Arhive oznaka: dobrotvorna glazbena duhovna večer

MOZAIK MILOSRĐA

Poštovani čitatelji,

Dopustite nam da vam premda s vremenskim odmakom približimo ljepotu glazbene duhovne večeri održane 28. rujna ove godine u Kuni. Odvijajući se u ritmu molitvenog razgovaranja s Bogom večer je odisala zahvalnošću, svečanošću i snagom zajedništva. Stijepo Gleđ Markos i njegova supruga Jelena Đuraš Gleđ svoj su glazbeni talent potpuno stavili u službu slavljenja Božje dobrote, veličanja i divljenja pred Njegovim djelima te pomoći okupljenim vjernicima da uzdignu svoj duh svome Stvoritelju i Otkupitelju u molitvi.

Izuzetno dojmljivom Markosovom pjevačkom nastupu popraćenom klavirskom pratnjom njegove supruge prethodilo je euharistijsko slavlje u čast Milosrđa Božjeg u kojemu su liturgijska čitanja toga dana znakovito govorila o pozivu na gradnju jeruzalemskog hrama. „I gradnja pustinjačkog samostana sv. Jospia u Donjoj Vrućici“, istaknuo je predslavitelj br. Dražen Marija, „gradnja je mjesta posvećenog Bogu, služenju Njemu i milost je i radost biti kamenčićem u tom mozaiku milosrđa“.

Supružnici Gleđ glazbom su popratili i euharistijsko klanjanje koje je slijedilo nakon izričito pjevačkoga dijela večeri. Izrečene zahvalne molitve upućene su za milost zajedništva u dobru i podrške poticajima Božjim preko Karmela Božjeg Milosrđa.

Na samom završetku otvorila se mogućnost za nešto podrobnije predstavljanje nakane osnutka i početnog razvoja crkvene obitelji posvećenog života u nastajanju i u tom kontekstu postupnog nastajanja pustinjačkog samostana sv. Josipa. Ovdje donosimo glavninu tog govora kojeg je izrekao brat dražen Marija.

“Dragi prijatelji,

hvala Milosrdnom Isusu i Mariji, Majci i Kraljici Karmela i Milosrđa za svakoga od vas… što su vam srca bratski i sestrinski otvorena, što ste svaki od vas kamenčić u mozaiku Božjega milosrđa!

Isus kaže: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima!” (Mt 18,20). Koliko nam svima znači da smo zajedno u Isusovo ime! … Onda to zajedništvo dobiva snagu koju ni u kojem drugom slučaju ne bi imalo – snagu, ljepotu, zaštitu – koja se zove Isus – naš ljubljeni Spasitelj… nutarnji razlog naše povezanosti…

U ovom kraju možda nije bilo dovoljno prilike da nešto više kažemo o našem pozivu pa sada koristimo priliku za to.

Predstavljanje poziva Karmela Božjeg Milosrđa

Naš poziv je molitva! A “molitva”, ona nutarnja, misaona, je “razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi”, kaže sv. Majka Terezija Avilska (Moj život 8,5). “Često puta, nasamo”! Sam Isus nas potiče da ustrajno molimo, sv. Pavao – da bez prestanka molimo, a drevno, Prvotno karmelsko pravilo nam nalaže: “Razmatrajte dan i noć o Zakonu Gospodnjem i bdijte u molitvi”.

Početci Karmela

Karmel! A što je Karmel? Riječ znači: Božji rascvjetani vrti ili vinograd, prostorno – to je osamljeno, a vegetacijski predivno brdo u Izraelu na kojem je živio veliki prorok i molitelj sv. Ilija, njegovi proročki sinovi i kasnije – brojni molitelji koji su imali poziv povući se u osamu da bi više i bolje bili u ljubavi uronjeni samo u Gospodina po molitvi i skromnom životu. Sveti papa Lav XIII. rekao je: “Šutnja, povučenost, odricanje – to troje – bez toga nema molitve, a bez molitve Karmel je ništa!” To troje je jednom riječju – PUSTINJA! Pustinja koja je zaštita molitvene oaze, pustinja koja je ispražnjenost i suhoća samo radi toga da se više i bolje može primiti ispunjenost Bogom i okrjepa živom vodom Njegove ljubavi, za sebe, ali još više za druge. Bog kaže po proroku Hošei: “Stoga ću je, evo primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu” (Hoš 2,16).

