Dragi čitatelji, dijelimo s vama razmatranje o (ne)prepoznavanju Krista Kralja u vlastitome životu, kao odjek prošle nedjelje i poticaj na spremniji ulazak u sveto vrijeme došašća:
U ono vrijeme razapetom se Isusu podrugivali glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«
Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23, 35-43)
1. Isus Krist vlada s prijestolja Križa. Možda nam je nakon dvije tisuće godina kršćanstva prizor križa postao uobičajen, no i dalje ostaje radikalna novost častiti kao kralja nekoga tko je osuđen na smrt i koji izgleda potpuno nemoćan pred vlastodršcima ovoga svijeta.
Kako bih se ja ponio prema Isusu da sam živio u Njegovo vrijeme? Pokušajmo ući u mentalitet tri skupine svjedoka Isusove muke i otkriti s kim pronalazimo najviše dodirnih točaka.
2. Prva skupina su svećenički glavari (usp. Mt 27,41), nositelji duhovnog autoriteta u Jeruzalemu koji su nažalost paradigma vlastohleplja. Oni o raspetome Isusu govore: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” (Lk 23, 35).
Svećenički glavari krivo shvaćaju duhovnu vlast kao sredstvo da se spasi vlastito dobro. Oni tako koriste svoj položaj duhovnog autoriteta: egzistencija osigurana sakralnim zakonom, položaj u društvu osiguran na temelju kompromisa s rimskim osvajačima, perfidni način tumačenja Svetog pisma kojim čuvaju svoje pozicije. Iz takva položaja gledaju na Isusa koji je očitovao svoju duhovnu vlast svjedočanstvom ćudorednog života, uvjerljivim propovijedanjem i brojnim čudesima, ali sada je osuđen. Oduzeta mu je sloboda i podvrgnut je okrutnom mučenju. Krajnje je ponižen. Oni drže da je taj izvanjski neuspjeh znak da Isus nema pravu vlast i zato mu se rugaju kao nekome tko je tvrdio jedno, a u praksi se pokazalo potpuno drugo. Pri tome pokazuju ne samo da ne razumiju veličinu duhovne vlasti Isusove, nego i da je njima najvažnija onaj vid vlasti koji čovjeku omogućuje da sačuva svoj zemaljski život i dobar položaj u ovome svijetu (da spasi sam sebe, a ne da spašava druge, kako su i sami primijetili da je Isus činio, ali su to tek konstatirali bez da su tome dali pravi značaj). Svećenički glavari su slika svih koji zloupotrebljavaju duhovni autoritet koji im je dan ili koji su sami sebi stvorili, svi kojima religiozni položaj služi ostvarenju vlastitih interesa. Nažalost, takvi ljudi – zaslijepljeni voljom za moći – izopačuju svoj duhovni položaj. Toliko su zavedeni da više uopće ne razumiju što je istinski duhovni autoritet te im ono najvažnije u Isusovoj vlasti ostaje skriveno. Svećenički glavari korumpirali su svoj religiozni položaj i pretvorili se u bahate podrugljivce koji se – dobro situirani, osigurani, ugojeni i obogaćeni –rugaju siromašnom, potlačenom i nepravedno osuđenom Isusu: „Kakav je to mesija koji se ne može osloboditi osude!?“ Tako što se njima ne može dogoditi. Oni bi već nešto smislili da se izvuku i time bi sami sebe potvrdili u svojoj vlasti. Da, svojoj, a ne Božjoj! Bog s takvim ponašanjem nema nikakve veze, kako god svećeničkih glavara, tako kod bilo koga koji uzima udjela u njihovom mentalitetu.
Isus pred takvima nema što reći. Nije im prestao željeti dobro, ali s njima nema razgovora. Za njih se može još samo moliti: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34).
Oni su potisnuti, zapustili i gurnuli u stranu svoju vjerodostojnost i čistoću svoga srca. Oni su zanemarili istinski duhovni autoritet dobrote, pomaganja drugima i služenja. Taj autoritet se sad nalazi pred njima, u raspetom Isusu. Kraljevski autoritet dobrote i služenja. Ali to ne dopire do njihova srca. Što li će se dogoditi s tim ljudima?
3. Druga skupina su vojnici: „Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: ‘Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!’“ Vojnici su paradigma srebroljubaca i hedonista.
