U subotu 9. lipnja 2018., na blagdana Bezgrješnog Srca Marijina u Karmelu Božjeg Milosrđa na Koločepu održana je duhovna obnova pod nazivom “U vrtu Marijina Srca”.
Dijelimo s vama neke misli iz nagovora toga dana kad smo obnavljali zahvalnost Bogu za dar Majke Marije i obnovili posvetu Njezinu Bezgrješnom Srcu:
Govor o pustinjačkom načinu života ponekad se usko i nedostatno shvati pod samo jednim njegovim vidom, u smislu pustoši, oskudnosti, odricanja. Međutim to je samo kora pustinje, kao ljuska oraha, kao školjka bisernica koji međutim u sebi sadržavaju onaj neizmjerno važniji dio: orahovu jezgru, dragocjeni biser, tj. za Karmel – divnu oazu i duhovni vrt Božje prisutnosti, odraz onoga edenskoga vrta u kojemu se Bog želio šetati s čovjekom za dnevnog povjetarca.
Šutnja, povučenost i svojevrsno “ogoljenje” koje donosi pustinja – imaju svoj jedini smisao u tome da čuvaju tu nutarnju oazu: srce čisto i slobodno da ga može ispuniti Božja Riječ i prisutnost. Susret s Bogom u tom otkrivenom vrtu duše neizmjerno je bogatstvo i iskustvo koje nas osposobljava za kvalitetnije susrete s ljudima. Ogoljenje koje traži pustinja je pomoć da se zaodjenemo najljepšim odijelom Božje milosti.
Taj vrt je nekad jako zarastao, on može čak postati trnje i šikarje, neprohodan. Čovjek može postati nedostupno ljepota onoga što je Bog stvorio s nakanom da čovjeka razveseljuje, ljepota svega „raslinja“ misli, osjećaja, talenata kojima smo obdareni. U nama može nastati zbrkana šuma mnogo toga dobroga što međutim u neredu, pomiješanosti i gubitku prioriteta, prestaje biti blagoslov i postaje opterećenje, sjetna uspomena na ono kako je nekad ili na trenutke bilo i kako u dubini srca osjećamo da bi trebalo biti. Uz to, u nas se pokušava uvući i zlo kao divlje i štetno „raslinje“ koje ne donosi plod, nego samo crpi zemlju i guši ono dobro. Počinjemo gledati na svoj život kao na nešto strano u što nismo kadri uči i unijeti red.
Takvu sliku duše kao vrta razvila je sv. Terezija Avilska ističući kako je duhovno zapušten čovjek kao vrt obrastao u korov i bez vlage. Odricanje od grijeha i pomirenje s Bogom je čupanje korova. Tad do izražaja dolaze milosti Božje kao već postojeće, ali prigušene i kao nove plemenite biljke. Voda za zalijevanje vrta je Božje trajno Milosrđe do kojega dolazimo molitvom, među kojom su najučinkovitiji sveti sakramenti. U tom ozračju smiješta se čitavi prekrasni duhovni traktat o nepredovanju u molitvi kao o napredovanju u načinu navodnjavanja vrta naše duše.
a) Započinje se zahtjevnim putem početničkoga razmatranja gdje se, privikavajući se na duhovni život i istovremeno se izdvajajući iz hedonističkoga sebičnog života, trudimo povezati s Bogom misleći o Njegovoj riječi, o djelima koja je izveo u povijesti spasenja, u Crkvi po životima ljudi, osobito svetaca, po čudesima, navještaju, i u našem osobnom životu kao povijesti spasenja u malom po mnoštvu iskaza Njegova Milosrđa. To početno razmatranje Terezija uspoređuje s izvlačenjem vode iz bunara u suhoj zemlji uz pomoć kante i užeta. Potrebno je puno truda i navodnjavanje ide sporo.
b) Nastavlja se potom uvježbavajući se u praksi razmatranja ili meditacije i stječući dobru naviku i sposobnost ostajanja uz Isusa u molitvi. Razvijanje te sposobnosti slično je razvijanju načina navodnjavanja koje je sada slično izvlačenju vode iz manje dubine uz pomoć velikoga kotača s tzv. dolapima koji podižu vodu na površinu puno brže i obilnije.
c) Onaj tko i dalje ustrajava u redovitoj i kvalitetnoj molitvi, uključujući životne događaje u svoj molitveni odnos s Bogom (u, kako kaže Terezija, definirajući molitvu razmatranja, „prijateljski razgovor s Isusom za koga znamo da nas ljubi“) i uključujući svoj molitveni odnos u životne događaje, kao da je u svojoj duši prokopao kanale milosti te milost dopire do svih njezinih dijelova, kao kad se zemlja navodnjava prokopanim sustavom kanala ili prirodno nastalim putovima za vodu na tlima uz rijeke, kao što je npr. izuzetno plodna neretvanska dolina.
d) Konačno, onaj tko tako raste u otvorenosti Bogu i revno se dopušta natopiti Njegovom milošću – pouzdano se dopušta ljubiti od Boga, pouzdano dopušta da mu Bog prašta, da ga trajno podiže, hrabri i vodi kroz život svojom ljubavlju – postaje spremnim da primi Božju milost potpuno lako, bez ikakva napora. To je slično kiši s neba koja natapa vrt. Kiša je metafora za mistični život duše koja pred Bogom postaje pasivnom u najpozitivnijem značenju toga pojma, i sav njezin trud svodi se na to da ustraje u primanju Božje ljubavi, iskaza Njegove nježnosti, Njegove sasvim osobne i sasvim duboke ljubavi koja nema granice ni mjere, već je sama sebi jedinom mjerom: Mjera ljubavi je ljubav bez mjere.
To je Karmel u koji nas poziva Blažena Djevica Marija kad nas potiče da uđemo u defaultkroz čin posvete i predanja Njoj kako bi Ona svojim majčinskim zagovorom i sestrinskom podrškom u nama izmolila i oblikovala prekrasni vrt duše u kojemu će vladati Bog.
To je cilj karmelske duhovnosti, da Bog svojom ljubavlju i istinom potpuno ovlada čovjekovom nutrinom te čovjek postane svetim i rasadnikom svetosti.
KARMEL BOŽJEG MILOSRĐA - CARMELUS MISERICORDIÆ DEI 