Arhive kategorije: Svjedočanstva

Mjesta danonoćnih klanjanja – duhovna središta za duhovnu preobrazbu naroda

Grad koji ima bar jednu crkvu ili kapelu trajno otvorenu u duhovnom je smislu neusporedivo drugačiji od grada koji nema tu povlasticu.

Htio sam s čitateljima ovih stranica podijeliti jedno konkretno iskustvo. Naime, tijekom jednog nedavnog putovanja u Veneciji sam imao presjedanje iz jednog autobusa u drugi u trajanju od oko 3 sata. Bili su noćni sati s dosta hladnoće. Sve je bilo zatvoreno osim prohladne čekaonice željezničkog kolodvora. Spontano sam se zapitao: “Koje bi mjesto u ovo doba moglo biti otvoreno?” i dođe mi misao: “Mjesto vječnoga klanjanja! Ako Venecija ima crkvu ili kapelu trajnoga klanjanja to je mjesto otvoreno i tamo Isus svakoga čeka u bilo kojem trenutku dana ili noći”. Uslijedilo je pretraživanje na Internetu i radosno otkriće da u Italiji ima čak 65 mjesta trajnoga klanjanja, među kojima je i Venecija…

Osjećaj topline koja je vladala u kapeli vječnoga klanjanja posvećenoj Gospinom Navještenju u Župi sv. Marije Goretti bio je daleko dublji od tjelesnog utiska. Bila je to toplina Isusove prisutnosti koja je uočena i ugošćena, iskustvo posjeta molitvenom središtu grada, povlaštenom mjestu svjesnoga bdijenja uz Isusa, izvorištu duhovnoga svjetla koje obasjava vrijeme i prostor ljudskoga hodočašća svijetom. Grad koji ima bar jednu trajno otvorenu kapelu s izloženim Isusom u Sakramentu drugačije diše, odiše i ugošćuje.

Ovdje se može pogledati mali odraz ugođaja iz te venecijanske kapelice.

Talijani sa 65 kapela trajnog klanjanja na oko 60 milijuna stanovnika imaju prosjek od otprilike jednog mjesta klanjanja na milijun stanovnika.

Kapele trajnog klanjanja u Italiji (65).jpg

Hrvatska trenutno ima, čini se, samo jedno takvo mjesto, u župi sv. Male Terezije u Rijeci. Spontano se nameće pitanje: zar je moguće da čak ni jedan Zagreb ili Split nemaju kapelu u kojoj se odvija neprestano danonoćno klanjanje?

U stanju goruće potrebe za molitvom u našoj Domovini ne možemo, a da ne poželimo da nam se u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini umnože mjesta produženog i trajnog klanjanja. Zemlja u kojoj se trajno časti živog Isusa Krista u Presvetoj Euharistiji mora biti zemlja blagoslova. Daj Bože da se to kod nas što prije dogodi!

Vjerujemo da će klanjanja inicijative “Pokloni se Kristu da Domovina bude Kristova” pridonositi ostvarenju te nakane.

U petak 23. veljače u Dubrovniku je 24 satno klanjanje završilo u zajedništvu klanjatelja iz inicijative za Domovinu i učenika Biskupijske klasične gimnazije. Završnih pola sata predvodio je i blagoslov s Presvetim podijelio don Marin Lučić, duhovnik gimnazijalaca.

20180223_075330

Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić je na korizmenoj duhovnoj obnovi za svećenike Dubrovačke biskupije pozvao svećenike da podrže inicijativu “Pokloni se Kristu da Domovina bude Kristova”. Potaknuo ih je da “vjernicima preporuče cjelodnevno (od 8 do 19.30 sati) euharistijsko klanjanje, koje se ako ima prijavljenih produljuje i na cjelonoćno klanjanje, u kapeli sv. Josipa u Gradu” (izvor: Portal Dubrovačke biskupije).

Adoracije se nastavljaju i ovog četvrtka. U Dubrovniku se nakon dvotjednog izbivanja zbog obnove ponovno vraćamo u crkvicu sv. Josipa. U toj crkvici se i dalje u 20.00h udružuju inicijative “Pokloni se Kristu da Domovina bude Kristova” i “Marijanski zavjet za Domovinu” .

Evo kako kuca srce Dubrovnika u crkvici sv. Josipa:

Pridružimo se i pozovimo druge: “POKLONI SE KRISTU DA DOMOVINA BUDE KRISTOVA!” na što više mjesta, istovremeno, s istom ustrajnošću pred istim euharistijskim Milosrđem, po zagovoru iste Djevice Marije i s istom gorućom nakanom: “Isuse, spasi Hrvatsku!”

Kucajmo dok nam se ne otvori! Isus žarko želi pomoći nam i upućuje nas kako to učiniti. Ne ostanimo ravnodušni! Sve je moguće onomu koji vjeruje i sve se postiže snagom zajedničke molitve!

Pridruži se klanjanjima za Domovinu u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku, Dardi, Livnu i Berlinu. Založi se da se i u Tvom mjestu pokrene klanjanje za Domovinu.

br. Dražen Marija Vargašević

Oglasi

“Pustinja – oaza Milosrđa” – svjedočanstvo

Dragi čitatelji,

dijelimo s vama jedno zanimljivo i osebujno svjedočanstvo o “danima pustinje” na Koločepu, za koje trajno postoji interes mladih i odraslih… Možda ta riječ “pustinja” na prvu zazvuči kao nešto teško, ali kada se u njoj otkrije sakrivena oaza…pročitajte što donosi!…

 

Dok svijet tovari na leđa čovjeka breme nameta i dadžbina, poslova i traženja do mjere dokle to čovjek jedva može fizički i psihički izdržati, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok odnosi u obitelji, s prijateljima, kolegama, šefovima, subraćom u Kristu podbacuju u očekivanjima pa i razočaravaju, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

Dok čovjek sam sebi predbacuje je li mogao bolje, i dok mu se ogledavajući se u sebe ne sviđa što vidi, Gospodin zove: „Dođi u pustinju!“

– „U pustinju?“ – steže se čovjeku u grlu kao da je odjednom ostao bez vode.

– I opet čuje glas: „Dođi u pustinju!“

– „Što je to, Gospodine, točno pustinja u koju me zoveš?“ – pita čovjek.

– „To je mjesto u kojem ćemo boraviti sami ti i ja“ – odgovara Gospodin.

– „Kako će to biti Gospodine, kad ja živim potpuno drugačije, kako ću u tim uvjetima?“

– „Vjeruj mi!“

– „A ima li tamo vode? Koliko vode da ponesem?“

– „Zar zaboravljaš da sam ja Izvor žive vode?!“

– „Dobro, voda – bit će mi lakša naprtnjača. Mobitel moram ponijeti! Što ako negdje zaglavim na putu do te pustinje?! (sad se čovjek već od brige okrenuo sam u sebe zaboravljajući da je s njim Gospodin).

Je li trebam ponijeti i kompas, kartu, google, GPS, šator, deku – dvije…? Što ću jesti?! Da skuham nešto pa ponesem? A da ipak idem autom da to sve stane?! Ili bolje kombijem ako tamo bude, šta ja znam… paukova, zmija… da mogu spavati u kombiju?“

– „Samo vjeruj! Čekam te!“

– „Dobro može i samo naprtnjača, ne treba kombi… Oprosti što me čekaš, moram sve dobro isplanirati! Hvala Ti što si me zvao! Htio bih još samo znati koliko ću trebati provesti u pustinji?!“

– „Koliko misliš da možeš, a možda i duže.“

Čovjek je malo zbunjen ovim odgovorom, ali što da radi, ne može sad opet pitati objašnjenje pa da ispadne da je tupast. Tako čovjek baci naprtnjaču preko leđa i krene na put ne pitajući Gospodina više ništa. Putem je još sumnjao. Ipak, prije nego se umorio, shvatio je da je stigao na odredište.

