Molitvena inicijativa pod geslom „Pokloni se Kristu da domovina bude Kristova“ tijekom nekoliko posljednjih godina ima za cilj dati duhovnu podršku ozdravljenju Hrvatske, osobito na području političkog upravljanja. Slogan koji izriče želju da domovina bude Kristova je jasno kršćanski, ali nije isključiv. Naime, u želji da Hrvatska bude Kristova molitelji ne žele nametati Krista, nego žele da prije svega kršćani prožmu tkivo društva onim dobrobitima koje proizlaze iz Kristova utjecaja, a koje su zapravo blagotvorne za sve građane. Prema Evanđelju Isus Krist je neovisno o bilo čijoj molitvi gospodar neba i zemlje, ali molitva služi ljudima kako bi sve ono dobro što Krist nudi našlo više mjesta u njihovim životima i kako bi se svijet više okoristio nenametljivim potencijalom koji se skriva u Kristovoj ponudi. Na taj se način želi pridonijeti rasvjetljenju svih sfera života iz Kristove perspektive, u što je onda uključen i politički život. Ne razumiju svi potrebu takvoga rasvjetljenja i s njim povezane molitve za političare, ali oni koji su iskusili dobre plodove mogu svjedočiti da je to put kojim je jako potrebno ići. Tome žele pridonijeti i ovi redci.
Odnos vjere i politike
Kad je u pitanju odnos između vjere i politike nerijetko se primjećuju dvije krajnosti. Prva krajnost je neprimjereno uplitanje jedne stvarnosti u drugu, pri čemu se ne poštuju specifične zakonitosti pojedinoga područja te se s jedne strane pokušava sakralizirati politiku ili koristiti sakralni autoritet za politički utjecaj, ili se s druge strane nastoji politizirati vjeru i zadirati u duhovni život s političkim autoritetom. Druga krajnost je potpuno razdvajanje vjere i politike, pri čemu se kategorički tvrdi da među njima ne treba biti nikakvog odnosa, da je vjera privatna stvar svakog građanina, a politika javna stvar te da jednu i drugu treba prepustiti njihovim autonomnim područjima.
Mi se pak ne možemo složiti ni s jednom ni s drugom krajnjošću, i to zbog činjenice što je subjekt i jedne i druge čovjek, a on je u sebi i religiozno i političko biće. Kad bismo ga htjeli raščlaniti na potpuno zasebne i nepovezane dijelove izgubili bismo njegovo čovještvo i ostali bi nam samo fragmenti, ulomci nečega što je nekad bio ili od čega bi nekad mogao postati – čovjek.
Predmet nam je, dakle, čovjek, pobliže: odnos njegove vjerničke i političke svijesti, a motrište nam je ono koje nudi Bog koji je postao čovjekom i tako otkrio ne samo Boga čovjeku, nego i čovjeka samome sebi. To je motrište Isusa Krista i ono je kao prizma, na prvi pogled jedna od mnogih, ali za onoga tko doživi njezinu bistrinu i ljepotu – jedina i neponovljiva, prizma koja može baciti novo svjetlo na hrvatsku sadašnjicu.
Isus i politika
Prije svega važno je podcrtati činjenicu da je Isus iz Nazareta povijesna osoba koja je živjela u sasvim konkretnom povijesnom i geo-političkom kontekstu i u odnosu na kojega su se onodobni političari osjećali primorani donositi teške odluke (usp. Herodov pokolj novorođenčadi i Pilatovu presudu u uskomešanom Jeruzalemu – usp. Lk 23,13-25). Isus je osoba koja je visoko kotirala na ljestvici poželjnosti za političkog vođu, premda se sustezao aktivno sudjelovati u politici (usp. Iv 6,14-15). Isus je definitivno imao što za reći o javnom životu građana, njegova riječ i postupci imali su veliki društveni utjecaj, toliki da se i sam rimski upravitelj Judeje bojao posljedica tog utjecaja. Premda se Isus nije bavio politikom, bavio se ljudima, pa tako i onima u politici. Oni koji su bili otvoreni za osloboditeljsku snagu njegove riječi koje je izgovarao s iznenađujućim autoritetom (usp. Mk 1,22) doživljavali su preporod, a oni koji ga nisu prepoznavali ili prihvaćali svejedno su se našli pogođeni izazovnošću istine koja je razotkrivala „namisli mnogih srdaca“ (Lk 2,35).
