPS, šator, deku – dvije…? Što ću jesti?! Da skuham nešto pa ponesem? A da ipak idem autom da to sve stane?! Ili bolje kombijem ako tamo bude, šta ja znam… paukova, zmija… da mogu spavati u kombiju?“

– „Samo vjeruj! Čekam te!“

– „Dobro može i samo naprtnjača, ne treba kombi… Oprosti što me čekaš, moram sve dobro isplanirati! Hvala Ti što si me zvao! Htio bih još samo znati koliko ću trebati provesti u pustinji?!“

– „Koliko misliš da možeš, a možda i duže.“

Čovjek je malo zbunjen ovim odgovorom, ali što da radi, ne može sad opet pitati objašnjenje pa da ispadne da je tupast. Tako čovjek baci naprtnjaču preko leđa i krene na put ne pitajući Gospodina više ništa. Putem je još sumnjao. Ipak, prije nego se umorio, shvatio je da je stigao na odredište.

– „Hm..“ – pomisli čovjek – „pa do pustinje nije bilo teško stići. Možda ovo nije ta pustinja?!“

Tako se čovjek spustio do središta pustinje gdje je bio hram. Gledao je lijevo – desno, okolo hrama. Nigdje nikoga. Odjednom mu prilaze dvije osobe i otvaraju mu vrata hrama.

– „Tko ste vi?“ – upita čovjek.

– „Mi smo službenici Gospodnji“ – odgovore oni – „oni koji čuvaju hram Gospodnji da se ne oskvrne.“

– „Gospodin mi je rekao da je ovdje pustinja i da ću u njoj naći samo Njega i da ćemo ovdje provesti u samoći neko vrijeme.“

– „Kako ti je rekao, tako će biti“ – odgovoriše mu i uvedoše ga u hram Gospodnji.

Dotače čovjeka to mjesto i iako je bilo prazno osjećala se u njemu punina Božja.

– „Ovaj hram je predivan“ – reče čovjek. Veće mu riječi nisu prevalile usta jer ono što je tamo ispunilo prostor bila je prisutnost Duha Svetoga i živo Svetohranište i bila je to za njega prevelika sila.

Tako se čovjek privolio da prebiva u molitvi u malom hramu sred pustinje. Kako je bilo upravo vrijeme kad su službenici molili Gospodina, pridružio se i on. Divio se kako lijepo oni mole pa je sad počeo iščekivati Gospodina da mu se javi opet.

– „Gospodine, evo me, došao sam! Gdje si ti?“ – ogledava se oko sebe, osluškuje. „Naišao sam na službenike Tvoje. Slušam ih kako mole. Izgledaju mi sveti. Pridružio sam im se odmah. Hoću li i ja biti svet nakon pustinje?“

Muk. Čuje se samo molitva. Miriše tamjan. Zvecka krunica. Ne preostaje mu ništa drugo nego da uporno moli. Tako je i učinio.

– „Gospodin je rekao da ti budemo od pomoći kada stigneš, ovo je poruka za tebe“ – obratili su mu se službenici. Čovjek uze poruku naslovljenu sa „7 tajna Božjeg Milosrđa“ i krene pratiti što mu to želi reći.

Tako je činio prvi dan i drugi dan i kada je srcem pristao uz Gospodina, nestalo je muka i On mu je opet progovorio:

– „Ovdje sam otkako si došao, kako sam i rekao da ću biti“ – začuje glas u hramu. – „Stajao sam pred tvojim vratima. Čekao sam. Ti si me zvao ali si zaboravio otključati vrata. Nisam mogao ući.“

– „Oprosti!“ – reče mu čovjek – „Ja sam osjećao neku nemoć u nutrini, ali nisam znao da vičem iza zatvorenih vrata.“

– „U redu je! Bio bih te čekao i duže. Ja sam onaj koji ispunjava obećanja.“

Tako je krenuo dijalog između čovjeka i Boga. Čovjek je upijao istine o Božjem milosrđu. Teret svijeta padao je s njega sve više. Čovjek je postajao sve lepršaviji, mirniji. Bog je bio nježan. Darovao mu je mnoge milosne trenutke sa svojim službenicima. U svakoj molitvi ponavljao mu je o ljubavi koju je njemu namijenio i blagoslivljao ga:

– „Predaj mi sve! Ja želim uzeti sve tvoje brige. Ja te ljubim!“

Čovjek je sve više ulazio u Boga a da ni sam nije znao kako. Pristankom srca započelo je njegovo preobraženje.

