„Djeca su tijekom užasnoga časa doživjela viđenje pakla. Vidjela su pad „duša siromašnih grješnika“. A onda se kaže zašto su bili izloženi tom trenutku: da „se spase“ – da se pokaže put spasenja. …. Kao put ka tome cilju naznačena je … pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu. „Srce“ u biblijskom govoru označava središte čovjekove egzistencije, susretište razuma, volje, temperamenta i osjećajnosti, u kojemu osoba pronalazi svoje jedinstvo i nutarnje usmjerenje. „Bezgrješno srce“ je prema Mt 5,8 srce koje je polazeći od Bog doseglo savršeno nutarnje jedinstvo i zato „vidi Boga“. „Pobožnost“ Bezgrješnomu Srcu Marijinu je stoga približavanje tom stavu srca, u kojemu fiat – „budi volja Tvoja“ – postaje oblikujuće središte čitave egzistencije. Ako bi tko htio uputiti prigovor da ipak ne bismo smjeli postaviti ljudsko biće između nas i Krista, moralo bi se podsjetiti da se Pavao nije bojao reći svojim zajednicama: nasljedujte me (1 Kor 4,16; Fil 3,17; 1 Sol 1,6; 2 Sol 3,7.9). U Apostolu te zajednice mogu se konkretno uvjeriti što znači slijediti Krista. A od koga bismo mi u svakom vremenu mogli bolje učiti ako ne od Gospodinove Majke?“ (Joseph Ratzinger, Teološki komentar Fatimske tajne, 2000.g).
Poštovani čitatelji, donosimo na kraju ove objave gotovo cjeloviti prijevod Teološkog komentara Fatimske tajne Benedikta XVI. (dok još nije bio izabran za Papu) nastao 2000. godine prilikom objavljivanja Treće fatimske tajne – sa željom da se uoči marijinog mjeseca svibnja, prve subote u tom mjesecu i 107. obljetnice početka Fatimskih ukazanja – oraspoložimo za novo prihvaćanje Fatimske poruke, a u njoj osobito – posvete Bezgrješnom Srcu Marijinu. Ta je poruka ostala vrlo aktualna sve do danas. Recimo to snažnije: ona je danas postala posebno aktualna. Papa Benedikt je to podcrtao prije sedam godina, 13.5.2010. u Fatimi kad je u propovijedi rekao: „Bio bi u zabludi tko bi mislio da je proročko poslanje Fatime završeno… Neka ovih sedam godina koji nas dijele od stoljetnice Ukazanja ubrzaju najavljeni trijumf Bezgrješnog Srca Marijina na slavu Presvetoga Trojstva.“
Ovdje možete pronaći kronologiju i tekst Fatimskih ukazanja i poruka, a tekst Ratzingerova komentara potražite niže u ovoj objavi. Prije toga slijedi naš uvod u taj komentar kojeg možete slobodno i preskočiti ako nemate vremena za čitanje.
Blagoslovljen vam Marijin svibanj, blagoslovljena vam (obnovljena) posveta Bezgrješnom Srcu Marijinu, radosno vam iskustvo nove slobode na putu s Isusom!
Uvodna promišljanja u Teološki komentar Fatimske tajne Josepha Ratzingera
„Tada Isus progovori Židovima koji mu povjerovaše: “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” Odgovore mu: “Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: `Postat ćete slobodni?`” Odgovori im Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.“ (Iv 8,31-36)
Dragi čitatelji, Isus obećava oslobođenje po spoznaji Istine. Njegovi sugovornici se čude govoru o slobodi jer misle da već imaju slobodu, međutim Isus im ukazuje da su pod utjecajem grijeha i da je sloboda u koju su uvjereni samo privid.
Kako je s našom slobodom? Jesmo li istinski slobodni? Naše obitelji, zajednice, naša Crkva – jesu li istinski slobodne? Što je s našim narodom, s drugim narodima, s cijelim kontinentima i cjelokupnim čovječanstvom? Živimo li u istinskoj slobodi ili prepoznajemo da se nad nas nadvija ropstvo?
Za slobodu se izgaralo i ginulo. Sloboda kršćanstva u Rimskom carstvu, sloboda od Turaka, sloboda od Napoleona, Austro-ugarske, od fašizma, komunizma, okupatorske čizme devedesetih. Sjetimo se ponosnog usklika iz devedesetih: slobodna, suverena, međunarodno priznata država Hrvatska! Koliko smo danas slobodni kao pojedinci, kao narod, kao Crkva?