Tim pustinjacima na Karmelu biskup i patrijarh iz Jezuralema, sveti Albert, dao je pravilo, zaštitio ih je. Rekao je: “Vi ste korisni za Crkvu, hrabro nastavite živjeti svoj poziv na molitvu u pustinji. Ja vas štitim, podržavam vas i dajem vam svoj blagoslov” – tako su službeno nastali karmelićani u 13. stoljeću.

Karmel prelazi u Europu

Kad su ih iz Svete Zemlje protjerali islamski progonitelji došli su u Europu i tu se bore do danas da ostanu vjerni svome pozivu molitve. Tu im je u Engleskoj Gospa dala predivni dar – Škapular – kojega mnogi od vas već nosite! U Europi ih je dočekalo puno izazova i počeli su prečesto izlaziti iz pustinje, baviti se poslovima koji su ih rastresali i stoga je trpjela njihova molitva bez koje je – kako smo čuli papu Lava XIII. – Karmel ništa, besmislen! Zato se više puta poduzimala obnova, vraćanje na prvotni žar. Najveći obnovitelji Karmela su naša sveta majka Terezija od Isusa (Avilska) i naš sveti otac Ivan od Križa, naši veliki učitelji i uzori koje rado i vama preporučamo – da čitate njihova djela, njihove životopise i od njih učite istinsku duhovnost!

Poticaj na pustinju

Nama je Isus dao taj nezasluženi dar – pozvao nas je u Karmel. Živjeli smo u Karmelu – s. Maja Pavla u Družbi Karmelićanki Božanskog Srca Isusova 16 godina, ja u Redu bosonogih karmelićana 12 godina – i ondje nastojali živjeti Isusov poziv. Jesmo molili i radili lijepe stvari u apostolatu – bilo bi dugo nabrajati kakve smo sve službe imali u Zagrebu – ali nismo imali pustinju! Tj. imali smo je premalo i osjećali smo, prvo svatko zasebno, a kasnije i zajednički – da nas Isus snažno potiče, usmjerava, privlači – u karmelsku pustinju. Imali smo u Zagrebu sve potrebne uvjete, ništa nismo morali graditi, ništa ljudima objašnjavati o svom pozivu, o tome zašto s. Maja Pavla nije župna sestra, zašto ja nisam župnik, imali smo strukturalnu sigurnost i – da tako po svjetovnome kažem – dobar položaj, ali nismo imali pustinju.