– „Hm..“ – pomisli čovjek – „pa do pustinje nije bilo teško stići. Možda ovo nije ta pustinja?!“

Tako se čovjek spustio do središta pustinje gdje je bio hram. Gledao je lijevo – desno, okolo hrama. Nigdje nikoga. Odjednom mu prilaze dvije osobe i otvaraju mu vrata hrama.

– „Tko ste vi?“ – upita čovjek.

– „Mi smo službenici Gospodnji“ – odgovore oni – „oni koji čuvaju hram Gospodnji da se ne oskvrne.“

– „Gospodin mi je rekao da je ovdje pustinja i da ću u njoj naći samo Njega i da ćemo ovdje provesti u samoći neko vrijeme.“

– „Kako ti je rekao, tako će biti“ – odgovoriše mu i uvedoše ga u hram Gospodnji.

Dotače čovjeka to mjesto i iako je bilo prazno osjećala se u njemu punina Božja.

– „Ovaj hram je predivan“ – reče čovjek. Veće mu riječi nisu prevalile usta jer ono što je tamo ispunilo prostor bila je prisutnost Duha Svetoga i živo Svetohranište i bila je to za njega prevelika sila.

Tako se čovjek privolio da prebiva u molitvi u malom hramu sred pustinje. Kako je bilo upravo vrijeme kad su službenici molili Gospodina, pridružio se i on. Divio se kako lijepo oni mole pa je sad počeo iščekivati Gospodina da mu se javi opet.

– „Gospodine, evo me, došao sam! Gdje si ti?“ – ogledava se oko sebe, osluškuje. „Naišao sam na službenike Tvoje. Slušam ih kako mole. Izgledaju mi sveti. Pridružio sam im se odmah. Hoću li i ja biti svet nakon pustinje?“

Muk. Čuje se samo molitva. Miriše tamjan. Zvecka krunica. Ne preostaje mu ništa drugo nego da uporno moli. Tako je i učinio.

– „Gospodin je rekao da ti budemo od pomoći kada stigneš, ovo je poruka za tebe“ – obratili su mu se službenici. Čovjek uze poruku naslovljenu sa „7 tajna Božjeg Milosrđa“ i krene pratiti što mu to želi reći.

Tako je činio prvi dan i drugi dan i kada je srcem pristao uz Gospodina, nestalo je muka i On mu je opet progovorio:

– „Ovdje sam otkako si došao, kako sam i rekao da ću biti“ – začuje glas u hramu. – „Stajao sam pred tvojim vratima. Čekao sam. Ti si me zvao ali si zaboravio otključati vrata. Nisam mogao ući.“

– „Oprosti!“ – reče mu čovjek – „Ja sam osjećao neku nemoć u nutrini, ali nisam znao da vičem iza zatvorenih vrata.“

– „U redu je! Bio bih te čekao i duže. Ja sam onaj koji ispunjava obećanja.“

Tako je krenuo dijalog između čovjeka i Boga. Čovjek je upijao istine o Božjem milosrđu. Teret svijeta padao je s njega sve više. Čovjek je postajao sve lepršaviji, mirniji. Bog je bio nježan. Darovao mu je mnoge milosne trenutke sa svojim službenicima. U svakoj molitvi ponavljao mu je o ljubavi koju je njemu namijenio i blagoslivljao ga:

– „Predaj mi sve! Ja želim uzeti sve tvoje brige. Ja te ljubim!“

Čovjek je sve više ulazio u Boga a da ni sam nije znao kako. Pristankom srca započelo je njegovo preobraženje.

Na kraju mu je čovjek rekao: „Gospodine, bio sam preplašen tvojim pozivom u pustinju! Sada bih u njoj želio ostati još da i dalje uranjam u poruke Tvoga Milosrđa. Odgodio bih još koji dan povratak u svijet.“

– „Ne brini! Neću te napustiti ni u svijetu! A kada bude potrebno da se sretnemo u samoći, opet ću te zvati u pustinju. Sada moraš ići. Tamo te trebam.“

– „Dobro Gospodine!“ – odgovori čovjek.

– „Samo, molim te, provjeri da li držiš vrata otključana, inače ćeš se ti umoriti od zvanja a ja ću dugo čekati.“

– „Hoću Gospodine!“

Vraćajući se prema svijetu konačno je razumio ono „koliko misliš da možeš a možda i duže“.

Nikolina, Šibenik

Život u pustinji – poziv je da uvijek budemo s Gospodinom

Poštovani čitatelji,

ukoliko već niste naišli na razgovor brata Dražena Marije o pustinjaštvu za portal bitno.net dijelimo s vama poveznicu kao poticaj na promišljanje o dragocjenosti te slabo poznate karizme: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/karmel-bozjeg-milosrda-pustinjastvo-edita-majic-brat-drazen-marija/

Svjetlo Kristovo na zornicama na Koločepu

Nošeni milostima i lijepima iskustvima sa zornica prošloga došašća i ovoga smo krenuli svakog jutra pretjecati zoru da molimo za pomoć Božju. Uz uobičajeno živahno i dinamično slavlje koje završi tako da otočani mogu stići na prvi brod za Dubrovnik u 6.45 ove godine zastanemo kratko ispred crkve uz šalicu čaja, kekse i čašicu razgovora.

Jutros, na spomendan svete Lucije, bilo je posebno znakovito i rekao bih čak – romantično. Naime upravo pred početak zornice nestalo je struje, tako da smo uz svjetlo voštanica čitali svete tekstove i tek blago nazirali likove Milosrdnoga Krista, Fatimske Gospe, Raspetoga na oltaru, kao i jedni drugih.  Na prvi pogled neznatna, ali ipak dostatna svjetlost, zaodjenula nas je u molitvenu skrovitost, snažnije približila kozmičkom vremenu i usredotočila na bitno. Zajedno smo se prisjetili da je ono bitno Isus Krist – Svjetlo svijeta! Ne možemo a da ne iščitamo simpatični, upravo duhoviti doticaj Božji kroz okolnost da smo jedini put u došašću bez umjetnoga svjetla ostali upravo na spomendan svete Lucije, čije ime, imajući korijen u latinskom lux, upravo upućuje na svjetlo, tj. na Krista koji je Svjetlo neugasivo. Kad umjetna svjetla ne izdrže pred prijetnjom mraka lakše je shvatiti da je jedino pravo svjetlo Isus Krist – pobjednik nad svom tamom.

