Prema većoj bliskosti s Isusom – misijski odlazak u Šuicu

U nedjelju 10. lipnja 2018. g. članovi Karmela Božjeg Milosrđa pošli su sa zborom mladih iz dubrovačke katedrale u misionarski pohod župi svetog Antuna Padovanskog u Šuicu u Bosnu i Hercegovinu.

Dugi put do odredišta omogućio je prilagođeni program duhovne obnove kroz zajedničku molitvu i pjesmu, razmjenu svjedočanstva i lectio divina.

Izuzetna ljepota Božje prirode u Šujici, povezana sa širokogrudnošću organizatora ovoga misionarskog pohoda Krešimira Markovića, bila je poticaj slavljenju Boga u prirodi i prijateljstvu.

Središte pohoda bilo je euharistijsko slavlje u okviru devetnice svetom Anti Padovanskom koje je animirao Katedralni zbor mladih Gospe od Porata iz Dubrovnika, a predslavio ga brat Dražen Marija.

Središnja poruka propovijedi bila je poziv na opredjeljenje pred presudnom alternativom: poznavati Isusa samo donekle ili Mu postati tako bliskim da nas On može nazvati svojom braćom i sestrama, očevima i majkama.

Isus je zbog ljubavi prema nama prihvatio biti smatran čudakom čak od strane svoje rodbine. A što sam ja spreman podnijeti iz ljubavi prema Isusu?

Oglasi

Pustinja koja čuva VRT

U subotu 9. lipnja 2018., na blagdana Bezgrješnog Srca Marijina u Karmelu Božjeg Milosrđa na Koločepu održana je duhovna obnova pod nazivom “U vrtu Marijina Srca”.

Dijelimo s vama neke misli iz nagovora toga dana kad smo obnavljali zahvalnost Bogu za dar Majke Marije i obnovili posvetu Njezinu Bezgrješnom Srcu:

Govor o pustinjačkom načinu života ponekad se usko i nedostatno shvati pod samo jednim njegovim vidom, u smislu pustoši, oskudnosti, odricanja. Međutim to je samo kora pustinje, kao ljuska oraha, kao školjka bisernica koji međutim u sebi sadržavaju onaj neizmjerno važniji dio: orahovu jezgru, dragocjeni biser, tj. za Karmel – divnu oazu i duhovni vrt Božje prisutnosti, odraz onoga edenskoga vrta u kojemu se Bog želio šetati s čovjekom za dnevnog povjetarca. 

Šutnja, povučenost i svojevrsno “ogoljenje” koje donosi pustinja – imaju svoj jedini smisao u tome da čuvaju tu nutarnju oazu: srce čisto i slobodno da ga može ispuniti Božja Riječ i prisutnost. Susret s Bogom u tom otkrivenom vrtu duše neizmjerno je bogatstvo i iskustvo koje nas osposobljava za kvalitetnije susrete s ljudima. Ogoljenje koje traži pustinja je pomoć da se zaodjenemo najljepšim odijelom Božje milosti.

Taj vrt je nekad jako zarastao, on može čak postati trnje i šikarje, neprohodan. Čovjek može postati nedostupno ljepota onoga što je Bog stvorio s nakanom da čovjeka razveseljuje, ljepota svega „raslinja“ misli, osjećaja, talenata kojima smo obdareni. U nama može nastati zbrkana šuma mnogo toga dobroga što međutim u neredu, pomiješanosti i gubitku prioriteta, prestaje biti blagoslov i postaje opterećenje, sjetna uspomena na ono kako je nekad ili na trenutke bilo i kako u dubini srca osjećamo da bi trebalo biti. Uz to, u nas se pokušava uvući i zlo kao divlje i štetno „raslinje“ koje ne donosi plod, nego samo crpi zemlju i guši ono dobro. Počinjemo gledati na svoj život kao na nešto strano u što nismo kadri uči i unijeti red.