Njihov mentalitet isti je kao i kod glavara, s razlikom što vojnici nisu nositelji duhovne vlasti, nego su sluge svjetovne političke vlasti. To su plaćenici koji sve obavljaju za svoje poslodavce, bilo dobro ili zlo. To nije ona vojska koja brani svoju domovinu pred naletima osvajača, već su to zaposlenici u službi osvajača koji okrutno kažnjavaju one koji im se usprotive. Prodali su svoju slobodnu volju kako bi došli do novca. Predali su svoju dušu kako bi došli do boljeg standarda u ovome svijetu, do užitka, zadovoljstva. Takvima je pojam vladanja, kraljevanja, povezan s izvorom prihoda, s uživanjem, sa vlastitim probitkom. Stoga ne čudi što se Isusu, kojemu je njihov šef Pilat iznad glave dao napisati „Kralj Židovski“ – izruguju: „Kakav je to kralj koji se ne može osloboditi, koji ne može potkupiti svoje sudce, koji ne može izmanipulirati svoje oslobođenje!? On je vrijedan prezira i poruge.“
Vojnici su slika ljudi koji prodaju svoju dušu za novac, za užitak. Vojnici su slika korumpiranih ljudi, koji prodaju svoje poštenje, iskrenost i dobrohotnost – da bi ostvarili profit. Oni su slika ljudi koji su spremni pogaziti i najveće svetinje da bi imali više novaca, da bi im bilo bolje u ovom prolaznom i varljivom zemaljskom životu. Oni utjelovljuju korumpirane političare i gospodarstvenike, liječnike, profesore, sudce i sportaše koji se daju potkupiti; vjernike koji su to samo po tradiciji te radi malo grešnog užitka i radi svojih hedonističkih navika zanemaruju svoje vjerske dužnosti; koji nagrđuju Gospodnji dan nedjelju koristeći ga za svoje poslove; koji molitvu i djela ljubavi ostavljaju na čekanju dok ne obave sve što ulazi u njihov program. Takvi se s Bogom ne mire po sakramentu pomirenja ili to čine površno i nedovoljno iskreno da bi im mijenjalo život; koji na Svetu misu dođu kad to njima odgovara, a kad im ne odgovara ne dolaze, makar i sam Isus pokucao na njihova vrata i pozvao ih – jer im je važnije to što njima odgovara od onoga što Bog zapovijeda i na što ih svojim glasom kroz njihovu vlastitu savjest (koju su uvelike prigušili) pokušava potaknuti. Takvi ljudi često omalovažavaju one koji žive pošteno, koji zbog svoje iskrenosti i vjernosti Bogu zarade manje i uživaju manje – zato što sami gaze svoje svetinje i onda im smetaju oni koji ih vjerno čuvaju. Pamet im je zamagljena opijatom novca i užitka pa bi najradije time opili i sve oko sebe. Zato vojnici Isusu pružaju ocat – koji je služio da mučenima zamuti pamet te više ne budu svjesni onoga što se događa.
Isus ni s takvima nema što razgovarati. Ostaje u šutnji moleći da im se Otac nebeski smiluje, da im oprosti jer su zavedeni, prevareni, nemaju pojma što čine sa svojim životom.
Istovremeno Isus odbija ocat i tako ne prihvaća pobjeći iz stvarnosti u opijenost. Isus nije poput nas koji za svaku bol uzimamo tabletu i za svaki psihički problem uzimamo lijekove za smirenje i tako često bježimo od stvarnosti života. Isus ostaje svjesno trpjeti pokazujući tadašnjim vojnicima i svima koji su njima slični sve do danas – da je istinska vlast, istinsko bogatstvo i istinski užitak ostati Bogu poslušan, izvršiti Njegovu volju i pomoći svojim bližnjima do kraja, makar za to trebali platiti i vlastitim životom.
Krist Kralj s prijestolja svoga Križa gleda zavedene vojnike i šutljivo ih poziva da se odreknu zloduha novca i zloduha hedonizma te da se poklone pravome Bogu, koji jedini može dati pravo bogatstvo i pravi užitak i do čega se dolazi vršenjem Njegovih zapovijedi.
4. Treća skupina su razbojnici koji su razapeti Isusu zdesna i slijeva. Njih moramo promotriti zasebno. Lijevi razbojnik (u filmu “Pasija” Mela Gibsona vidimo ga na desnoj strani) koji Isusu govori: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” paradigma je bogohulnika i okorjelog grješnika.