Vrlo cijenjeni rimski profesor teologije benediktinac Elmar Salmann uporno je ponavljao: „Ne postoji sloboda, nego oslobađanje!“ Doista, tko misli da je konačno dosegao slobodu i da je sada miran, već je neopazice počeo padati u ropstvo lažne sigurnosti. Tko to za sebe može reći da ne treba oslobođenje? Jedino onaj tko zaista ne čini grijeh. Može li tko na ovomu svijetu pokazati takvoga? „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.“ (1Iv 1,8)
Vraćamo se dakle ponovno na početak: oslobođenje, ili oslobađanje, po spoznaji Istine, a spoznaja Istine po ostanku u Riječi Isusovoj. Što znači biti u Riječi Isusovoj? To znači biti u Evanđelju, a Evanđelje je živo, nesaglediva „Dužina i Širina i Visina i Dubina“ (Ef 3,18) kojom ne može ovladati ni najvrsniji bibličar, ni najmudriji učitelj, ni najsvetiji molitelj, ni najpravovjerniji crkveni hijerarh. Svi ju možemo samo otkrivati, vođeni i štićeni Duhom Svetim koji je dan zajedništvu Katoličke Crkve koja ostaje vjerna zdravom nauku u brazdi svete Objave i Tradicije u koju je Božanski Sijač i posijao riječ Evanđelja te ono raste. Da, raste, a ne stoji! Ono ima svoj oblik, svoju jasnoću, svoju snagu i svoj plod, ali nije još izraslo do kraja i pokazalo sav svoj sjaj i snagu i dalo sav svoj plod. Biti u Evanđelju dakle znači biti u tom rastu, dopustiti taj rast, širenje i rasprostiranje Istine na svaki pedalj i čas zemaljskog hodočašća.
Kako Evanđelje raste? Sada već ulazimo u sadržaj Teološkog komentara Treće fatimske tajne Josepha Ratzingera iz 2000. godine kojemu je ovo razmišljanje samo uvod. Ono raste ne samo po pravovjernom katoličkom propovijedanju i po razmatranju i proučavanju vjernika, nego i po dubokom razumijevanju koje proizlazi iz duhovnog iskustva. To je duhovno iskustvo u kojemu si Nebo još uvijek uzima slobodu govoriti, nadahnjivati, proviđati ukazanja i tako na iznenađujuće načine otvarati nove obzore shvaćanja Evanđelja za sadašnji trenutak.
Isus nije prestao govoriti. Majka Božja nije zašutjela. Evanđelje nije svodivo na drugo stoljeće kad je određen njegov kanon. Nebo je ostalo pristupačno i nadahnjujuće, zainteresirano i uslužno. Punina Božje poruke se očitovala, ali mi ju još nismo usvojili, zaživjeli, dostatno ušli u nju. Mi još nismo dovoljno u Evanđelju i zato je razborito prihvatiti sve što nam Nebo nudi da u nj bolje uđemo.
Tako smo došli do teme takozvanih privatnih objava i konkretnije – do teme Fatimskih tajni u kojima se skrivaju dragocjeni i još uvijek premalo poznati poticaji Neba za ovo naše vrijeme. Bilo bi protivno žarkom apelu svetoga Pavla oglušiti se o to proroštvo i tako utrnuti Duha Svetoga (usp. 1 Sol 5,19). Ne niječući upliv ograničene sposobnosti izražavanja i prenošenja od strane fatimske djece vidioca i uvjetovanosti vlastitim, zasigurno nesavršenim duhovnim uzrastom (a tko je savršen?), ne smijemo zatvoriti oči pred Istinom Riječi koja sjaji iz njihova svjedočanstva. Znako toga sjaja Istine je i„Čudo Sunca“ kojemu su svjedočile brojne tisuće ljudi prisutnih na posljednjem Fatimskom ukazanju 13. listopada 1917. Ograničen je i nesavršen svaki navještaj i tumačenje Evanđelja, od koliko god učenog navjestitelja ono dolazilo, a ako dopustimo da Nebo MOŽE i danas progovoriti nije li upravo čisto i nepatvoreno dječje srce čak i prikladnije da prenese navještaj i tumačenje Evanđelja kojeg nam pruža samo Nebo?