Tako smo, uz zagovor svete Lucije – Svjetlane, osluškivali sveta čitanja – riječ utjehe. Danas nam je Gospodin po Izaiji proroku utiskivao u dušu poruku da nas nije zaboravio, da nas poznaje po imenu i da je On izvor naše snage. Dok se čak i mladići umaraju i malakšu, oni koji se uzdaju u Gospodina “hode i ne more se”. Kad smo s Gospodinom i kad radimo za Gospodina ništa nije teško. U Evanđelju Isus nas je pozvao da dođemo k Njemu sa našim mukama i umorom. On obećava odmor. Ono na što nas on poziva nije teško, već je lako i slatko, čak i kad izgleda bremenito. Jaram je pomagalo kojim su se ujarmljivali volovi za teški rad, a Isus nam govori o jarmu koji je povezan uz nasljedovanje Njega. Mnogi se toga jarma boje i bježe od njega, ali to je zato što gledaju na jaram, a ne na Isusa. Poznavanje Isusa i ljubav prema Njemu svaki Njegov poziv i zahtjev čine laganim. Mnogima je npr. doći na zornicu izuzetno teško, ravno nemogućem, a onima koji su iskusili radost vjere i zajedništva u molitvi, to je lako i slatko.

Sjetili smo se i jednog svjetlog primjera takvog iskustva, svećenika iz Slavonije na glasu svetosti koji je preminuo 2008. godine – mons. Ivana Šeše. Premda nije imao niti vozačke dozvole niti automobila s radošću je hitao pomoći potrebitim dušama s jednog kraja Slavonije do drugog pa i dalje od toga. Sjećam se kako je jednom usprkos svojem slabom zdravlju i doslovno rastrganošću brojnim obvezama i zahtjevima ljudi koji su tražili njegovu pomoć, spremno potegao čak do Istre samo da ispovijedi jednu baku. Osjećao je da to Isus želi i nije mu bilo teško. Kolika je bila radost i slatkoća u njegovu darivanju Isusu i dušama, kako se zorno u njegovu životu vidjelo da je Isusov jaram sladak.

Nemojmo nikad zaboraviti da je svjetlo Isusove ljubavi jače od tame straha, briga i malaksalosti! Poklanjajući Isusu povjerenje doživjet ćemo da se u našim dušama budi Njegovo svjetlo, svjetlo neugasivo koje nas sigurno vodi do cilja našega života i čini od nas svjetlonoše na tamnim putovima ovoga svijeta!

brat dražen Marija od Milosrđa Euharistijskog Isusa

Pozva ih da budu s Njim – održano iskustvo za mlade u traženju poziva

U devetnici za Gospu Karmelsku od 08.07. do 16.07.2017.god., u Karmelu Božjeg Milosrđa na Koločepu održano je iskustvo za mlade koji razmišljaju o duhovnom pozivu “Pozva ih da budu s Njim”. Duhovne vježbe predvođene sestrom Majom Pavlom i bratom Draženom Marijom omogućile su odabranima da upoznaju što je doista duhovni poziv, a isto tako što nije, što je šutnja jezika i govor srca, kao i način života u Karmelu Božjeg Milosrđa. Na ovome iskustvu sudjelovalo je sedam djevojaka i tri mladića iz Splita, Sinja, Šibenika, Imotskog, Zagreba i Požege. Duhovne vježbe bile su usmjerene na Isusa po Mariji. Ozračje tišine, molitve, marljivosti, dijeljenja, brižnosti, govora u potrebnoj mjeri preduvjeti su za nasljedovanje Marijina Srca koje nas uvijek vodi k Isusu.

Jedan dan u Karmelu Božjeg Milosrđa

Dani su bili bogato ispunjeni. Budila su nas zvona na crkvi već u šest sati, a prvi trenuci dana pripadali su jutarnjoj molitvi Časoslova, te potom doručak u šutnji. Svakodnevno su bila dva razmatranja – Lectio Teresiana s tekstovima iz djela velike sv. Terezije Avilske u kojima smo prvo zajednički sudjelovali, a zatim produbljivali u satu osobne molitve u tišini.   Mladi su prijepodne sudjelovali i u različitim radnim zadatcima – pripremi ručka, uređivanju crkve, kuće i okoliša, pripremanju evangelizacijskih materijala. Dovršivši posao, zajednički bi se okupili u crkvi oko 12.30 h na molitvu Srednjeg časa iz Časoslova i ispit savjesti, nakon čega je slijedio ručak uz duhovno štivo. Svi obroci, kao i smještaj, bili su odvojeni za djevojke i mladiće, osim nedjelje ili prigodnih trenutaka kada je ručak zajednički. Za vrijeme popodnevnog odmora uvijek se našlo još nešto za promisliti dodatno, pročitati, osobno razgovarati sa Sestrom ili Bratom i već otkucava 15.00 h. Vrijeme je da se sjetimo Isusovog umiranja na križu, a to smo činili zajedničkom Krunicom Božjeg Milosrđa. Popodnevni sat osobne molitve bio je u euharistijskom klanjanju, a završavao je molitvom Večernje i blagoslovom s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Nakon blagoslova uslijedila je Sveta Misa u kojoj su mladi rado sudjelovali ministriranjem, pjesmom i čitanjem. Nakon večere ostalo je prostora za rad u vrtu i voćnjaku gdje su otkrivene mnoge spoznaje i poveznice između našega vrta i Božjeg vrta duše. Dan je završavao međusobnim dijeljenjem i molitvom Krunice.

Izvezi na pučinu!

Treći dan započeo je iznenađenjem! Zahvaljujući dragom mještaninu Pasku, barkom smo isplovili na pučinu. Jutarnje razmatranje imali smo u barci kojom smo oplovili cijeli otok Koločep. I da ne bi sve prošlo bez iznenađenja Odozgor, baš “slučajno” toga dana se uz terezijanske tekstove razmatrao dio iz Evanđelja po Ivanu o čudesnom ribolovu. Kako s Gospodinom to obično biva, ništa ne ostaje na jednoj stvari. Pa se tako “slučajno” podudarao i broj Isusovih učenika u lađi na Tiberijadskom moru s brojem ovih na Jadranskom :)… Osim “slučajnosti” i novih otkrića u srcima, otkrivene su i neke zanimljive napuštene otočke špilje posebno zanimljive pustinjačkim dušama.

Iskustvo Pustinje

U sredini devetnice bio je dan Pustinje. Nakon zajedničke molitve Jutarnje uslijedio je susret koji nas je uveo u značenje iskustva Pustinje za rast u vjeri i odnosu s Bogom kroz još veću povučenost i molitvu u samoći koju smo mogli potražiti i u skrovitim dijelovima otoka. Poslijepodne smo se po dogovorenom rasporedu izmjenjivali u molitvi pred Presvetim Sakramentom. Naravno sve je završilo Svetom Misom kao središnjim događajem dana. U večernjem radosnom dijeljenju dana mladi su posvjedočili prekrasna i duboka duhovna iskustva Pustinje.

Dan evangelizacije

Pri samom kraju devetnice, na vrhuncu nutarnjeg ispunjenja i radosti, slijedio je dan evangelizacije. Ovo je bilo novo iskustvo mnogim mladima, ali i novost u pogledu ove cjeline kroz koju smo prolazili jer je bio aktivan, s dosta razgovora, navještaja, pjesme pa čak i plesa. Dan evangelizacije nazvan kao Dan Božjeg Milosrđa trebao je turistima i mještanima pokazati kako je “milosrdan i milostiv Gospodin”. Mladi su imali priliku svojim angažmanom pomoći Isusu da koja nova duša dođe k Njemu na “besplatno punjenje ljubavlju”. Nakon završne pripreme različitih evangelizacijskih materijala mladi su s voditeljima krenuli na rivu lovit srca na moru života, a dvoje ih je ostalo u animaciji kod crkve i kao jaka snaga molitve pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Dijeljenjem lubenica oblikovanih poput lađe sa zastavicom na kojoj je poruka iz Svetog pisma o Božjem Milosrđu iznenadili smo i razveselili mještane i turiste koji su brodovima stizali na otok. To je otvorilo put navještaju kroz dijeljenje sličica Milosrdnog Isusa s molitvom Krunice Božjeg Milosrđa i duhovnog lijeka „Misericordin“. Mnogi su se odazvali poticaju da slijede “Stope Milosrđa“ do crkve, gdje su se mogli pokloniti Isusu u Presvetom Sakramentu, pomoliti i zapaliti svijeću.

