“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12,24)
Dragi čitatelji,
želimo podijeliti s vama pogled na Isusa kao na pšenično zrno koje umire da bi iz njega iznikla klica novoga života za nas.
Budući da se mi bojimo umirati i gubiti sami sebe on je prihvatio umjesto nas izgubiti se i biti uništen da bi iz nutarnjeg središta svoga slomljenog života iznikla klica naše novosti koju toliko želimo.
Isus nas rađa iz svoga uništenog milosrdnog Srca. Mi smo klica koja niče iz Njegova Milosrđa! U tom iznenađujućem čudu ljubavi u nama se rađa želja da dopustimo da i iz nas niknu klice milosrđa, koliko god nas to koštalo.
Dragi prijatelji u Kristu, za ovaj Uskrs želimo i molimo da naši životi postanu vrtovi Milosrđa!
Detalj iz karmelskog vrta na Koločepu.