On krivo razumije Boga kao nekoga tko treba provoditi njegove želje. On je razbojnik, ubojica, pokvaren čovjek. On snosi teške posljedice svoje zloće, a na Boga još uvijek gleda kao na nekoga tko bi ga trebao podržati u podmuklim nakanama njegova prljava srca. Lijevi razbojnik slika je svih okorjelih grešnika koji tvrdokorno ustrajavaju u svojoj bezbožnosti do kraja. On je slika bogopsovača, bogohulnika kojima njihova hula oduzme i blagoslov i radost i mir u životu, a oni i dalje hule očekujući da se Bog valjda počne klanjati njima i njihovoj sebičnoj zloći, a budući da se to ne događa nastavljaju Ga vrijeđati i huliti. To su i oni ljudi koji cijeli život govore da Boga nema zato što ne žele sići s prijestolja svoga ega, premda su na njemu duboko nesretni, koji ne žele odustati od uzaludnoga pokušaja da oni kraljuju svojim idejama, svojom pameću i svojim snagama i da se poklone Bogu, istinskome kralju. Premda se prave jakima i nedodirljivima u njima je skriven duboki strah. Boje se smrti kao besmisla, a svejedno ne otvaraju svoje srce da im Bog oduzme strah i daruje istinski život. To su ljudi koji namjerno ostaju u svome paklu i odbijaju spasenje, premda vide da sam nevini Krist trpi zbog toga, trpi zbog njihovih grijeha, razapet zajedno s njima premda to nije zaslužio, premda ih ne osuđuje, ne uzvraća im zlo za zlo, već ih strpljivo čeka i nada se da će kad-tad otvoriti svoje srce. To su ljudi koji sami sebi biraju vječnu propast, pakao – zato što im je Sotona zaveo srce zlokobnom privlačnošću zla, pokvarenosti i sebeljubnog držanja do vlastitoga dišpeta više nego do života i spasenja. Bili bismo najsretniji kad takve okorjelosti ne bi bilo i kad ne bi bilo potrebno opisati njezin fenomen. Činimo to sa željom da se takav led ublaži i rastopi.
Takvima Isus nema što reći. Dovoljno im govori time što trpi za njih i čeka ih, usprkos tome što Ga oni nastavljaju pribijati na križ svojim grijesima, pljuvati Mu u lice i psovati Njegovo milosrdno Srce puno ljubavi.
5. Promatrajući svećeničke glavare, vojnike i lijevog razbojnika pitamo se: ima li ikoga da je razumio Kristovu vlast dobrote, služenja i milosrdne ljubavi koja prašta do kraja, čak i svojim najpokvarenijim krvnicima? Odgovor je: ima! Ima desni razbojnik (u Gibsonovoj “Pasiji” je na lijevoj strani) koji nam je jedini ostao u današnjoj evanđeoskoj sceni. On nije ništa manje zaslužio svoju kaznu od desnog razbojnika, ali čije srce se smekšalo pred Kristom kraljem. U riječima toga čovjeka otkrivamo istinu. On prekorava desnog razbojnika: “Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini” (Lk 23, 41). Desni razbojnik osjeća sveti strah pred Bogom i nije mu svejedno za zlo što je činio. Desni razbojnik priznaje pravednost i da je po pravdi primio kaznu, a da je Isus nevin. On prepoznaje da Isus nepravedno trpi. On gleda kako Isus trpi: poput krotkoga jaganjca, u dobroti, miru, blagoslovu i ljubavi. On osjeća nešto tako važno i veliko što ni glavari svećenički nisu osjetili: Isusovo Božansko Milosrđe koje je jače od Njegova trpljenja i u kojemu ima nade čak i za jednog razbojnika. I zato nastavlja: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23, 42). Desni razbojnik, po tradiciji imenom Dizma, shvatio je da Isusu Rimljani i Židovi ne mogu trajno oduzeti život, da će Isusova ljubav pobijediti smrtnu osudu i da će Isus ponovno biti živ i da će doći među nas – sa svojom vlašću i moći. Zato ga moli da – kada dođe živ i slavni te uzme u posjed sve stvoreno čega je On kralj – da ga se sjeti. Dizma je zaželio odustati od svoga grijeha i razbojništva i doći pod Kristovu vlast, pod vlast Njegove opraštajuće ljubavi, pod vlast Njegove dobrote i prijateljstva.
Dizma je sve shvatio. Možda si i nije znao sve razumski objasniti, ali je srcem shvatio sve što mi kršćani ispovijedamo:
a) da je Isus Krist pravi Kralj, jer je vječna Riječ, jedinorođeni Sin Očev, pravi Bog od pravoga Boga, odsjaj njegove slave po kojemu je sve stvoreno,
b) da je Isus Krist Kralj jer je osvojio ljudski rod uzimajući u svojoj božanskoj Osobi ljudsku narav i time uzdižući ljudski rod na razinu osobnoga zajedništva s Bogom; jer djelom Otkupljenja na Kalvariji oslobađa stvoreni svemir od ropstva Sotoni koji njime vlada zbog istočnog grijeha, dajući sam otkupninu na Križu Božjoj pravdi. Tako cijeli svemir, otkupljen od Sotone i vraćen u potpuno zajedništvo života s Ocem nebeskim, pripada Kristovom Kraljevstvu i sudjeluje u planu pobjede Sina Božjega nad grijehom i smrću. Krist Kralj će tu vlast podijeliti s onima koji ga slijede.