Završetak u slavlju svetkovine Gospe Karmelske

Završni dan ovog duhovnog programa bio je Dan Gospodnji i proslava svetkovine Gospe Karmelske. Bio je to dan zajedništva u radosti susreta i s hodočasnicima koji su došli našoj Gospi s otoka i iz Dubrovnika. Između vjernika koji su se posvetili Gospi po Škapularu bili su i mladi iz skupine. U završnom susretu i vrednovanju mladi su zahvalno svjedočili koliko im je pomoglo ovo iskustvo. Moglo se čuti da su neki prepoznali da ih Bog doista poziva u svećeništvo i redovništvo te da žele krenuti tim putem. Blažena Djevica Marija koja nas je vodila kroz ove dane, neka i dalje za sve nas zagovara da možemo ostvariti Božju volju i poziv.

Ivana F.

 

Nekoliko dojmova mladih:

Ne mogu izraziti riječima koliko mi je značilo ovo iskustvo. Riječi su premalo. Zahvaljujem dragom Bogu iz srca što me doveo ovamo u svoju oazu milosrđa unutar ove zajednice. Zahvaljujem Bogu za svaku milost ovdje primljenu , za svakog brata, za svaku sestru, za svaku radost, za svaku suzu… Velika je milost Njegova! Osvojila me jednostavnost, revnost, radost, strpljivost i predanje Bogu… i sada želim još gorljivije slijediti Onoga koji me je pozvao. Krist mi govori: “Ne boj se, ja ću sve voditi, pusti ovaj svijet odbacit će te, i mene su dobacili, i rugat će ti se i meni su se rugali. Dođi i slijedi me!” J.J.

Iskustvo koje ostaje utisnuto u srce i dušu. Pronaći mjesto i sebe u njemu u kojem pronalaziš ono što tražiš, Gospodina Boga, nešto je što se riječima teško opisuje… A.V.

Ovo iskustvo mi je jako puno pomoglo. Gospodin mi je darovao još veću slobodu duha odnosno oslobodio me od mojih dugogodišnjih borbi koje su mi stvarale veliko opterećenje i paralizu u ostvarenju svog poziva. Mislim da sam sada spreman za nove avanture s Isusom i Marijom! M.P.

…To vam je nešto poput jedne velike molitve  Zdravo Marije. Baš kao i u toj molitvi, Isus je potpuno u centru svega. A sve što se oko Njega događa, događa se po Mariji – ljubav za Isusa, pažnja koja Mu se daje, brižnost i nježnost… U životnim zbivanjima očituje se poniznost, poštivanje, tišina, skrovitost i vedrina srca… Sve ima svoje vrijeme i zna se točan raspored, ali koji daje duši disati. Ovdje te ništa ne guši. Ne bojiš se pogriješiti i možeš biti potpuno kakav jesi bez ikakvog straha. Razmatranja kroz tekostove svetaca su mi odličan izbor jer su mi puno lakša za otkrivanje onog Božjeg djelovanja u meni. Ali najviše me oduševila količina vremenakoje možemo provesti pred Živim Isusom… I.F.

Ove su mi duhovne vježbe pomogle u izgradnji vlastite osobnosti – nadišla sam brojne komplekse, unutarnje prepreke koje su me kočile da živim u punini… Mislim da mogu reći da sam se približila razumijevanju odgovora gdje Bog želi da ga svojim životom proslavim… S.J.

Što reći na kraju ovog hoda, šutnja sve govori, ne treba ju pravdati niti objašnjavati, a sve ti objavi…Neka nam dragi Bog da snage, hrabrosti i odlučnosti uvijek za vječnim težiti i hvala Mu za ovu oazu pustinje. I.B.

Karmel je sav Marijin! – izvještaj i dojmovi sa hodočašća Gospi Fatimskoj i karmelskim svecima

Dragi čitatelji, dijelimo s vama radost naših hodočasnika u Fatimu i karmelskim svecima. Prošlo je već nekoliko dana jer trebalo je vremena da se dojmovi slegnu i zapišu 🙂

Za našu zajednicu, Karmel Božjeg Milosrđa, bila je to također velika radost i milost jer smo 13. svibnja, o slavlju 100-te obljetnice ukazanja Gospe Fatimske i u Njezinoj blizini, proslavili našu prvu godišnjicu osnutka 🙂

Došli smo Ti sa svih strana…

U četvrtak 11. svibnja 2017. neki već prije izlaska sunca, a neki kasno poslijepodne iz raznih smo smjerova (Dubrovnik, Zagreb, Split, Zadar, Frankfurt, Zürich i Budimpešta) uzletjeli prema Madridu, kao početnoj točki našeg hodočašća našoj Nebeskoj Majci Gospi Fatimskoj i karmelskim misticima – sv. Tereziji Avilskoj i sv. Ivanu od Križa. Od ranog jutra četrdesetak hodočasnika, mladih i odraslih, povezalo se u molitvi i istoj nakani da se Božji Duh spusti na nas kako bismo primili sve ono što nam Gospodin želi dati za naše spasenje i na slavu Njegovu. Oko devet navečer smo se u radosti susreli u Madridskoj zračnoj luci, gdje smo u kapeli započeli naš hod slavljem Svete Mise koju je predslavio naš voditelj br. Dražen Marija Vargašević. Već ta milost slavljenja Svete Mise u zračnoj luci kao da nam je htjela reći da naviještanje Isusove radosne vijesti ne pita ni za vrijeme ni za mjesto. Tijekom slavljenja pridružile su nam se dvije gospođe koje rade u zračnoj luci, njihova žeđ za Gospodinom je pokazatelj žeđi svih ostalih koje ćemo susresti na našem putu, ali i na našem životnom putu.

U Terezijinoj Avili

Petak, drugi dan našega hodočašća jutro smo proveli u Avili, mjestu rođenja sv. Terezije Avilske, u prvom obnovljenom samostanu karmelićanki kojeg je ona osnovala i kojemu je zaštitnik sveti Josip prema kojem se pobožnost obnovila među pukom upravo zahvaljujući njoj. U kapeli sv. Josipa br. Dražen nas je podsjetio na Terezijinu odlučnu odlučnost i želju da budemo pravi apostoli susreta s Isusom. Da ne živimo u svojoj udobnosti, već da udahnemo punim plućima život koji Gospodin ima za nas. Podsjetio nas je na snagu i poziv Karmela u dubokom odnosu i sa Raspetim, ali i sa Uskrslim Gospodinom.