Isus je usred svojih apostola koji su branili djeci da mu se približe postavio upravo jedno dijete i upozorio ih da jedino ako budu kao djeca mogu ući u Kraljevstvo Božje (usp. Mt 18,3). Time je uzvisio dječju jednostavnost (duhovna infancija – djetinjstvo), a ponizio patvorenost i korumpiranost (duhovnu infantilnost – djetinjastost) odraslih. Zato kad sveta djeca Franjo i Jacinta kažu da je Gospa tražila da se posvetimo Njezinu Bezgrješnom Srcu ne bismo trebali biti duhovno infantilni i s visine naše pameti odbaciti to kao nepotrebno i neprihvatljivo, uvjereni da su nam naše pobožnosti već sasvim dostatne. Također, kad djeca prenose dramatičnu scenu Anđela koji uzdiže mač kazne nad čovječanstvo i koji biva zaustavljen blistavilom kojim zrači Majka Božja uz trostruki poziv na pokoru – ne bi bilo mudro aktivirati sofisticirani sklop svoga kulturnoga znanja i diskvalificirati mjerodavnost te slike / fenomena prije nego joj dopustimo da slojevito progovori našem vjerničkom biću. Baš kao što djeca slušaju priče koje onkraj empirijske dokazivosti svojih radnji otvaraju njihovu spoznaju za duboke istine za kojima žeđa njihovo neiskvareno srce.
Nije li pravo ropstvo ne moći se poniziti i dopustiti da te Nebo povede dalje od onoga gdje si sada? Ovo promišljanje objavljujemo na liturgijski spomendan svetog Ljudevita Marije Montfortskog. On je upravo radikalno istaknuo duboku istinu koja para naše uši razmažene govorom o lažnoj slobodi – da je istinska sloboda u svjesnom pristajanju posvetiti se kao robovi Isusu po Mariji. Priznajući da nismo slobodni, da je Isus jedini Osloboditelj i da je Blažena Djevica Marija jedino istinski slobodno stvorenje, razumjet ćemo kako je oslobađajuće kazati: “Da, Isuse, po Marijinim rukama i Srcu svjesno pristajem biti Tvoj rob, zarobljujem svoju prividnu slobodu i podvrgavam je Tebi da bih iskusio istinsku slobodu ‘robovanja’ Tebi po Mariji” – totus Tuus Iesu per Mariam – sav Tvoj, Isuse, po Mariji.
Nije li divno dopustiti Jedinoj od svih stvorenja koja ima pravo kazati da je slobodna jer je bez grijeha – da ti navijesti i protumači Riječ Isusovu? Ona ju je prihvatila u ime svih nas u času Navještenja, Ona ju je rodila u ovom svijetu i Ona je postavljena za Majku svih nas na Kalvariji kad je započelo novo Rađanje u plodnoj Vodi i Krvi iz Srca Isusova s Križa – do konca svijeta. Biti u Evanđelju zato ne možemo učinkovitije nego kad smo u prisutnosti i okrilju Majke Utjelovljene Riječi. Zar bi Ivan, jedini od Dvanaestorice koji je ostao uz Učitelja u presudnom času – to mogao da nije bio u sjeni Marijine slobode? Gdje to mi djeca Crkve danas možemo udisati čistoću Istine koja oslobađa bolje nego u Majčinu okrilju, u prostranstvima slobode Njezina vjernog Srca? Marija nije prestala donositi na svijet Riječ. Ona je savršeno ispunjena Riječju. Zato nema sigurnijeg načina da ostanemo u Isusovoj Riječi od onoga da se posvećujemo Mariji. Kažem „posvećujemo“, a ne „posvetimo“ zbog istog razloga zbog kojega je profesor Salmann rekao „oslobađanje“, a ne „sloboda“. Nije nam, dakle, dovoljno posvetiti Majčinom Srcu sebe, obitelj, župu, biskupiju, narod, Crkvu, čovječanstvo – jednom. Potrebno je to trajno obnavljati, kao što nam je potrebno i trajno oslobađanje od grijeha koji ne prestaje plesti svoje mreže oko nas te od nas slabih nitko nije bez njega.
Papa Benedikt XVI., u vrijeme pisanja Teološkog komentara treće Fatimske tajne, kardinal Joseph Ratzinger, u predvečererje svoga svećeničkog ređenja zamolio je Gospodina da mu progovori kroz Bibliju i otvorio je sljedeće Isusove riječi: „Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. … za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini“ (Iv 17, 17.19).
