Kako je divno vršiti volju Božju – propovijed

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi prijatelji, dok još u duši odjekuje milost jučerašnje svetkovine Navještenja Gospodinova, dijelimo s vama propovijed koju možete poslušati preko snimke Svete Mise koju je slavio br. Dražen Marija Vargašević u Karmelu Božjeg Milosrđa u Kuni 25. ožujka 2020.

Propovijed započinje na 20-oj min., a kratko euharistijsko klanjanje i blagoslov na 1 h i 23 min.

Kriza zdravlja ili kriza vjere i istine o čovjeku

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi prijatelji, u ovom vremenu krize i nevolje nameću nam se riječi iz Knjige Otkrivenja koje govore o svjedocima vjere koji su došli iz „nevolje velike“ i „obijelili haljine u Krvi Janjetovoj“ (Otk 7,13). Oni su, u boju protiv Đavla pobijedili „Krvlju Jaganjčevom i riječju svoga svjedočanstva: nisu ljubili života svoga – sve do smrti“ (Otk 12,11). Jaganjčeva Krv kojom nas Gospodin čisti u Sakramentu Pomirenja, taži žeđ i liječi u Presvetoj Euharistiji, i riječ svjedočanstva kojom – vođeni Duhom Svetim – otvoreno stajemo uz Isusa u svemu – pobjedonosno su oružje u borbi protiv zla.

Uz čvrsti oslonac u sakramentima potrebno nam je, dakle, svjedočiti. Kakvo svjedočanstvo je važno u ovome času?

Čini se da je osobito važno svjedočiti cjelovitu istinu o čovjeku. Zahvalno se spominjući dragocjenog doprinosa pokojnog Tomislava Ivančića u smislu cjelovitog gledanja na čovjeka koji je neodvojivo duh, duša i tijelo, valja nam snažno naviještati da čovjek nije samo tijelo i psiha. Čovjek je i duh i uzalud je čovjeku brinuti se o zdravlju svoga tijela ako se istovremeno – i još više – ne brine za zdravlje svoga duha!  Je li moj duh u miru s Bogom ili je u nemiru i neredu zbog grijeha? Je li moj duh okrijepljen molitvom i svetim Sakramentima ili je zbog „neishranjenosti“ molitvom i Sakramentima oslabljenog imuniteta te izložen opasnosti pogubnih oboljenja, pa i vječne propasti?

Čovjek ima duhovnu dušu, čovjek jest čovjek po svojoj duhovnoj duši. Medicinska znanost ne dohvaća duhovnu dimenziju. U najboljem slučaju ona ju ne niječe i dopušta, ali nažalost ona nerijetko tu dimenziju uopće ne priznaje. Nije dovoljno slijediti savjete liječnika, niti Ministarstva zdravstva, niti Stožera civilne zaštite – da budemo sigurni, uza sve dužno poštovanje prema njima. Isus Krist je jedini spasitelj čovjeka. Najizvrsnije klinike i najsavršenija cjepiva mogu pomoći tijelu i psihi (pod uvjetom da se doista kreću na području znanja i ne zalaze u mutna područja paraznanstvenoga), ali ne mogu ozdraviti cijelog čovjeka. Liječnici liječe, ali Bog daje zdravlje! Gdje je izvor zdravlja? Ondje gdje je izvor života – u Onomu koji je čovjeka iz ništavila pozvao u postojanje!

Isus je Crkvi dao ključeve izvora života kad joj je naložio da krsti u Njegovo Ime, lomi i dijeli Kruh kao Njegovo Tijelo u Njegovo Ime, odrješuje od grijeha u isto to Ime. Crkva je najvažnija čuvarica cjelovitoga zdravlja. Crkva je najvažnija klinika društva i zato ne smije zatvoriti svoja vrata, pogotovo u krizi! Papa Franjo je još prilikom posjeta Sarajevu rekao da se nalazimo u svjetskom ratu koji se odvija na drugačije načine nego prva dva. On je rekao i da Crkva u našem vremenu treba biti kao poljska bolnica. Svatko od nas se u ovoj krizi zbog epidemije treba pitati: vjerujem li ja da Crkva ima lijek? Vjerujem li da kao član Crkve, a osobito kao pastir, MORAM biti na bojištu? Prepoznajem li da je čovjekovo duhovno zdravlje u ovom času u velikoj opasnosti? Upozoravam li na opasnost epidemije nevjere i straha koja može duhovno paralizirati ljude? Borim li se da, kolikogod okolnosti bile zahtjevne i kolikogod bilo važno paziti na sprječavanje širenja fizičkoga virusa, duhovni lijekovi budu prepoznati, vrjednovani i dostupni potrebitima?