Na zavjetima Hrvatice s. Marije Mirte od sv. Josipa u Duruelu

Prošetavši kratko Avilom koja toliko odiše Terezijinim duhom, put smo nastavili prema samostanu karmelićanki u Duerelu, mjestu u kojem je sv. Ivan od Križa započeo obnovu muške grane Reda. U busu smo se pripremali slušajući povijest nastanka tog samostana, povijest Božje ruke koja čuda čini u nama ako joj se predamo, kao što su joj se predali Terezija, Ivan i mnogi drugi. U Duruelu su se mir i Božja prisutnost mogli gotovo napipati. Jak utisak na sve nas zasigurno su ostavili prvi zavjeti Hrvatice s. Marije Mirte od sv. Josipa (Mirte Utrobičić) iz Omiša, koja je obećala vjernost Bogu u karmelskom redu svojim prvim zavjetima. Predanje života ove mlade sestre, njezin čin iz čiste ljubavi, ali i sama međusobna ljubav sestara sigurno nas je potakla da i mi pročistimo naš odnos s Gospodinom i da se preispitamo kako stojimo s našom prvom Ljubavi. Sama priroda mjesta, kao da viče o Božjoj ljepoti i kao da dušu uzdiže na više. Usred ničega samostan svetih žena potpuno predanih Gospodinu. Usudila bih se reći: mali odsjaj Raja na zemlji.

U radosti slavlja 100-te godišnjice ukazanja Gospe Fatimske

U popodnevnim satima put smo nastavili prema Portugalu da bismo navečer stigli do Coimbre – malog portugalskog mjesta udaljenog sat vremena vožnje od Fatime. U nemogućnosti da fizički nazočimo bdijenju pred slavlje 100 – te godišnjice fatimskih ukazanja blaženima Jacinti, Franji i Luciji većina hodočasnika se pridružila molitvi posredstvom TV prijenosa. Neki su se pak, nakon dana punog doživljaja željeli malo i fizički odmoriti te su večer proveli u šetnji tim gradićem ili odlaskom na raniji počinak.

Na samu obljetnicu u subotu 13. svibnja, krenuli smo u ranu zoru u pjesmi i molitvi prema Fatimi. Tamo nas je dočekalo mnoštvo vjernika koji su došli u susret Majci Mariji. Prije procesije s Gospinim kipom i slavlja Svete Mise molili smo krunicu kako bi srca pripremili za susret s Gospodinom. Na samom početku Svete Mise Papa Franjo je proglasio svetima do tada blažene Jacintu i Franju. Bio je to trenutak susreta nas hodočasničke crkve i one već proslavljene u nebu, trenutak u kojem tako snažno odjekuje Kristovo uskrsnuće i smrt kao konačan susret s Njim i nastavak života u Životu. Kao da se spustio komadić Raja: milost, radost, mir. Tijekom Svete Mise bili smo u zajedništvu s desetcima tisuća ostalih vjernika iz 55 zemalja, ali jedinstvena Crkva i jedno zajedništvo bili su tako duboko utisnuti u srcima sviju. Poslije Svete Mise poklonili smo se Gospodinu i u euharistijskom klanjanju te primili blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Na samom završetku, dok je kip Gospe Fatimske nošen u procesiji, svi smo pozdravili Gospu pjesmom i, na poziv Svetog Oca Franje, radosno mašući bijelim rupcima i šalovima.

Popodne smo proveli u osobnoj molitvi i razgledavanju Svetišta. Neki od nas su klečeći obišli kapelu ukazanja. Klečeći tako pred našom Majkom mogli smo doživjeti koliko nam je ona potrebna. Doživjeli smo koliko nam je potreban njezin zagovor i Majčinska briga te kako je klečeći stav zapravo ispravan stav primanja i odraz dostojanstva djece Božje. Lijepo iznenađenje je bio i susret s dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem.

Nakon kupanja u kratkom pljusku 🙂 uputili smo se u poslijepodnevnim satima prema našem smještaju u Coimbri. Ondje su mnogi večer još iskoristili za molitvu u improviziranom molitvenom prostoru na terasi našeg jednostavnog hostela.

Svjedočanstvo o vidjelici sestri Luciji

Nedjeljnoga jutra imali smo priliku posjetiti samotan sestara karmelićanki u Coimbri, gdje je do svoje zemaljske smrti živjela s. Lucija, vidjelica iz Fatime. Mogli smo razgovarati sa sestrom Sofijom, prioricom samostana, koja je sedam godina živjela sa s. Lucijom. Rekla nam je da je s. Lucija bila jako jednostavna i radosna žena i da je mnogo, mnogo molila. Nije voljela razgovarati o viđenjima u Fatimi, no ipak sestre su je često pitale baš o tim događajima. Bila je jako povezana s Gospom i gajila je veliku ljubav prema njoj. Susret s tom sestrom zaista nam je bio radost.

Ponovo sa sv. Majkom Terezijom od Isusa

Nakon toga krenuli smo natrag za Španjolsku. Ovaj put odredište nam je bila Alba de Tormes, predivno malo mjesto u Kastilji gdje je grob sv. Terezije od Isusa. U toj crkvi, podno Terezijina groba, smo slavili Svetu Misu i ponovno imali priliku još ponešto doznati o toj ženi, koja je toliko ljubila Isusa. U muzeju posvećenom njoj i razdoblju u kojem je živjela imali smo priliku vidjeti svu raskoš koja je tada vladala te napraviti paralelu s Terezijinom obnovom Karmela i pozivom na jednostavnost i potrebom da se sve u životu svede na ono bitno i nužno potrebno. U Albi smo se zajedno i klanjali Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, izričući iskrene nakane srca po Svetičinu zagovoru.

S još jačim utiskom Terezijina duha u srcu uputili smo se ponovo prema Avili. Iako umorni od puta, nismo mogli odoljeti a da se uvečer ne prošetamo Avilom, čiju smo ljepotu mogli doživjeti i u noćnom svjetlu: raskoš zidina, ali i Terezijin duh koji nas je osvojio. Kao pravi pustolovi malo smo i zalutali gradom te smo hodajući izmolili i Večernju službu Časova.

Zadnjeg dana našeg hodočašća proveli smo cijelo jutro s Terezijom u samostanu Utjelovljenja, u kojem je ona započela redovnički život, primila mnoge mistične milosti i poziv na obnovu Karmelskog reda. Vidjeli smo sobu u kojoj je živjela i gdje je primila neke mistične objave. Posjetili smo i muzej u kojem se nalaze dragocjenosti vezane uz njezin život i duhovnost. Poticajan je također bio i susret sa sestrama karmelićankama u tom samostanu. Još neko vrijeme smo imali za zadnji pozdrav s Terezijom i Avilom. Tko je htio mogao je ostati moliti ili se tjelesno okrijepiti, kupiti kakav suvenir ili jednostavno prošetati i nadiviti se krajoliku, kamenu, zidinama.

Završetak kod  sv. Ivana od Križa

Već pomalo tužni zbog odlaska, imali smo još jedno važno odredište i susret. Sv. Ivan od Križa nas je čekao u Segoviji, gdje je karmelski samostan koji čuva njegov grob. Već pri samom ulasku taj gradić nas je impresionirao svojom posebnošću, velikim dvorcem na visini, nekako pustinjskim dahom, ali nadasve prisutnošću sv. Ivana od Križa. Na njegovu grobu smo slavili Svetu Misu i, zahvaljujući br. Draženu, još više ušli u Ivanov duh i odnos s Gospodinom, u ljepotu njegove duše koja je toliko ljubila i čeznula za Njim. To kasno poslijepodne zadnjeg dana proveli smo u molitvi i zahvaljivanju pred Presvetim Sakramentom.