Pružamo vam u ruke njegovo izvanredno izlaganje o vrijednosti privatnih objava i o značaju Fatimskih ukazanja – upravo kao njegov doprinos tomu da svi mi budemo u Riječi Isusovoj, da upoznajemo Istinu i da nas Ona oslobađa. Činimo to u zahvalnosti za neizrecivo vrijedno služenje Crkvi pape u miru Benedikta XVI. koje on sada izvršava u skrovitosti molitve, prikazanja i žrtve.
Budući da na Internetu, koliko nam je poznato, nije dostupan hrvatski prijevod ovog teksta, učinili smo ga s talijanskog ponovno (uz samo nekoliko manjih preskočenih dijelova) i stavljamo ga na raspolaganje za slobodno dijeljenje i objavljivanje.
JOSEPH RATZINGER
Teološki komentar prilikom objavljivanja treće Fatimske „tajne“
13. svibnja 2000.
Uvod […]
Javna objava i privatne objave – njihovo teološko mjesto
[…] Nauk Crkve razlikuje „javne objave“ od „privatnih objava“. Između dviju stvarnosti razlika je ne samo u stupnju, nego i u biti. Pojam „javna objava“ označava objaviteljsko djelo Božje namijenjeno čitavom čovječanstvu koje je pronašlo svoj književni izraz u dvama dijelovima Biblije: Starom i Novom Zavjetu. Naziva se „objavom“ jer u njoj se Bog postupno dao spoznati ljudima, sve dotle da je On sam postao čovjekom kako bi sebi privukao i sa sobom sjedinio čitav svijet po utjelovljenom Sinu Isusu Kristu. Ne radi se dakle o intelektualnim priopćenjima, nego o vitalnom postupku u kojemu se Bog približava čovjeku; u tom postupku se potom naravno očituju i sadržaji koji se tiču intelekta i razumijevanja Božjega otajstva. Postupak se tiče čitavog čovjeka pa tako i njegova razuma, ali ne samo njega. Budući da je Bog samo jedan – i povijesno događanje koje On ostvaruje s ljudskim rodom je jedno, vrijedi za sva vremena i pronalazi svoje ispunjenje u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. U Kristu Bog je rekao sve, to jest samoga sebe. Stoga je objava zaključena ostvarenjem Kristova otajstva, što je pronašlo svoj izraz u Novom Zavjetu. Katekizam Katoličke Crkve, da bi objasnio konačnost i potpunost objave, citira svetog Ivana od Križa: „Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je odjednom tom jedinom Riječju rekao sve (…) Što je naime nekoć djelomično govorio prorocima, to nam je sve rekao u svome Sinu, davši nam to sve, pošto i jest njegov Sin. Stoga tko bi htio Boga još ispitivati ili iskati od njega viđenja i objave, ne samo da bi činio glupost, nego bi Boga vrijeđao, jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega tražio još kakve stvari i novine“ (KKC 65, sv. Ivan od Križa, Uspon Gore Karmel, II,22).
Činjenica da Božja objava – koja je usmjerena svim ljudima, zaključena u Kristu i zajedno sa svjedočanstvom koje je o Njemu dano donesena u knjigama Novoga zavjeta – veže Crkvu s jedinstvenim događajem svete povijesti i s biblijskom riječju koja jamči i tumači taj događaj, ali ne znači da Crkva sada smije gledati samo prema prošlosti i da je time osuđena na neplodno ponavljanje. Katekizam Katoličke Crkve o tome kaže sljedeće: „… Premda je objava dovršena, ipak nije sva potpuno izrečena; na kršćanskoj je vjeri da postupno kroz vjekove dosegne sav domašaj objave. … “ (br. 66). Dva vida povezanosti s jedinstvenošću događaja i napretkom u njegovu razumijevanju jako su dobro osvijetljeni u Gospodinovim oproštajnim govorima kada on, opraštajući se kaže učenicima: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe… On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama.“ (Iv 16, 12-14). S jedne strane Duh je vođa koji uvodi u spoznaju za čije nošenje su ranije manjkale pretpostavke – to je širina i dubina kršćanske vjere koja nikad nije završena. S druge strane to uvođenje je „uzimanje“ iz blaga samog Isusa Krista, čija se neistraživa dubina očituje u tom vodstvu, koje ostvaruje Duh. Katekizam u vezi toga citira snažnu riječ Pape Grgura Velikoga: „Božanske riječi rastu zajedno s onim koji ih čita“ (KKC 94, Sv. Grgur, u Ez 1,7,8). Drugi Vatikanski Sabor navodi tri bitna puta na kojima se ostvaruje vodstvo Duha Svetoga u Crkvi, a time i „rast Riječi“: to se ostvaruje po razmatranju i proučavanju vjernika, po dubokom razumijevanju koje proizlazi iz duhovnog iskustva i po propovijedanju onih „koji su po apostolskom nasljedstvu primili sigurnu karizmu istine“ (Dei Verbum, 8).