Takvu sliku duše kao vrta razvila je sv. Terezija Avilska ističući kako je duhovno zapušten čovjek kao vrt obrastao u korov i bez vlage. Odricanje od grijeha i pomirenje s Bogom je čupanje korova. Tad do izražaja dolaze milosti Božje kao već postojeće, ali prigušene i kao nove plemenite biljke. Voda za zalijevanje vrta je Božje trajno Milosrđe do kojega dolazimo molitvom, među kojom su najučinkovitiji sveti sakramenti. U tom ozračju smiješta se čitavi prekrasni duhovni traktat o nepredovanju u molitvi kao o napredovanju u načinu navodnjavanja vrta naše duše.

a) Započinje se zahtjevnim putem početničkoga razmatranja gdje se, privikavajući se na duhovni život i istovremeno se izdvajajući iz hedonističkoga sebičnog života, trudimo povezati s Bogom misleći o Njegovoj riječi, o djelima koja je izveo u povijesti spasenja, u Crkvi po životima ljudi, osobito svetaca, po čudesima, navještaju, i u našem osobnom životu kao povijesti spasenja u malom po mnoštvu iskaza Njegova Milosrđa. To početno razmatranje Terezija uspoređuje s izvlačenjem vode iz bunara u suhoj zemlji uz pomoć kante i užeta. Potrebno je puno truda i navodnjavanje ide sporo.

b) Nastavlja se potom uvježbavajući se u praksi razmatranja ili meditacije i stječući dobru naviku i sposobnost ostajanja uz Isusa u molitvi. Razvijanje te sposobnosti slično je razvijanju načina navodnjavanja koje je sada slično izvlačenju vode iz manje dubine uz pomoć velikoga kotača s tzv. dolapima koji podižu vodu na površinu puno brže i obilnije.

c) Onaj tko i dalje ustrajava u redovitoj i kvalitetnoj molitvi, uključujući životne događaje u svoj molitveni odnos s Bogom (u, kako kaže Terezija, definirajući molitvu razmatranja, „prijateljski razgovor s Isusom za koga znamo da nas ljubi“) i uključujući svoj molitveni odnos u životne događaje, kao da je u svojoj duši prokopao kanale milosti te milost dopire do svih njezinih dijelova, kao kad se zemlja navodnjava prokopanim sustavom kanala ili prirodno nastalim putovima za vodu na tlima uz rijeke, kao što je npr. izuzetno plodna neretvanska dolina.

d) Konačno, onaj tko tako raste u otvorenosti Bogu i revno se dopušta natopiti Njegovom milošću – pouzdano se dopušta ljubiti od Boga, pouzdano dopušta da mu Bog prašta, da ga trajno podiže, hrabri i vodi kroz život svojom ljubavlju – postaje spremnim da primi Božju milost potpuno lako, bez ikakva napora. To je slično kiši s neba koja natapa vrt. Kiša je metafora za mistični život duše koja pred Bogom postaje pasivnom u najpozitivnijem značenju toga pojma, i sav njezin trud svodi se na to da ustraje u primanju Božje ljubavi, iskaza Njegove nježnosti, Njegove sasvim osobne i sasvim duboke ljubavi koja nema granice ni mjere, već je sama sebi jedinom mjerom: Mjera ljubavi je ljubav bez mjere.

To je Karmel u koji nas poziva Blažena Djevica Marija kad nas potiče da uđemo u defaultkroz čin posvete i predanja Njoj kako bi Ona svojim majčinskim zagovorom i sestrinskom podrškom u nama izmolila i oblikovala prekrasni vrt duše u kojemu će vladati Bog.

To je cilj karmelske duhovnosti, da Bog svojom ljubavlju i istinom potpuno ovlada čovjekovom nutrinom te čovjek postane svetim i rasadnikom svetosti.

 

Šabat i šapat karmelske pustinje

Abba [otac] Teofil, nadbiskup, dođe jednom u Sketsku pustinju. Braća koja su se okupila kažu abbi Pambu: “Reci neku riječ Papi da mu bude na korist”. Starac odgovori: “Ako mu ne koristi moja šutnja, ne će mu koristiti ni moja riječ”.

Duh Sveti nas ove nedjelje kroz misna čitanja podsjeća na važnost dana Gospodnjega. U Starom zavjetu bio je to šabat – subota kao dan Jahvina počinka, blagoslova i radosti s obzirom na sve što je divno i veličanstveno stvorio. U mir i radost toga počinka Bog je želio uvesti svoj narod. Zato mu je, izbavivši ga iz egipastskoga ropstva, čak i naredio da subotom miruje. Dok je u Egiptu faraon narod tjerao da radi do iznemoglosti, Bog osloboditelj nagovara ga da odahne, da ima slobodu od pritiska, da se zajedno s Njim uči diviti stvarnosti i blagoslivljati ju.