Na kraju mu je čovjek rekao: „Gospodine, bio sam preplašen tvojim pozivom u pustinju! Sada bih u njoj želio ostati još da i dalje uranjam u poruke Tvoga Milosrđa. Odgodio bih još koji dan povratak u svijet.“

– „Ne brini! Neću te napustiti ni u svijetu! A kada bude potrebno da se sretnemo u samoći, opet ću te zvati u pustinju. Sada moraš ići. Tamo te trebam.“

– „Dobro Gospodine!“ – odgovori čovjek.

– „Samo, molim te, provjeri da li držiš vrata otključana, inače ćeš se ti umoriti od zvanja a ja ću dugo čekati.“

– „Hoću Gospodine!“

Vraćajući se prema svijetu konačno je razumio ono „koliko misliš da možeš a možda i duže“.

Nikolina, Šibenik

Bližnji u svjetlu prvenstva ljubavi prema Bogu – uz svetkovinu svetog oca Ivana od Križa

Isus uvijek bio u našim dušama, dragi prijatelji Karmela Božjeg Milosrđa i svi dragi čitatelji naših mrežnih stranica!

Tim pozdravom kojeg je sveti Ivan od Križa započinjao svoja pisma želimo vam čestitati današnju svetkovinu našeg svetog duhovnog oca, obnovitelja karmelskih zajednica, mističnog pjesnika i pisca te sigurnog duhovnog vođe do vrhunaca svetosti.

Sveti Ivan je svjedočio i naučavao posvemašnje prvenstvo odnosa sa živim Bogom naspram svih drugih odnosa. To ga nije udaljilo od bližnjih, nego ga je naprotiv kvalitetnije povezalo s bližnjima, kako možete ovdje poslušati u nekoliko misli iz jutrošnje propovijedi na Koločepu. Takva povezanost s bližnjima rađa afektivnom stabilnošću i zrelošću, nadrastajući sve nezdrave navezanosti i zapetljanosti koje znaju zagorčavati međuljudske odnose. Bližnjim smo pozvani donositi Božju ljubav molitvom, žrtvom i djelima, ali ne samo to: bližnjima smo pozvani pomoći da i oni uđu u odnos s Bogom tako da On u njihovu zauzme posve prvo mjesto. A da bi se to dogodilo potreban je zdravi odmak od bližnjih koji će omogućiti veću čistoću i slobodu uzajamne ljubavi. Bog svaku dušu, uz obilje naklonosti i ljubavi koju joj udjeljuje, uči i takvom zdravom odmaku u kojemu jedino možemo istinski duhovno rasti. Stoga se i mi možemo motivirati da, živeći zdravi odmak prema bližnjima (u tom smislu i ovi zazivi iz našeg jutrošnjeg bogoslužja) – usprkos zahtjevnosti i boli koja je često s tim povezana, sazrijevamo u svojem afektivnom životu i jačamo u radosti nenavezanosti i slobode u kojima ćemo moći pružiti ono najviše svojim svojoj braći i sestrama.

Svjetlo Kristovo na zornicama na Koločepu

Nošeni milostima i lijepima iskustvima sa zornica prošloga došašća i ovoga smo krenuli svakog jutra pretjecati zoru da molimo za pomoć Božju. Uz uobičajeno živahno i dinamično slavlje koje završi tako da otočani mogu stići na prvi brod za Dubrovnik u 6.45 ove godine zastanemo kratko ispred crkve uz šalicu čaja, kekse i čašicu razgovora.

Jutros, na spomendan svete Lucije, bilo je posebno znakovito i rekao bih čak – romantično. Naime upravo pred početak zornice nestalo je struje, tako da smo uz svjetlo voštanica čitali svete tekstove i tek blago nazirali likove Milosrdnoga Krista, Fatimske Gospe, Raspetoga na oltaru, kao i jedni drugih.  Na prvi pogled neznatna, ali ipak dostatna svjetlost, zaodjenula nas je u molitvenu skrovitost, snažnije približila kozmičkom vremenu i usredotočila na bitno. Zajedno smo se prisjetili da je ono bitno Isus Krist – Svjetlo svijeta! Ne možemo a da ne iščitamo simpatični, upravo duhoviti doticaj Božji kroz okolnost da smo jedini put u došašću bez umjetnoga svjetla ostali upravo na spomendan svete Lucije, čije ime, imajući korijen u latinskom lux, upravo upućuje na svjetlo, tj. na Krista koji je Svjetlo neugasivo. Kad umjetna svjetla ne izdrže pred prijetnjom mraka lakše je shvatiti da je jedino pravo svjetlo Isus Krist – pobjednik nad svom tamom.