U tom kontekstu sada postaje moguće ispravno razumjeti pojam „privatne objave“, koji se odnosi na sva viđenja i objave koje se uočavaju nakon zaključenja Novoga Zavjeta; a to je kategorija unutar koje moramo smjestiti Fatimsku poruku. Poslušajmo na tu temu još povrh svega Katekizam Katoličke Crkve: „Tijekom stoljeća bilo je takozvanih “privatnih” objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet… Uloga im nije da… “upotpune” konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi.“ (br. 67). U nastavku razjašnjavamo dvije stvari:
- Autoritet privatnih objava je bitno različit od jedincate javne objave: ta objava iziskuje našu vjeru; u njoj nam naime ljudskim riječima i posredovanjem žive zajednice Crkve govori sam Bog. Vjera u Boga i u njegovu Riječ razlikuje se od svake druge vjere, povjerenja, ljudskog mišljenja. Sigurnost da Bog govori daje mi sigurnost da susrećem samu istinu i na taj način sigurnost koja se ne daje ni u kojem ljudskom načinu spoznaje. To je sigurnost na kojoj gradim svoj život i kojoj se povjeravam u smrti.
- Privatna objava je pomoć toj vjeri i očituje se vjerodostojnom upravo zato što upućuje na jedincatu javnu objavu. Kardinal Prospero Lambartini, budući Papa Benedikt XIV., govori o tome u svojoj klasičnoj raspravi koja je postala mjerodavna na polju beatifikacija i kanonizacija: „Pristanak katoličke vjere ne duguje se objavama koje su na taj način odobrene; on na taj način nije ni moguć. Te objave naprotiv iziskuju pristanak ljudske vjere u skladu s pravilima razboritosti koja nam ih predstavljaju kao vjerojatne i dostojne povjerenja u duhu pobožnosti“. Flamenski teolog E. Dhanis, izvrsni poznavatelj ove materije, jezgrovito ustvrđuje da crkveno odobrenje privatne objave ima tri sastavnice: odnosna poruka ne sadrži ništa što se protivi vjeri i dobrim običajima; dopušteno je objaviti ju i vjernici imaju ovlast razborito joj se prikloniti (E. Dhanis, Pogled na Fatimu i ishod jedne rasprave, u: La civilta’ Cattolica 104., 1953. II. 392.-406., osobito 397.). Takva poruka može biti vrijedna pomoć u boljem razumijevanju i življenju Evanđelja u sadašnjem vremenu; stoga ju se ne smije zanemariti. Radi se o ponuđenoj ponoći koju međutim nije obavezno upotrijebiti.