Novi početak

Zato smo sve ono ostavili i, nakon što smo sve provjerili s duhovnicima i crkvenim poglavarima i dobili sve potrebne dozvole – što je nama bila potvrda da to doista Isus želi – došli smo u Dubrovnik, jer biskup Mate je odlučio podržati Isusov poziv u nama – u novi početak. Imali smo poziv, otvorena srca (troje nas je bilo), imali smo Isusa – i ništa više! Sve je trebalo iznova. Biskup je posudio svoj apartman na Koločepu, ondašnji župnik dio župne kuće, prijatelji su nas podržali da imamo osnovna sredstva za život, i krenuli smo! Ušli smo u pustolovinu života u kojoj je svaki dan bio novi, lijepi i zahtjevni izazov, nastojanje, borba – da poziv koji nam je Isus dao – zaživimo. U biskupiji smo koja nema nijedne “pustinje”, nema nijednog kontemplativnog samostana u kojemu su braća ili sestre posvećene isključivo molitvi. Prije su bili: benediktinci, klarise – danas je to samo egzotična uspomena – otok Lokrum, Samostan sv. Klare… Nije nam lako objasniti što mi to hoćemo, što radimo – zašto toliko vremena provodimo u crkvi, u klanjanju, u tihoj molitvi (na Koločepu su župljani komentirali župniku: Kako oni to – šute, a mole!?), zašto ne držimo župske vjeronauke, probe pjevanja za zborove, zašto se malo više ne družimo s ljudima, zašto ja nisam župnik. Vi dobro znate da se mi i podružimo i imamo duhovne susrete, slične ovom, i da nismo potpuno u pustinji (netko u našoj obitelji ima i imat će i takav poziv na povučeniji život u molitvi, ali nismo svi u potpunoj pustinji), ali mi to ne možemo u onoj mjeri i na onaj način kao neki drugi – jer nas ISUS POZIVA na nešto drugo, na PUSTINJU! I naša sveta majka Terezija Avilska dala nam je strogo pravilo za naše susrete s ljudima: “Ili pričati o Bogu ili šutjeti!” Molitveni život u Crkvi je poput korijena ruže – ne vidi se, a omogućuje da Crkva cvate. Ako bi korijen htio van cijela bi se ruža osušila. Prerečeno u odnosu na nas: ako bismo bili puno vani i malo molili – ne bismo vam imali što dati. Bili bismo ništa, kao sol koja je obljutavila!

A tu molitvu koja nam je poziv upućujemo za Crkvu, svijet, za spas duša, za vas… i to nam je prvi apostolat. Iz nje se onda rađa navještaj, apostolat duhovnosti. Moliti i širiti molitvu kao sredstvo susreta s Bogom Milosrđa. Pozvani smo dijeliti ono što i sami nastojimo živjeti: kroz duhovno gostoprimstvo, duhovne obnove, hodočašća, molitvene susrete, duhovni razgovor, sakrament Ispovijedi, djela milosrđa…

Duhovno razumijevanje poziva Karmela Božjeg Milosrđa

Zato je ovo večeras – ponajprije večer zahvalnosti za DUHOVNO zajedništvo s vama, dragi prijatelji, koji ste prihvatili naš POZIV!, tj. koji ste prihvatili Isusa onako kako je ušao u naš život i vidite vrijednost takvog nasljedovanja Isusa, i pomažete nam da bolje živimo s Isusom, koji je duge trenutke svoga života provodio u samoći molitve sa svojim Ocem, u zajedništvu s Gospom, sa sv. Josipom i u potpunoj samoći pustinje, večernjih, noćnih i jutarnjih bdijenja čak i onda kad je bio u jeku svoga kratkotrajnog – samo trogodišnjeg – javnog djelovanja.

Hvala Isusu za svaku vašu iskrenu molitvu i blagoslov i možda čak prikazanu žrtvu za ovaj Karmel. Mi ne možemo dovoljno zahvaliti za duhovna dobročinstva, duhovna djela milosrđa koja ste nam radi Isusa iskazali – i tako nam pomagali da Isusu budemo poslušniji, vjerniji! Neka vam Isus stostruko uzvrati i nemojte prestati za nas moliti! Nismo to zaslužili, nismo zaslužili ovaj poziv, ali duboko vjerujemo da Isus zna zašto nam ga je dao i da će ga On u nama ostvariti! S duhovnim djelima milosrđa mnogi ste povezali i tjelesna djela milosrđa! Sve što imamo, ili bolje rečeno, koristimo, primili smo. Ne želimo sigurnost ovoga svijeta. Nju smo imali i nju smo napustili, svo troje – jer i sestra Judita koja nam se kasnije pridružila (i sada je unutar postupka pridruživanja u razdoblju kušnje), imala je svu zemaljsku sigurnost u svojoj družbi sestara Milosrdnica. Ne želimo velike zgrade, ne želimo standard, atraktivne lokacije. Samo imamo potrebu za jednostavnim i siromašnim skloništem u samoći – gdje možemo što bolje živjeti molitvu i gdje, ako je volja dobroga Boga – može doći još koji brat, koja sestra da s njima dijelimo Isusa i bilo tko od vas koji u sabranosti s nama želi podijeliti djelić našeg poziva – i u tome smo zahvalni za popriličan broj onih koji su prošli kroz našu pustinju u nastajanju i s kojima smo mogli podijeliti, premda u provizornosti, svetu pustinju koja se kroz borbu među nama probija i oblikuje kao mozaik Milosrđa.