U društvu u kojemu smo još uvelike opterećni nasljedstvom bezbožnog komunizma, u kojemu većina ljudi na odgovornim položajima izravno ili neizravno podržava bezbožne zakone, u kojemu je znanost uvelike svedena na ovozemaljsko – mi Isusovi učenici ne možemo od ustanova civilnoga društva očekivati presudne smjernice. Ministar zdravstva možda ne uzima u obzir da Sveta Ispovijed može oboljelom od koronavirusa donijeti važniji cjeloviti boljitak od paracetamola. On to po sebi nije ni dužan znati, ali bilo bi pretragično ako bih ja kao svećenik to smetnuo s uma. Postavlja se onda pitanje: na kojem temelju nositelji civilne vlasti donose odredbe koje imaju učinak na duhovno stanje građana i dokle seže mjera njihovog autoriteta? Koji kriteriji vode donošenje izvanrednih zakona za ovo krizno razdoblje i za moguća slična krizna razdoblja u budućnosti? Ima li i da li će tu biti mjesta za pristupačnost svećenika duhovno bolesnima i duhovno potrebitima kojima Sveta Pričest znači neusporedivo više od paracetamola, ne obezvrjeđujući pritom nimalo potrebu dostupnosti toga lijeka? Da li se slavlje Presvete Euharistije može svesti na jedno od javnih okupljanja ili se, ne zanemarujući mjere opreza u svrhu izbjegavanja širenja zaraze, vrjednuje moralna i duhovna jakost i hrabrost koja građanima dolazi od euharistijskoga sakramenta? Dok se govori o opravdanoj i razumljivoj nužnoj otvorenosti trgovina prehrambenim namirnicama, vodi li se dovoljno računa o još važnijoj potrebi duhovnoga čovjeka da se nahrani Kruhom Euharistije koji osigurava vječni život?

Ovdje se ne radi u prvom redu o odgovornosti javne vlasti, nego o odgovornosti nas vjernika. Što je nama doista važno? O čemu nama ovisi život? Bez čega mi doista ne možemo? Koju mjerodavnost civilne vlasti možemo nekritički dopuštati kad i ako ona zadre u područje duhovno presudnih stvarnosti?

Jedino čvrsto uvjereni u to da smo stvoreni za vječnost u Božjoj ljubavi mi ćemo moći pružiti „riječ svoga svjedočanstva“ i njome, zajedno s „Krvlju Jaganjčevom“ savladati svako zlo koje nam prijeti. Koronavirus jest zao, ali u cjelini opasnosti s kojima se suočavamo, on sačinjava samo jedan mali postotak zla. Prvi kršćani su u Rimskom carstvu smatrani opasnima za vladajući društveni poredak. Budući da nisu štovali bogove Carstva dovodili su u pitanje čitav poganski sustav. Zato su ih tjerali da časte poganske bogove i da se odreknu izražaja vjere u Isusa Krista. Vjerodostojni kršćani nisu prihvatili izraziti štovanje lažnim poganskim bogovima i hrabro su rekli: „Mi bez Euharistije ne možemo živjeti!“ Nisu se ustručavali zato platiti cijenu. U konačnici pitanje je: „Što ili koga ja ljubim?“ Da li je moja ljubav usmjerena prema Bogu – izvoru ljubavi i vječnoga života koji nam je darovao sve i samoga sebe ili ja volim samo sebe i samo ovaj svijet? „Nisu ljubili života svoga sve do smrti“ (Otk 12,11).

I današnje političko carstvo ima svoje bogove. Neki od njih su znanost, fizičko zdravlje, materijalno blagostanje. Koliko god to bile u sebi dobre stvarnosti – ako postanu konačni kriterij našega ponašanja i toliko nas zaokupe da iz vidokruga izgubimo duhovnu dimenziju – one postaju lažni bogovi. Nisam li možda i ja kao kršćanin zarazio svoju dušu idolopoklonstvom odviše vrjednujući i zaokupljajući se prolaznim i ograničenim stvarnostima? Jesam li možda oslabio u vjeri da je u Isusu Kristu moj izvor vječnoga života i spoznaje, zdravlja i blagostanja koji ne prolaze? „Kraljevstvo se Nebesko silom probija i siloviti ga grabe“ (Mt 11,12). Ima li u meni snage i kuraža da se borim povrh svega za neprolazno i da u toj borbi pomognem svojim bližnjima? Ne umanjujući dakako potrebnu skrb za tjelesno i vremenito, za što su istinski kršćani oduvijek pokazivali zavidni senzibilitet.

Ne bojmo se jasno, glasno i hrabro svjedočiti za Isusa Krista koji nam je objavio istinu o Bogu, ali i istinu o čovjeku. Jedino On ima riječi života vječnoga. Jedino On je spasitelj čovjeka! Njemu vrata moraju biti širom otvorena! A on je svojoj Crkvi dao ključeve Neba – Neba koje jedino potpuno usrećuje čovjeka. U trenutcima uzdrmanosti zemlje otvorenost Neba je važnija nego ikad. Čežnja za Nebom dovodi u krizu sustave ovoga svijeta, ali ta kriza služi njegovu ozdravljenju – poput sirupa koji je nepcu gorak ili cjepiva čiji je ubod čovjekovu tijelu neugodan – ali donosi zdravlje.

Svjesno ovoga i Učiteljstvo svete majke Crkve u posljednjem kanonu Zakonika crkvenog prava navelo je jednu jednostavnu rečenicu koja međutim ima kardinalni značaj za svaki crkveni zakon i odredbu: „Neka se… ima pred očima spasenje duša, koje u Crkvi mora uvijek biti vrhovni zakon“ (Kan 1752). Ne daj, Bože, da ovo ikad ostane samo mrtvo slovo na papiru. 

br. dražen Marija vargašević

Tko je tvoj Spasitelj? Propovijed 3. korizmena nedjelja

Propovijed 3. korizmena nedjelja, Kuna, 15. ožujka 2020.

“…Danas je u svijetu kriza vjere u vječnost. Danas je većina ljudi počela živjeti samo za ovaj svijet… Ljudi ne gledaju onkraj smrti i zato se toliko boje smrti. Tko vjeruje da je smrt samo vrata u vječnost tog nikakav strah od ovozemaljske nesreće, bolesti i smrti neće zahvatiti. Zašto?…”

br. Dražen Marija Vargašević