Stoga je kriterij za istinitost i vrijednost privatne objave usmjerenost prema samom Kristu. Kad se ona odvoji od Njega, kad postane autonomna ili se čak predstavi kao drugi i bolji spasenjski plan, važniji od Evanđelja, onda ona zasigurno ne dolazi od Duha Svetoga koji nas vodi unutar Evanđelja, a ne izvan njega. To ne isključuje da privatna objava dadne nove naglaske, potakne nove oblike pobožnosti ili probudi i proširi one drevne. No u svemu tomu mora se svakako raditi o podršci vjeri, ufanju i ljubavi koje su za sve trajni put spasenja. […]
Tako smo već prešli s pretežno negativnih detalja koji su bili prije svega nužni, na pozitivno određenje privatnih objava: kako se one mogu na ispravan način klasificirati polazeći od Svetoga pisma? Koja im je teološka kategorija? Čini mi se da najstarija poslanica sv. Pavla koja nam je sačuvana, možda i najstariji spis Novoga Zavjeta uopće, Prva poslanica Solunjanima, pruža usmjerenje. Apostoli ovdje kaže: „Duha ne trnite, proroštva ne prezirite; sve ispitujte, što je dobro zadržite“ (5, 19-21). U svakom vremenu Crkvi je dana karizma proroštva koja se mora ispitivati, ali i koja ne smije biti prezrena. U vezi s tim valja biti svjestan da proroštvo u biblijskom smislu ne znači predskazivanje budućnosti, nego tumačenje Božje volje za sadašnje vrijeme i time pokazivanje ispravnog puta prema budućnosti. […] proročka riječ je upozorenje ili utjeha ili oboje istovremeno. U tom se smislu proroštvo može povezati s kategorijom „znakova vremena“ koju je iznova istaknuo Drugi Vatikanski Sabor: „… Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?“ (Lk 12,56). „Znakove vremena“ u ovoj Isusovoj riječi treba razumjeti kao Njegov vlastiti put, Njega samoga. Tumačiti znakove vremena u svjetlu vjere znači prepoznati Kristovu prisutnost u svakom vremenu. U privatnim objavama koje je Crkva priznala – dakle i u Fatimi – radi se o tome da nam one pruže pomoć da uvidimo znakove vremena te za njih pronađemo pravi odgovor u vjeri.
Antropološka struktura privatnih objava
[…] moramo još pokušati malo razjasniti antropološko (psihološko) obilježje privatnih objava. Teološka antropologija razlikuje na tom području tri oblika percepcije ili „viđenja (vizije)“: osjetno viđenje, nutarnje viđenje i duhovno viđenje (visio sensibilis – imaginativa – intellectualis). Jasno je da se u Lurdskim, Fatimskim i drugim viđenjima […] radi o srednjoj kategoriji, o nutarnjem opažanju koje za vidioca zasigurno ima snagu prisutnosti koja za njega ima istu vrijednost kao izvanjsko osjetno očitovanje.
Vidjeti iznutra ne znači da se radi o mašti koja bi bila samo izraz subjektivne predodžbe, nego znači da se duša doticajem nečeg stvarnog – premda je to nadpojavno – otvorila i da je osposobljena vidjeti ono što osjetilima izmiče, ono što im je nevidljivo – viđenje „nutarnjim osjetilima“. Radi se o stvarnim „predmetima“ koji dotiču dušu, premda oni ne pripadaju našem uobičajenom osjetnom svijetu. Stoga je potrebna nutarnja budnost srca koju se pretežito nema zbog snažnog pritiska izvanjske stvarnosti te slikā i mislī koje ispunjaju dušu. Osoba je povedena onkraj čiste izvanjskosti i dotiču ju dublje dimenzije stvarnosti, postaju joj vidljive. Možda se na ovaj način može razumjeti zašto su povlašteni naslovnici takvih ukazanja upravo djeca: duša im još nije patvorena, njezina nutarnja opažajna sposobnost još nije narušena. „U ustima djece i dojenčadi hvalu si pripravio“, odgovara Isus retkom Psalma 8. (redak 3.) na kritiku Velikih svećenika i starješina koji su dječji poklik hosana smatrali neprikladnim (Mt 21,15).
Rekli smo da „nutarnje viđenje“ nije mašta, nego pravi i vlastiti način uočavanja. No on sa sobom donosi i ograničenja. Već u izvanjskom viđenju uvijek je uključen i subjektivni čimbenik: ne vidimo čisti predmet, nego nam on dolazi posredstvom filtra naših osjeta koji moraju ostvariti postupak prevođenja. To je još očitije u nutarnjem viđenju, osobito kad se radi o stvarnostima koje same u sebi nadilaze naš obzor. Subjekt, vidjelac, uključen je na još snažniji način. On vidi svojim konkretnim sposobnostima, načinima predočavanja i spoznaje koji su mu dostupni. U nutarnjem viđenju radi se o postupku prevođenja na još širi način nego u onom izvanjskom, tako da je subjekt bitno sudionik u oblikovanju – kao slike – onoga što se pojavljuje. Slika može nadoći samo prema njegovim mjerama i sposobnostima. Takva viđenja stoga nikad nisu puke „fotografije“ onostranosti, nego u sebi nose sposobnosti i ograničenja subjekta koji ih uočava.