Tako smo, uz zagovor svete Lucije – Svjetlane, osluškivali sveta čitanja – riječ utjehe. Danas nam je Gospodin po Izaiji proroku utiskivao u dušu poruku da nas nije zaboravio, da nas poznaje po imenu i da je On izvor naše snage. Dok se čak i mladići umaraju i malakšu, oni koji se uzdaju u Gospodina “hode i ne more se”. Kad smo s Gospodinom i kad radimo za Gospodina ništa nije teško. U Evanđelju Isus nas je pozvao da dođemo k Njemu sa našim mukama i umorom. On obećava odmor. Ono na što nas on poziva nije teško, već je lako i slatko, čak i kad izgleda bremenito. Jaram je pomagalo kojim su se ujarmljivali volovi za teški rad, a Isus nam govori o jarmu koji je povezan uz nasljedovanje Njega. Mnogi se toga jarma boje i bježe od njega, ali to je zato što gledaju na jaram, a ne na Isusa. Poznavanje Isusa i ljubav prema Njemu svaki Njegov poziv i zahtjev čine laganim. Mnogima je npr. doći na zornicu izuzetno teško, ravno nemogućem, a onima koji su iskusili radost vjere i zajedništva u molitvi, to je lako i slatko.

Sjetili smo se i jednog svjetlog primjera takvog iskustva, svećenika iz Slavonije na glasu svetosti koji je preminuo 2008. godine – mons. Ivana Šeše. Premda nije imao niti vozačke dozvole niti automobila s radošću je hitao pomoći potrebitim dušama s jednog kraja Slavonije do drugog pa i dalje od toga. Sjećam se kako je jednom usprkos svojem slabom zdravlju i doslovno rastrganošću brojnim obvezama i zahtjevima ljudi koji su tražili njegovu pomoć, spremno potegao čak do Istre samo da ispovijedi jednu baku. Osjećao je da to Isus želi i nije mu bilo teško. Kolika je bila radost i slatkoća u njegovu darivanju Isusu i dušama, kako se zorno u njegovu životu vidjelo da je Isusov jaram sladak.

Nemojmo nikad zaboraviti da je svjetlo Isusove ljubavi jače od tame straha, briga i malaksalosti! Poklanjajući Isusu povjerenje doživjet ćemo da se u našim dušama budi Njegovo svjetlo, svjetlo neugasivo koje nas sigurno vodi do cilja našega života i čini od nas svjetlonoše na tamnim putovima ovoga svijeta!

brat dražen Marija od Milosrđa Euharistijskog Isusa

“Ili moliš ili prestaješ biti čovjekom” – svetkovina sv. Terezije Avilske na Koločepu

U subotu 14. listopada anticipirano je, vanjskim slavljem, proslavljena svetkovina sv. Terezije Avilske na Koločepu. Nakon poklona Božjem Milosrđu u 15.00 i zazivanja Njegove naklonosti na čitavo čovječanstvo okupljeni sudionici dijelili su odjeke na Božju riječ i svjedočanstvo svoje vjere kroz zajedničko božansko čitanje (lectio divina). U euharistijskom klanjanju primljena nadahnuća pretakana su u molitvene zazive i osobni prisni razgovor s prisutnim Gospodinom. Na koncu euharistijskim slavljem upućena je zahvalnost Bogu za njegova silna djela u životu svete Terezije Avilske. Osobito je snažno naglašeno Terezijino svjedočanstvo o Bogu koji svojom ljubavlju nadvisuje njezinu nedostojnost i postaje protagonistom njezina života – upravo onako kako smo to i svi mi pozvani, naglasio je propovjednik br. Dražen Marija Vargašević. Neizostavni preduvjet da bi se to dogodilo je molitva. Istinski živi samo onaj koji moli. Budući da je čovjekov život po definiciji odnos s Bogom, jedino onaj tko prihvaća i njeguje taj odnos, što molitva zapravo jest, istinski živi. Cjelovitu propovijed možete poslušati na ovoj poveznici.

Na koncu euharistijskog slavlja jedna je vjernica primila Škapular Karmelske Gospe.