Samostan za sestre i samostan za braću

Sestre i braća (buduća – jer još sam samo ja ovdje – no ima onih koji se žele pridružiti i povremeno već borave s nama (preporučamo ih u vaše molitve!) – sestre i braća u zajednici, odnosno točnije rečeno: u crkvenoj obitelji posvećenog života u nastajanju – trebamo odvojena prebivališta na odmjerenoj udaljenosti koja će istovremeno podržati i naše zajedništvo u pozivu, molitvi, služenju bližnjima i materijalnim dobrima. Na Koločepu smo bili u dvije kuće – ovdje je bila jedna pa smo već prije dolaska ovamo bili u potrazi za mjestom gdje bih ja živio i gdje bih mogao primiti na iskustvo, u goste, bar jednog mladića koji želi upoznati ovaj poziv i možda nam se pridružiti. Božja providnost potaknula je dobročinitelje koji su obećali dragocjenu pomoć u gradnji, a preko biskupa Mate i otvorenog srca tamošnjeg župnika i župljana providnost je pokazala Donju Vrućicu – divno zemljište u skrovitosti, pored crkve, na kojemu su ostatci župne kuće uništene u Drugom svjetskom ratu – kao mjesto gdje bi se moglo graditi. Ja sam isprva bio velikodušno ugošćen kod braće Franjevaca u Orebiću – (hvala vam braćo!), a kasnije u kućici na vrhu Kune po dobroti Zorana Roso, njezina vlasnika i Marije i Borisa Jelovčić, njegove bliske rodbine – (hvala vam od srca!) i po dobroti požrtvovnih prijatelja (obitelji Tomaš) koji su mi pomogli obnoviti kućicu i izgraditi kupaonicu. Za to vrijeme prilagođavali smo ovdje samostan ne bi li bio prikladniji za naš poziv. Zahvalni smo za mogućnost privremenog korištenja ovog Franjevačkog samostana i crkve. Oni su prije godinu dana postali naše utočište – boravište za sestre, mjesto za primanje mladih koji žele upoznati ovaj poziv, za drage ljude koji žele provesti koji dan u molitvi s nama, za primiti ljude na razgovor, ispovijed, za slavljenje svete Mise i klanjanja – kako u ovoj crkvi, tako zimi u nutarnjoj kapelici… Zahvalni smo, a istovremeno svjesni privremenosti… Ne trebamo naime velike zgrade – kulturne, turističke atrakcije – već nešto malo, siromašno, skrovito, u prirodi, u pustinji… – ako se sruši da što manje buke stvara…- kako je sv. Terezija Avilska govorila o samostanima koje je osnivala.

Samostan za braću u Donjoj Vrućici

Hvala vam, dragi prijatelji, što nam u tome pomažete… Hvala ekipi volontera koji su predložili dobrotvorni koncert. Oni su željeli da se ovdašnji ljudi upoznaju s onim što se događa u Vrućici i da se pomogne obnova dijela župne kuće u koju bi se smjestila kuhinja i još jedna soba, a nama je ta ideja bila poticaj prije svega na zahvalnost.

Evo sad bih vam pokazao nekoliko fotografija na kojima se vidi što se događalo u Vrućici u zadnjih godinu dana, kako je rastao mozaik Milosrđa, po vrlo posebnom zagovoru našeg svetog oca Josipa – Marijinog zaručnika! Dok smo molili devetnicu njemu pojavio se ključni dobročinitelj koji sve prati, osobito u kritičnim trenutcima i koji nije želio da ga ističem. Hvala svima čija imena ne će biti izrjekom spomenuta (za što vas molim razumijevanje) – iz ovoga i raznih drugih krajeva za doprinos u osmišljavanju, nacrtima, materijalu, izvođenju radova, volontiranju, popustima…

I molimo vas, za sve što mi možemo učiniti za vas, u skladu s našim pozivom, budite slobodni obratiti nam se. Bit će nam drago da od nezasluženih darova možemo dijeliti s vama, a ponajviše u molitvi koju vam svim srcem obećajemo!