Zaista, još ćemo sigurno jako dugo ubirati plodove ovoga puta, milost Majčice u Fatimi, te poticaje života sv. Terezije od Isusa i sv. Ivana od Križa kojima smo se nadahnjivali svih ovih dana, i koji su nas potaknuli na ono bitno – samo Bog je dosta!

Zrinka, Split

 

Nekoliko dojmova hodočasnika

Zahvaljujem Gospodinu i Majci Mariji na našem hodočašću i na svakoj osobi pojedinačno. Gledajući unazad, zaključujem kako još uvijek nisam svjesna svih Milosti koje je Gospodin po zagovoru naše Majke spustio na sve nas. Počevši posjetom samostana Svetog Josipa, prvog samostana kojeg je osnovala sv. Terezija Avilska gdje je naša sestra Edita pa došavši u Duruelo na zavjetnu misu naše sestre Mirte iz Omiša. Gledajuci ozarena lica „zatvorenih“ sestara zapitali smo se – tko je tu u biti zatvoren – mi ili one!? Nastavili smo put prema Fatimi i iako nismo stigli na večernji susret s papom Franjom, bili smo skupa, makar pred TV-om, a ta mala žrtvica donijela je veliku radost u subotu na Svetoj Misi na kojoj je Sveti Otac proglasio, do tada blažene, Jacintu i Franju svetima! Toliko smo bili sretni i obasjani posebnom Majčinom prisutnošću da smo i povremene pljuskove pozdravili pjesmom. Čulo se tako – Nek pada, nek pada..otvori nebeske brane… Nastavili smo svoj put prema Albi de Tormes gdje smo pored groba sv.Terezije Avilske imali Sv. Misu i klanjanje pred Presvetim. Obišli smo i muzej, bili u molitvi na grobu te velike naučiteljice, a u mom sjećanju je posebno ostalo njezino probodeno srce i stepenice gdje joj Dijete Isus kaže – Ako si ti Terezija od Isusa onda sam ja Isus od Terezije 🙂 A u glavi mi i dalje odjekuje – Solo Dios basta. Zadnji dan hodočašća, u ponedjeljak, posjetili smo samostan Utjelovljenja gdje smo se susreli sa sestrama koje se nazivaju samo „tajnicama“ Marijinim, a u samostanu je na mjestu priorice i dalje Marijin kip kao u doba Sv. Terezije. Sve riječi su tu suvišne. Njihova radost se nije mogla sakriti, a mi smo pomno upijali svaku riječ. Hvala Gospodinu i na španjolskim telenovelama u mladosti radi kojih sam gotovo sve mogla razumjeti 😉 (…jer On i krivim crtama ravno pise…) Posebno hvala dragom bratu Draženu na bezuvjetnom darivanju svima nama. Stalno je bio na raspolaganju i za ispovijed i za razgovor i to s velikim osmijehom i prije svega u Ljubavi. Veliko hvala i sestri Maji Pavli koja je, makar u Dubrovniku, stalno bila s nama u molitvi. Hvala Gospodinu na Karmelu Božjeg Milosrđa! Vodi nas Marijo sve Isusu.

Anđela, Zadar

Dojmovi se još nisu slegli 😉 Vjerujem da ćemo svi imati što prebirati u srcu cijeli život, ali ukratko bih htjela posvjedočiti sto sam doživjela na hodočašću. Prije svega hvala Gospodinu i dobrim ljudima koji su mi omogućili da budem dio jednog predivnog duhovnog koktela ljubavi. Svako mjesto na kojem smo bili imali su veliki utjecaj na moju dušu i zahvalna sam na svakoj sitnici jer Bog mi je pokazao da pazi na detalje i da ništa nije slučajno… U samostanu Sv. Josipa se osjeća tako snažna prisutnost sv. Terezije da nisam mogla ni razmišljati ni moliti, samo biti. Snažno ozračje molitve podsjetilo me što želim činiti cijeli svoj život. Ponijela sam u jednom dijelu svoga srca trenutke u Avili na koje ću se vraćati vjerujem do kraja života. Bog je ulio u moje srce posebnu ljubav prema Karmelu i zaista sam se osjećala kao da sam doma. Kada bi pisala sve sto me dotaknulo bilo bi predugacko… Nasi trenutci zajednistva i molitve u pansionu , zavjeti sestre Marije Mirte od Svetog Josipa bili su posebno dirljivi i snažni. Velika milost da smo mogli sudjelovati u jednom tako svetom trenutku. Zatim odlazak u Fatimu, susret sa papom Franjom, proglašenje svetima Jacinte i Franje, molitva kod kapelice ukazanja, radost, mir, zahvalnost, mogu reći da sam bila ponosna što sam dio Crkve. Samostan Utjelovljenja. Tu sam nekako još snažnije doživjela Tereziju, trenutci koji su duboko urezani moje srce za koje je svaka slika preblijeda, svaka riječ presiromašna. Duboki susret i sa sestrama u Utjelovljenju, osobito susret sa prvom sestrom, imala sam osjećaj da stojim pred sveticom, toliko milosti mi je Bog udijelio preko te sestre samo što sam stajala u njezinoj prisutnosti. Zaista shvatiš da kada se potpuno predaš Bogu da tada dolazi punina, prava radost. I vjerujem da nam je svima jasno da te sestre nisu zarobljene iza rešetki nego da su slobodne, to mi je još vise posvijestilo koliko je važno ući u nutrinu i ustrajno moliti. Zatim odlazak kod sv. Ivana od Križa, koji mi je posebno drag jer je u jednom trenutku, usudila bih se reći, spasio moj duhovni život, jedva sam čekala da mu zahvalim, i da ga zamolim da me ravna i vodi i dalje na mom putu prema Isusu. Ovo je ukratko, puno je toga, imali smo zaista jedno ispunjeno hodočašće i niti jedan trenutak nije bio iskorišten uzalud. Hvala svima koji su bili dio ovog hodočašća osobito sestri Maji Pavli koja nas je pratila molitvom i bila u Duhu s nama, također i našem bratu Draženu što nas je strpljivo podnosio i što nam je Gospodin preko njega sijao puno toga u dušu što će vjerujem, ako budemo dobro zalijevali i pažljivo se brinuli, donijeti ploda u našim životima, na slavu Gospodina našega Isusa Krista .. I za kraj …Gledaj On te gleda…Gledaj Ga !. 🙂 Božji i Majčin blagoslov

Martina, Zagreb

Nakon Avile i kamena temeljca, mjesta gdje su se sv. Tereziji Avilskoj pridružile prve sestre, mjesta gdje Kristove zaručnice i nakon petsto godina predaju svoje srce Isusu i našoj Gospi od gore Karmela, dolazimo u Duruelo na zavjete sestre Mirte Marije od Sv. Josipa. Ona je sva anđeoska. Kada smo se susrele nakon zavjeta iza dvojih gustih rešetaka u duhu smo se dodirnule stišćući obje prstima rešetke s njene i moje strane. Dodirnuti se fizički nismo mogle, ali duhom i srcem da. Bivša članica naše molitvene “Zamak” i prijateljica sa kojom sam nitima Božjim povezana…Dva srca i dva života, oba jednako vrijedna i ljubljena od Boga. Nije li to predivno. Dva poziva: obitelj i bosonoga karmelićanka, a jedno srce. Srce Milosrdnog Isusa iz kojeg izviru dvije zrake: jedna su laici i obitelj, a druga svećenici, redovnici i redovnice, a skupa spojene u jedno srce i pozvani na svetost i čisto srce jer takvi će Boga gledati. Pozdrav Duruelu, nadam se da nije posljednji put ovako fizički, ali u srcu ćeš ostat..Hvala ti dobri Isuse na svemu. Hvala… Sv. Mise, koje smo imali svaki dan na Terezijinu grobu i grobu sv. Ivana od Križa i klanjanja bijahu uistinu ispunjena duhom Božjim i prisutnošću sv. Terezije i sv. Ivana od Križa… Hvala ti Bože na svemu što me učiš svaki dan. Hvala ti što nas toliko ljubiš.