To se može pokazati u svim velikim viđenjima svetaca; to naravno vrijedi i za viđenja fatimske djece. Slike koje oni ocrtavaju nisu samo jednostavni izraz njihove mašte, nego plod stvarnog opažanja vrhunaravnog i unutarnjeg izvora, ali se ne mogu ni zamisliti na načn kao da je na trenutak skinut veo onostranosti i nebo se pokazalo u svojoj čistoj esencijalnosti, kako se jednog dana nadamo ugledati ga u konačnom sjedinjenju s Bogom. Slike su naprotiv, da tako kažemo, sinteza podražaja koji dolazi Odozgor i mogućnosti koje za to ima subjekt koji uočava, tj. djeca. Zbog toga je slikovni jezik tih viđenja simbolički jezik. Kardinal Sodano u vezi s tim kaže: „… ne opisuju na fotografski način detalje budućih događaja, nego sažimlju i na jedinstvenoj pozadini zgušnjavaju čine produžene u vremenu, u slijedu i trajanju koje nije precizirano“. To zgušnjavanje vremena i prostora u jednu jedinstvenu sliku tipično je za viđenja te vrste, koja se u najbolju ruku mogu dešifrirati samo a posteriori. Ne mora svaka sastavnica viđenja imati konkretno povijesno značenje. Važan je pogled na cjelinu i polazeći od cjeline slika treba razumjeti pojedinosti. Ono što je središte slike otkriva se kasnije, polazeći od onoga što je središte kršćanskog „proroštva“ uopće: središte je tamo gdje viđenje postaje poziv i vodič prema volji Božjoj.
Pokušaj tumačenja Fatimske „tajne“
O prvom i drugom dijelu Fatimske „tajne“ već postoje brojne rasprave u literaturi koja se njima bavi pa ih se ovdje ne treba još jednom tumačiti. Htio bih samo kratko skrenuti pozornost na najznakovitiji dio (prve i druge Fatimske „tajne“). Djeca su tijekom užasnoga časa doživjela viđenje pakla. Vidjela su pad „duša siromašnih grješnika“. A onda se kaže zašto su bili izloženi tom trenutku: da „se spase“ – da se pokaže put spasenja. Dolazi na pamet riječ Prve Petrove poslanice: „cilj vaše vjere je spasenje duša“ (1,9). Kao put ka tome cilju naznačena je – na iznenađujući način za osobe koje potječu iz anglosaksonskog i njemačkog kulturnog ozračja –: pobožnost Bezgrješnome Srcu Marijinu. Da bi se to razumjelo ovdje može biti dovoljna jedna kratka napomena. „Srce“ u biblijskom govoru označava središte čovjekove egzistencije, susretište razuma, volje, temperamenta i osjećajnosti, u kojemu osoba pronalazi svoje jedinstvo i nutarnje usmjerenje. „Bezgrješno srce“ je prema Mt 5,8 srce koje je polazeći od Bog doseglo savršeno nutarnje jedinstvo i zato „vidi Boga“. „Pobožnost“ Bezgrješnomu Srcu Marijinu je stoga približavanje tom stavu srca, u kojemu fiat – „budi volja Tvoja“ – postaje oblikujuće središte čitave egzistencije. Ako bi tko htio uputiti prigovor da ipak ne bismo smjeli postaviti ljudsko biće između nas i Krista, moralo bi se podsjetiti da se Pavao nije bojao reći svojim zajednicama: nasljedujte me (1 Kor 4,16; Fil 3,17; 1 Sol 1,6; 2 Sol 3,7.9). U Apostolu te zajednice mogu se konkretno uvjeriti što znači slijediti Krista. A od koga bismo mi u svakom vremenu mogli bolje učiti ako ne od Gospodinove Majke? […]
Otkrili smo da je ključna riječ prvog i drugog dijela „tajne“: „spasiti duše“. Ključna riječ ove „tajne“ je trostruki uzvik: „Pokora, Pokora, Pokora!“. Vraća nam se u svijest početak Evanđelja: „paenitemini et credite evangelio“ [„obratite se i vjerujte evanđelju“] (Mk 1,15). Razumjeti znakove vremena znači: razumjeti hitnost pokore – obraćenja – vjere. To je pravi odgovor na povijesni trenutak, koji je obilježen velikim opasnostima koje su ocrtane sljedećim slikama. […]