I na kraju: najdraži zadatak: zahvala Gospodinu za ovo dvoje njegovih bisera: za našega Stijepa i našu Jelenu! Pozivam vas da im ne plješćemo – nego da Isusu sada prikažemo trenutak molitve za njih – neka to bude kroz našu pjesmu – ne tako savršenu kao njihovu, ali od srca.”

Hvala i vama, poštovani čitatelji, na svakoj podršci Božjemu djelu kojega smo nezasluženi dionici. Hvala za svaki vaš kamenčić u tom mozaiku Milosrđa.

MOZAIK MILOSRĐA – GLAZBENA DUHOVNA VEČER U KUNI

“MOZAIK MILOSRĐA” – zahvalna i dobrotvorna glazbena duhovna večer održat će se 28. rujna 2019. s početkom u 18.30 h u crkvi Gospe Delorite u Kuni Pelješkoj.

Milosrdni Gospodin gradi mozaik svoga spasenja i posvećenja u duši ljudi, u njihovim odnosima i svekolikom njihovu djelovanju. On to voli činiti služeći se nama ljudima. Daje nam kamenčiće svoje milosti da ih mi dijelimo s drugima. Nitko nema sam sve kamenčiće. Svima nam treba Božja milost preko drugih i svi smo pozvani posredovati drugima tu milost.

Ova večer, kako joj je i ime, i sama je kamenčić u mozaiku Milosrđa s obzirom na djelo Pustinjačkog samostana sv. Josipa za braću u Donjoj Vrućici.

Karmel Božjeg Milosrđa je obitelj posvećenog života u nastajanju koja nastaje u dvije grane: sestre i braća. Po dolasku na Pelješac sestrama je povjeren na korištenje franjevački samostan Gospe Delorite u Kuni. Za granu braće Božja Providnost je otvorila put prema Donjoj Vrućici gdje je u izgradnji samostan sv. Josipa.

Čitav Karmel Božjeg Milosrđa nastaje i živi kao mozaik Milosrđa, služeći duhovnom dobru ljudi i oslanjajući se na Božju Providnost koja se očituje i preko dobrote i pomoći ljudi. Nastaje tako jedno čudesno, radosno i duhovno zajedništvo koje povezuje evanđeoska besplatnost i služenje Gospodinu Isusu u uzajamnom pomaganju prema pozivu i talentima koje nam On daruje.

Glazbena duhovna večer dio je tog mozaika kroz velikodušnost srca i glasa koje slavi Gospodina – dubrovačkog tenora Stijepa Gleđa Markosa u pratnji njegove supruge Jelene Đuraš Gleđ. Od srca im zahvaljujemo i pozivamo zainteresirane na ovu lijepu duhovnu glazbeno – meditativnu večer, kojoj će prethoditi i slavlje Svete Mise u 17.30 h. U ovoj večeri najvažnije nam je zahvaliti za sve što je Gospodin već ostvario, slaviti ga i veličati za duhovna i tjelesna djela Milosrđa koja nam je udijelio i za koja nas je osposobio. Pored toga nakana nam je i moliti i djelovati kako bi mozaik Njegova milosrđa nastavio rasti – prije svega duhovno, a onda i utjelovljeno – kroz svaki kamenčić molitve, žrtve i djela na koje Gospodin potiče u vezi Pustinjačkog samostana sv. Josipa u Donjoj Vrućici – kako za one koji bi ga, prepoznajući duhovni poziv željeli nastaniti, tako i za one koji bi dolazili prigodno na “dane pustinje” i duhovne obnove.

Dobrodošli, u slobodi duhovnog sudjelovanja, bez obaveze za materijalnim donacijama!