Viktorija, Zagreb

Vratila sam se sa hodočašća organiziranog povodom 100-te godišnjice ukazanja Gospe u Fatimi – ali u dubini svoje duše ja sam još uvijek u svim svetištima koje smo putem posjetili, sa svim svecima, “starim” i onim “novim”, upravo proglašenima od Sv. Oca Pape, Jacintom i Franjom. Osjećaj mira i blaženstva koji sam dobila želim zadržati što duže, trajno. Duboki i snažni nagovori i razmatranja brata Dražena o životima Svete Terezije Avilske i Svetog Ivana od Križa, prodrli su u dubinu moga bića, osvješćujući sve lijepo i ugodno u meni, ali i koliko je toga u meni prisutno, a što Bogu nije drago. Sveci su me ohrabrili i potaknuli na odlučan i ustrajan rad na sebi… Pomisao na primanje Škapulara i donošenje odluke o prihvaćanju uključivanja u Bratovštinu, izazvalo je u meni velike nemire i sve mi je govorilo da to nije za mene i da ću si samo stvoriti još jednu obvezu. Odlučila sam da ću to odgoditi jer nisam još spremna i ne trebam sa tim žuriti. Trenutak mog posramljenja nije dugo čekao – dolaskom u Avilu, odnosno samostan Utjelovljenja, brat Dražen nas je ponovo pozvao na primanje Škapulara. U tom trenutku mi naviru misli o mom životnom putu koji je zahvaljujući mojem sve većem otvaranju Bogu i Majci Božjoj dobio veći, pravi smisao. Mnogi moji padovi i padovi moje obitelji su spriječeni, mnogi su ublaženi, a sa onima koji su se dogodili nosila sam se puno lakše – sve je to djelo moga Gospodina i naše Gospe. A sada ja odbijam primiti Njenu još jaču zaštitu i vodstvo. Nisam spremna pokloniti joj malo svog slobodnog vremena. Stid je preuzeo moje biće i nisam mogla ništa drugo nego zaplakati nad svojom bijedom. Sa ovim saznanjem i zahvalna Majci Božjoj što me zove na samo njoj znan način, pristupila sam i rekla: “Spremna sam za primanje Škapulara”. Najljepši osjećaj i znak da sam potpuno prihvatila i predala se Majci Božjoj je bio moj povratak kući. Kako živim sama, ulazeći u stan prva pomisao bila mi je da sam sa sobom dovela Nekoga tako dragog koji će biti stalno tu prisutan i sa mnom dijeliti moje lijepe i manje lijepe trenutke. Uzela sam je za ruku i ona je sada stvarno moja Majka još bliža, prisutnija u mom životu. Pratit ću pomno sve događaje i nova hodočašća koja organizira Karmel Božjeg Milosrđa sa bratom Draženom i sestrom Majom Pavlom i sigurno ću se odazvati. Neka vas prati dragi Bog u svim vašim plemenitim nastojanjima u želji da nas naučite ispravno živjeti približavajući nas našem Ocu i Majci. Božji blagoslov i jedno veliko hvala!

Dunja, Zagreb

Hvala dragom Bogu i bratu Draženu koji nas je vodio na ovo divno hodočašće. Kada sam izašla iz aviona u Zagrebu imala sam osjećaj kao da sam se probudila iz nekog predivnog sna. Najviše mi se u sjećanje urezala ona prostorija u kojoj je Sv. Terezija razgovarala s gostima i kada joj je naš Gospodin rekao da su to isprazni razgovori. Slika Isusovih ranjenih leđa od bičevanja mi je često pred očima.

Janja, Odra

Šta reći na hodočašće u Fatimu-neponovljivo i predivno iskustvo. Čim mi je prijateljica spomenula hodočašće pomislila sam da i ja moram ići. Pošla sam iz nekih svojih osobnih razloga ne znajući ništa o vama i vašem redu. Sve me je oduševilo, sveta Terezija (o kojoj sam tako malo znala), sveti Ivan od Križa (o kojem skoro ništa nisam znala )…a posebno iznenađenje koje smo imali već prvi dan. Sestra Mirta je na zavjetima djelovala tako sretno-kao malo dijete koje ne zna šta bi od dragosti i sreće. Ni slutila nisam da će me to ovoliko dirnuti i ostaviti na mene ovako dubok utisak. A škapular?! Koja sreća primiti ga na tako posebnom mjestu. Još uvijek ne mogu vjerovati da mi se to desilo. Koja mirnoća me sada obuzima kad pomislim da imam taj posebni Marijin dar. Nadam se samo da sam i dostojna nositi ga. Ja sam inače ljubitelj molitve i šutnje tako da mi je ovo hodočašće baš odgovaralo. Nadam se da ću opet imati mogućnost za ovako nešto.

Ivana, Mostar

 

 

 

Laudato TV: Svjedočanstvo br. Dražena Marije

Knjiga Otkrivenja 12, 11 govori o pobjedi nad Sotonom snagom Krvi Jaganjčeve i snagom svjedočanstva vjernika. Svjedočanstvo je ujedno ispovijest Božje dobrote i ispovijest ljudske slabosti oslonjene na Boga. U njemu se vidi što Bog čini u našemu životu.

Ohrabrujući vas da uvijek budete spremni dati svjedočanstvo o onome što Milosrdni Gospodin čini u vašem životu dijelimo s vama ovu poveznicu na emisiju Laudato TV-a u kojoj je br. Dražen Marija svjedočio o svom pozivu, redovničkom životu, molitvi i karmelskoj duhovnosti.

 

 

Motrenje Isusova ispaćena i pobjedničkog lica

U ovim svetim danima Vazmenoga Trodnevlja dijelimo s vama poticaj na motrenje lica Gospodina našega Isusa Krista u boli muke koju prolazi, ali i u radosti Njegove uskrsne pobjede. Poticaj dolazi od svete Terezije od Isusa (ili Avilske) i preuze je iz njezina djela “Put savršenosti”, 26. poglavlje. Neka su vam blagoslovljeni ovi sveti dani!

„O kćeri… Ne tražim od vas sada da mislite na Njega, niti da donosite velike sudove, niti pak da obavljate velika i uzvišena razmatranja vašim razumom; ne tražim od vas ništa više nego da Ga gledate. Pa tko vam priječi da oči vaše duše, makar to bilo samo na trenutak, ako ne možete dulje, svrnete na ovoga Gospodina? Budući da možete gledati vrlo ružne stvari, pa zar nećete moći gledati najljepšu stvar koja se može zamisliti? Jer nikada, kćeri, vaš Zaručnik ne skida očiju s vas. Pretrpio je tisuću ružnih stvari i prezira protiv Sebe, i to nije bilo dosta da vas prestane gledati, pa zar je onda mnogo da, odvrativši oči s ovih izvanjskih stvari, kadikad pogledate na Njega? Shvatite da ne očekuje ništa drugo, kako kaže zaručnici, osim da Ga pogledamo. Čim budete htjele, naći ćete Ga. Toliko drži do toga da Ga ponovno pogledamo da to neće propustiti.