c) da je Isus Krist Kralj jer sve stvoreno posvećuje ognjem Duha Svetog, pročišćujući svakog čovjeka i cijeli svemir od svakoga zlog duha i vraćajući nas potpunom ostvarenju volje Božje da bude volja Božja kako na nebu tako i na zemlji – da ovim svijetom zavlada Bog, da nastupi Božja vlast ljubavi i istine u svakom srcu i u svakom narodu.
Dizma je prepoznao svoj trenutak Milosrđa, pokajao se i ispovjedio se Isusu. A što mu Isus odgovara: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (Lk 23, 43).
Nevjerojatno čudo Božjega Milosrđa!!! Razbojnik postaje svetac. Prvi kojega Isus prima u raj je zločinac koji se, premda umire zbog svojih zločina, zahvaljujući iskrenom kajanju i molitvi Isusu, preporađa na novi život. Grijeh ga je doveo do sramote, boli i smrti, a Božje Milosrđe ga oslobađa i daje mu čast, ozdravljenje i život.
Dizma je prepoznao svoje vrijeme Milosrđa, a što je sa mnom? Neka se svatko od nas pita: gdje sam ja u današnjem Evanđelju? Jesam li otvrdnuo u svojim grijesima kao glavari svećenički, vojnici i desni razbojnik ili sam spreman priznati svoj grijeh i zamoliti Isusa da mi oprosti, kao desni razbojnik Dizma? Da li mi je želja za položajem, za imetkom i užitkom i varljiva veličina grijeha zamutila pameću te više ne vidim što je pravi položaj, pravo bogatstvo i zadovoljstvo – što je pravo Kraljevstvo? Mogu li prepoznati u Raspetome Kralju, svoga vlastitoga Kralja ili idem za nekim drugim kraljevima i pokušavam sam sebi biti kralj?
Možda me posljedice mojih grijeha još nisu dovoljno prikovale za križ kao Dizmu da bih se obratio? Trebam li čekati da budem izručen uništenju kroz bolest, kroz životne tragedije i tjeskobe, kao što se dogodilo s razbojnicima raspetim pored Isusa, da bih došao k sebi? Da li ću i onda doći k sebi? Ili mogu odlučiti da ipak ne čekam tragediju života da se obratim Isusu Kristu, jedinom pravom Kralju, koji jedini zaslužuje da Mu se klanjam, da Mu vjerujem i da ga slušam?
Jesam li u Godini Milosrđa prepoznao vrijeme za promjenu moga života ili još uvijek gledam na to što mi Bog po Crkvi govori kao na nešto što se mene ne tiče?
7. Braćo i sestre, zagledajmo se u Krista raspetoga, Kralja svega stvorenja. On nas na križu oslobađa od grijeha, nemira, nesreće, bolesti i smrti. Gledajmo kako nas ljubi, kako je strpljiv, kako nas čeka. Hoćemo li ostati ravnodušni pred tolikim Njegovim Milosrđem?
Braćo i sestre, otkupljeni krvlju Krista Kralja, ne budimo tvrda srca, recimo Isusu: oprosti mi što sam Te uvrijedio, oprosti mi što sam Te svojim grijesima na križ pribio. Hvala Ti što trpiš radi mene, hvala Ti što Ti je stalo do mene. Odričem se zla i molim Te da budem u Tvojoj blizini. Sjeti me se, Isuse! Daj mi da s Tobom živim.
U trenutku tišine neka svatko od nas to još jednom u srcu ponovi…
Isuse, Kralju moj, oprosti mi što sam Te uvrijedio, oprosti mi što sam Te svojim grijesima na križ pribio. Hvala Ti što trpiš radi mene, hvala Ti što Ti je stalo do mene. Odričem se zla i molim Te da budem u Tvojoj blizini. Sjeti me se, Isuse! Daj mi da s Tobom živim.
Kriste, klanjam Ti se! Poklanjam Ti povjerenje, ufanje i ljubav, u očekivanju Tvoga slavnog povratka.
Tebi slava i vlast, Tebi koji dolaziš na oblacima nebeskim!
Tebi koga će gledati svako oko!
Tebi koji si početak i svršetak, Alfa i Omega, Onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi!
Amen! Aleluja!
KARMEL BOŽJEG MILOSRĐA - CARMELUS MISERICORDIÆ DEI 