“Povjerimo se Mariji po Škapularu” – svetkovina Gospe Karmelske na Koločepu

Svetkovina Karmelske Gospe svečano je proslavljena na Koločepu u pustinjačko-misionarskoj zajednici „Karmel Božjeg Milosrđa“. Budući da je 16. srpanj ove godine pao u nedjelju prva sveta Misa u župnoj crkvi svete Marije na Koločepu u 9.30 h slavljena je prema nedjeljnom misnom obrascu, ali s homilijom snažno marijanski intoniranom i s pobožnošću Blaženoj Djevici Mariji od Gore Karmela nakon svete Mise. Majka Božja je u ozračju evanđeoske poruke o padanju sjemena Božje riječi na tlo različite kakvoće predstavljena kao najizvrsnija zemlja u kojoj je Božja Riječ donijela najobilniji plod. Marija je uz to i okrilje u kojemu se tlo ljudskih srdaca, bez obzira kako nepogodno bilo za klijanje Božjih nadahnuća, može preobraziti u plodnu i podatnu zemlju gdje će niknuti i uzrasti Božji plodovi. Da bi se to dogodilo potrebno se povjeriti, posvetiti Mariji i dopustiti joj da nas ona oblikuje, a to se događa upravo po primanju Njezina Škapulara koji je najizvrsniji znak posvete Marijinu Bezgrješnom Srcu, kako je rekao sveti Ivan Pavao II. „Naša odgovornost pred poviješću je da svojim potomcima ostavimo bolji svijet nego li smo ga primili u nasljeđe od naših predaka“, istaknuo je propovjednik, i dodao: „a s Marijom ćemo to uspjeti te izbjeći pogubnoj opasnosti da zbog naše neodgovornosti svijet odlazi nizbrdo, u propast“.

Večernja sveta Misa u 19.00 h slavljena je sa svetkovinskim misnim obrascem te je u homiliji predstavljena Blažena Djevica Marija u kontekstu nastanka Ilijinog duhovnog pokreta na gori Karmelu u Izraelu. Prema karmelskoj tradiciji Ilijino viđenje oblaćka koje je nagovijestilo prestanak pogubne suše u Izraelu njegova doba skrivalo je u sebi proročki nagovještaj rođenja Bezgrješne Djevice Marije i duboko nadahnuće za početak duhovnog pokreta posvećenog života na gori Karmelu. Ilija je prvi vjernik u biblijskoj povijesti koji je prihvatio posvećeno djevičanstvo radi kraljevstva nebeskog i zato je nadahnitelj posvećenog života uopće. Propovjednik je naveo dvanaest osobina koje su po Duhu Svetom dijelili sveti Ilija i Blažena Djevica Marija: „sjajna svjetlost, sjaj djevičanstva, nadahnitelji redovničkog života, primjeri na raznim razinama, razgovor s Bogom, povezanost s anđeoskim duhovima, proročka karizma, poslušnost, milostivost i oproštenje, čudesa, uznesenje na nebo“ (De Patronatu et patrocinio B. Virg. Mariae in dicatum sibi Carmeli Ordinem). „Prihvatimo Marijin zagovor i osjetimo kako je snažna njezina zaštita u ‘sušama’ naših života“, potaknuo je propovjednik, pozivajući okupljene vjernike da se povjere Gospi Škapularskoj.

Na obje svete Mise, koje je predslavio brat Dražen Marija Vargašević, upriličeno je oblaćenje karmelskog Škapulara kojega je primilo devetnaest vjernika i koji su na taj način uzeli dioništvo u duhovnim dobrima karmelske duhovnosti. Uz domaće vjernike na euharistijskim slavljima sudjelovali su i hodočasnici iz Dubrovnika i drugih mjesta, kao i sudionici duhovnih vježbi za mlade o razlučivanju poziva.

Ovom prilikom pozivamo nositelje Karmelskog Škapulara i prijatelje karmelske duhovnosti i na blagdan svetog Ilije proroka, oca karmelske duhovne obitelji, koji se slavi u četvrtak, 20. srpnja. Ovdje pročitajte detaljniju najavu.

Posjet biskupa Mate Uzinića i djelatnika Dubrovačke biskupije

Djelatnici Dubrovačke biskupije, članovi biskupijskih vijeća i ureda zajedno sa članovima svojih obitelji proveli su godišnji izlet na Elafitima 10. lipnja 2017.

Brodom „Gospe od Karmena“ osamdesetak sudionika izleta posjetilo je prvo Koločep (Kalamotu) na kojem je i Karmel Božjeg Milosrđa te smo zajedno slavili Svetu misu u župnoj crkvi Gospe Velike. Koncelebrirano misno slavlje predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, a propovijedao je br. Dražen Marija. Predstavivši zatim ukratko karizmu Zajednice, s. Maja Pavla je pozvala na nastavak druženja uz domaći sok i voće iz “karmelskog vrta”.

Više o tome možete pročitati ovdje.