… Ako ste vesele, gledajte Ga uskrsloga, jer će vas razveseliti sama pomisao na to kako je izišao iz groba. I s kakvim sjajem i s kakvom ljepotom! S kakvom veličanstvenošću, kako pobjedonosno, kako veselo! Poput nekoga tko je tako sretno izišao iz boja, u kojem je dobio tako veliko kraljevstvo koje hoće da cijelo bude za vas i On sam s njime. Pa zar je onda mnogo da na Onoga koji vam toliko daje, svrnete jedanput oči da Ga pogledate?

Ako ste u nevoljama ili tužne, pogledajte Ga na putu prema vrtu. Kakvu li je veliku tugu nosio u svojoj duši, budući da je On, premda je sama strpljivost, iskazuje i žali se na nju. Ili Ga, pak, pogledajte privezana uza stup, puna boli, cijeloga tijela izmrcvarenoga zbog toga što vas toliko ljubi; koliko li trpi, gonjen od jednih, pljuvan od drugih, zanijekan od svojih prijatelja, napušten od njih, bez ikoga tko bi se zauzeo za Njega, promrzao od zime, potisnut u takvu samoću da se uzajamno možete tješiti. Ili Ga pogledajte pod teretom križa, a da Mu nisu dali ni da predahne. On će vas pogledati tako lijepim i samilosnim očima, punima suza, i zaboravit će na svoje muke zato da vama ublaži vaše, samo zato što se idete tješiti s Njime i okrećete glavu da Ga pogledate.

»O, Gospodaru moj, istinski Zaručniče moj! (možete Mu vi reći, ako vam se srce raznježilo vidjevši Ga takvoga, pa ne samo što ćete Ga htjeti gledati, već ćete se radovati što razgovarate s Njime, ne sastavljenim molitvama, već patnjom vašega srca, jer on do njih vrlo mnogo drži). Zar ste tako potrebiti, Gospodine moj i Dobro moje, da hoćete prihvatiti tako bijedno društvo, kao što je moje, i da vidim na Vašem licu da ste se utješili sa mnom? Pa kako je moguće, Gospodine, da Vas ostavljaju samoga anđeli i da Vas ne tješi čak ni Vaš Otac? Ako je tako, Gospodine, da hoćete sve pretrpjeti poradi mene, što je to što ja trpim poradi Vas? Na što se žalim? Ta već se sramim što sam Vas vidjela takvoga, pa želim pretrpjeti, Gospodine, sve tegobe koje me snađu i smatrati ih velikim dobrom zato da Vas nasljedujem u nečemu. Skupa hodajmo, Gospodine; kamo god pođete, moram poći; kud god prođete, moram proći.«

Prihvatite, kćeri, taj križ. Zato da Njemu ne bude naporno, neka vam nimalo ne bude stalo do toga što će vas pogaziti Židovi; ne obzirite se na ono što vam budu govorili; napravite se gluhima na prigovaranja; spotičući se, padajući s vašim Zaručnikom, ne odvajajte se od križa niti ga ispuštajte. Dobro pogledajte na umor kojim se kreće i koliko je veći Njegov napor od onih koje vi podnosite, koliko god ih velikima htjele prikazati i koliko god ih htjele osjetiti; izaći ćete utješene iz njih, jer ćete vidjeti da su šala, kada ih se usporedi s Gospodinovima.

Reći ćete, kćeri, kako li će se to moći učiniti, jer kada biste Ga vidjele tjelesnim očima u ono vrijeme kada je Njegovo Veličanstvo hodalo po svijetu, da biste to rado učinile i da biste Ga uvijek gledale.

Nemojte u to biti uvjerene; jer onaj tko sada ne želi uložiti malko snage da barem prisili pogled da u sebi gleda ovoga Gospodina (kada to može učiniti bez opasnosti, a uz malko pažnje), još manje bi stao pod križ s Magdalenom koja je gledala smrti u oči. A koliko li su tek morale propatiti slavna Djevica i ova blagoslovljena Svetica! Koliko prijetnji, koliko li ružnih riječi, koliko li udaraca i koliko grubosti! Ta s kakvim li su uljudnim dvorjanima imale posla! Da, bili su to dvorjanici pakla, službenici nečastivoga! Zacijelo je moralo biti grozno ono što su prošle; međutim, uz još veću bol, bit će da nisu osjetile svoju.ošle; međutim, uz još veću bol, bit će da nisu osjetile svoju.”

Biskup posjetio Karmel Božjeg Milosrđa na Kalamoti: Nova zajednica je ‘novo stvaranje’

U zahvalnosti za posjet biskupa Mate dijelimo s vama poveznicu s portala Dubrovačke biskupije s opširnijim izvještajem:

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4790:biskup-posjetio-karmel-na-kalamoti-nova-redovni%C4%8Dka-zajednica-je-novo-stvaranje&Itemid=466

Dan(i) pustinje – oaza molitve u strci suvremenog života

U protekla dva tjedna naša mala Pustinja bila je obogaćena prisutnošću braće i sestara u vjeri koji su prepoznali u svojoj duši potrebu za dubljim duhovnim iskoracima kroz intenzivniju molitvu i tišinu te su došli na “dane pustinje” koje naša Zajednica omogućuje.

Jednostavnost pustinjačkog života u radosti Božje blizine, podijelili su s nama mladi i odrasli – jednako obiteljski i poslovni ljudi, kao i mladi koji razlučuju životni poziv ili bogoslov na putu ostvarenja svećeničkog poziva. Dolazeći sa raznih strana – iz Dubrovnika, Zagreba i Sarajeva – svatko od njih je iz svoje potrebe tražio susret s Bogom koji će ga ojačati za svakodnevni život i poziv. Po njihovim dojmovima, od kojih neke navodimo, prepoznajemo da su primili Božji blagoslov i vratili se ispunjena i zahvalna srca.

Unatoč valu hladnoće, blagotvornom ozračju sabranosti pridonijela je predivna otočka priroda i blizina mora čiji je doživljaj sasvim drugačiji u zimskom razdoblju i izvan turističke sezone, osobito snježno-pješčana plaža 🙂

dsc08342

 

Nekoliko svjedočanstava:

Sve što jesmo i imamo nosimo sa sobom u sebi. Potrebno je povući se iz svjetske buke u pustinju i osluškivati Gospodina. Njega nećemo čuti u buci, već u samoći će se pomalo otkrivati kako tko može primiti. Hvala na otvorenosti, nek vas Duh Sveti uvijek prosvjetljuje i vodi!

Josipa, Dubrovnik

…Ozračje šutnje, molitve i poticajne duhovne misli pomogle su da smo još više povezani s Bogom i Majkom Marijom. Želimo plodove ove duhovne obnove nositi vjerno u našem životu… Hvala vam na svemu!

Gordana i Nikola, Dubrovnik

 

Hvala vam od srca na sedam dana provedenih s vama. Osim razoružavajućih kateheza, dojmila me se ljepota zajedničkih molitava, rada…uz snježno-pješčanu rekreaciju…i tišina, bez obzira na sve što ona sa sobom donese…

Andrea, Zagreb