Puni smisao šabata zasjao je u Uskrsnuću Božjega Sina koje predstavlja novi šabat, novi mir i novu radost koja se probila kroz dramatični nemir i gustu žalost krajnje nepravde i zla kojom je Isus bio prikovan na križ i uguran u grob. U povijesti i svemiru nema ništa jačega od uskrsnoga mira. Čovjeku ne će biti dovoljna cijela vječnost da dovoljno shvati, da se dostatno zadivi i da prikladno zahvali na daru događaja Isusova Uskrsnuća.

Silina Uskrsne pobjede i veličanstvenost vremena koje Bog dariva da se srcem slavlju te pobjede otvaramo apsolutno je nesvodiva na neku obvezu iz koje nastaje samo običaj, navada, tradicija. Znati živjeti nedjelju, ili ljepše rečeno – kako neki slavenski jezici imaju i u redovitoj uporabi – dan Uskrsnuća, znači znati živjeti Uskrsnuće, poznavati ljepotu i snagu Evanđelja, ne zapasti u zabludu da sam ja protagonist zbivanja, a time niti glavni nositelj odgovornosti za tijek događaja. Prihvatiti nedjeljni, uskrsni počinak, znači prepustiti se Božjem protagonizmu, dopustiti Bogu da bude gospodar moga života i protagonist vremena i povijesti.

Nedjeljni, uskrsni mir ne poznaje dosadu. On je pun božanske životnosti. Sam Isus kaže: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim” (Iv 5, 17). Možemo se pitati: A kako povezati prepuštanje inicijative i počinak sa životnošću? Odgovor se krije u činjenici da ono što mi je najvažnije ne mogu sam ostvariti. Ja ne mogu sam proizvesti svoju sreću, svoje oproštenje, svoju radost i ljubav koje su mi potrebne. Ono najvažnije mogu samo primiti, a da bih primio trebam znati zaustaviti se, primijetiti, motriti, moliti, otvoriti se, cijeniti, diviti se, zahvaljivati. Takav stav je povezan s mirnoćom, opuštenošću, poniznom redimenzioniranošću samoga sebe, odmornošću, upravo s onim što mi je najteže. Traži od mene pravo umiranje aktivizmu, kontroliranju situacije, zabrinutosti i iznerviranosti. Traži od mene tišinu srca, traži da uđem u šabat i osluškujem Božji šapat, traži zaštićeni prostor uskrsnoga mira, traži nedjelju.

Ako u mome životu nema mjesta za nedjelju-vrijeme Uskrsnuća ne će biti mjesta ni za molitvu, ni za razmišljanje o Isusu, ni za razgovor s Isusom, ni za susret s Isusom, ni za trenutke koje posvećujem samo Bogu, ni za sagledavanje života u Božjoj volji, ni za pitanje: Bože, što Ti želiš da činim?

A sve to nabrojano čovjeku treba i stvoreno je radi čovjeka. Bog nam sve to “naređuje” isto onako kako se može “narediti” ljubav, isto onako kako nekom možeš narediti, otvorivši mu vrata zatvorske ćelije: “Iziđi u slobodu” ili nekomu tko nosi silan teret: “Podijeli teret sa mnom da ne kloneš!” Sve ono što nam po Uskrsnuću-nedjelji dolazi, ima za cilj samo da nas oslobodi, rastereti, iscijeli, usreći i ojača nas da surađujemo u pomaganju drugima.

U ovom svetom danu nedjelje-Usrksnuća iz uskrsne tišine pustinje Karmela Božjeg Milosrđa želimo vam, dragi čitatelji, hrabrost ulaska u Božji mir i radost.

U zadnje vrijeme na našoj stranici nismo objavljivali puno novih sadržaja, ne zato što se ne bi imalo o čemu pisati, nego zato što je nekad, a možda i često, šutnja rječitija od riječi. I kroz nju s vama želimo dijeliti povjerenje u Boga, divljenje pred Njegovim djelima i prikazivanje svih vaših potreba Njegovu Milosrđu.

Neka vam je blagoslov iz šabata i šapata karmelske pustinje 🙂

Odmor-Bog Stvoritelj-povjerenje