Istražimo sada malo iz bližega pojedine slike. Anđeo s plamenim mačem koji se nalazi s lijeve strane Majke Božje upućuje na slične slike iz Otkrivenja. On predstavlja prijetnju suda koja visi nad svijetom. Mogućnost da svijet u moru ognja bude sveden na pepeo danas se apsolutno ne čini kao obična mašta: sam čovjek je svojim izumima pripravio ognjeni mač. Viđenje potom pokazuje snagu koja se suprotstavlja rušilačkoj moći – blistavilo Majke Božje i poziv na pokoru koji na neki način proistječe iz njega. Na taj je način naglašena važnost čovjekove slobode: budućnost nije uopće određena na nepromjenjiv način i slika koju su djeca vidjela uopće nije anticipirani film o budućnosti u kojemu se ništa ne bi moglo promijeniti. Čitavo viđenje događa se zaista samo zato da dozove u scenarij slobodu i da ju usmjeri u pozitivnom smjeru. Smisao viđenja dakle nije taj da pokaže film o nepovratno utvrđenoj budućnosti. Njezin smisao je baš protivan – da pokrene snage promjene na dobro. […]
U viđenju i Papa biva ubijen na mučeničkoj stazi. Nije li Sveti Otac nakon atentata 13. svibnja 1981., kad je tražio da mu donesu tekst trećeg dijela „tajne“, morao u njemu prepoznati svoju vlastitu sudbinu? On je bio vrlo blizu granici smrti i sam je objasnio svoje spasenje sljedećim riječima: „.. majčinska ruka vodila je putanju kugle i smrtno pogođeni Papa zaustavio se na pragu smrti“ (13. svibnja 1994.). To da je „majčinska ruka“ skrenula ubojitu kuglu, samo još jednom pokazuje da ne postoji nepromjenjiva sudbina, da su vjera i molitva snaga koja može utjecati na povijest i konačno da je molitva jača od metaka i vjera jača od podjela. […]
Zaključak „tajne“… je utješno viđenje koje povijest krvi i suza želi otvoriti ozdraviteljskoj snazi Božjoj. Anđeli podno križa sakupljaju krv mučenika i njome škrope duše koje se približavaju Bogu. Kristova Krv i krv mučenika gledaju se zajedno: krv učenika teče iz križa. Njihovo mučeništvo ispunja se u solidarnosti s Kristovom mukom, postaje jedno s njom. Oni nadopunjuju ono što nedostaje Njegovim mukama za Kristovo tijelo (usp. Kol 1,24). Sam njihov život je postao euharistija, uključen u otajstvo pšeničnoga zrna koje umire i postaje plodnim. Krv mučenika je sjeme kršćana, rekao je Tertulijan. Kako je iz Kristove smrti, iz Njegova probodenog boka, rođena Crkva, tako je smrt svjedoka plodna za budući život Crkve. Viđenje trećeg dijela „tajne“, tako tjeskobno u svome početku, završava se slikom nade: nijedno trpljenje nije isprazno i upravo trpeća Crkva, Crkva mučenika postaje znak na putu čovjekove potrage za Bogom. U ljubazne Božje ruke nisu prihvaćeni samo patnici kao što je siromašni Lazar; ondje je nešto više: iz patnje svjedoka proizlazi snaga pročišćenja i obnove, jer ona je posadašnjenje same Kristove patnje i posreduje u sadašnjost njezin spasiteljski učinak. […]
Na kraju bih se želio vratiti još jednoj ključnoj riječi „poruke“ koja je s razlogom postala poznata: „Moje Bezgrješno Srce će trijumfirati“. Što to znači? Srce otvoreno Bogu, pročišćeno motrenjem Boga jače je od pušaka i oružja bilo koje vrste. Marijin fiat, riječ njezina Srca, promijenila je povijest svijeta, jer ona je uvela u ovaj svijet Spasitelja – jer zahvaljujući tomu „Da“ Bog je mogao postati čovjekom na našemu prostoru i takvim sada ostaje zauvijek. Zli ima vlast u ovome svijetu, trajno to vidimo i doživljavamo; on ima vlast jer naša sloboda se trajno dopušta odvratiti od Boga. Ali otkad sâm Bog ima ljudsko srce i tako je usmjerio čovjekovu slobodu prema dobru, prema Bogu, sloboda za zlo više nema posljednju riječ. Od tada vrijedi riječ: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite; ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33). Fatimska poruka poziva nas da povjerujemo tom obećanju.
Uvod i prijevod: br. dražen Marija vargašević
KARMEL BOŽJEG MILOSRĐA - CARMELUS MISERICORDIÆ DEI 