Stoga, gledajući iz Kristova motrišta mi se ne uplićemo u politiku s krivoga naslova, već nudimo pogled na čovjeka koji je i vjernik i političar s jednog izuzetno bogatog, premda nikome obvezatnog naslova – onoga kršćanskoga. U čovjeku su vjera i politika pozvane biti združenima, ali ne pomiješanima, upravo na način na koji je Isus združivao svoj odnos s Nebeskim Ocem s odnosom s ljudima, ne miješajući ih. To združivanje ljudske djelatnosti s vjerom izvor je ozdravljenja i obogaćenja čovjeka i društva.
Na taj način postaju razvidnima razlozi zbog kojih se Isusov govor može primijeniti i na današnju politiku. To vrijedi osobito za one koji vjeruju da je Isus uskrsnuo i da je živo prisutan u ovome svijetu te da će njegovi kriteriji na koncu biti apsolutno presudni (usp. Mt 25), ali to vrijedi i za one koji ne vjeruju u Isusa, ali su otvoreni spoznaji istinitoga, dobroga i lijepoga te tim vrijednostima žele prožimati svoj politički angažman. Uostalom, bez otvorenosti istini i dobru, onkraj svake konfesionalne denominacije, ne bi imalo nikakvog smisla baviti se politikom niti bi onima koji dobru i istini nisu otvoreni itko pametan trebao dati podršku.
Pokušajmo sada s ovim pretpostavkama ući u Isusovu logiku preko njegove prispodobe o milosrdnom Ocu i dvojici sinova, koja se u Katoličkoj Crkvi čitala baš na dan posljednjih parlamentarnih izbora i na taj način nudila da u njezinu svjetlu promotrimo hrvatske političare. Komu sadržaj i dinamika prispodobe nisu pri svijesti može ju pročitati ovdje (Lk 15, 11-32).
Zabluda mlađega sina
Žarište prispodobe je odnos dvojice sinova s ocem kojim Isus oslikava odnos između ljudi i Boga: taj odnos dolazi u krizu i kod obojice njegovih sinova. Mlađi sin, iz razloga koje Isus izričito ne navodi, odlučuje prekinuti suživot i suradnju s ocem te zahtijeva odvajanje materijalnih dobara koje smatra svojima i potpuno neovisno raspolaganje i život. Težnja mlađeg sina za neovisnošću i potpunom slobodom od očeva utjecaja vidi se u činjenici da je otputovao u daleku zemlju i da je to učinio žurno. Zaključak koji se na temelju ponašanja mlađega sina nameće je da je očevu prisutnost i zajedništvo dobara s njim doživljavao kao sputavanje slobode. U nastavku vrlo brzo doznajemo i kakvu je zamisao o slobodi mlađi sin imao. Za njega je ona bila razvratni život u zadovoljenju vlastitih požuda. Takvo ponašanje vodi mlađeg sina do smanjenja materijalnih sredstava i do drastičnog urušavanja društvenog položaja. Očito se radilo o jednostranom procesu smanjenja dobara bez stvaranja novih, na način koji je vrijednosno suprotan onome koji je vladao u odnosu s ocem. U odnosu na prethodni suradnički odnos u gospodarenju sredstvima u očinskome domu koji je bio održiv, mlađi sin pada na služnički odnos u obavljanju krajnje nepopularne i ponižavajuće djelatnosti – čuvanje svinja koje su za Židove izričito nečiste životinje. Očito je projekt uspostave potpune egzistencijalne, vrijednosne i financijske neovisnosti u odnosu na korijensku povezanost s očinskim domom doveo do potpunog fijaska. Međutim priznanje temeljnoga promašaja u strategiji vlastite životne „politike“ nije nastupilo odmah. Mlađi sin je bio spreman prihvatiti čak i poražavajući status čuvara nečistih svinja radije negoli revidirati svoju životnu politiku. On se spustio na razinu svinja pokušavajući se hraniti rogačima, tamošnjom svinjskom hranom, i na taj način stavljati posljednje karte na izblijedjeli adut svoje apsolutne odvojenosti od oca u ime zadovoljenja vlastitih požuda. Tek potpuno zatvaranje izvora egzistencijalnih namirnica i krajnja realna nemogućnost održanja egzistencije naveli su ga na priznanje promašaja svoje „politike“.
Sindrom mlađega sina u politici – destruktivni sekularizam
Imajući na umu da ponašanje mlađeg sina ocrtava životnu sudbinu onih koji zajedništvo s Bogom doživljavaju kao prijetnju svojoj slobodi i uživanju, možemo u ozračju bogoobjavljene logike ove prispodobe (tj. to-logički, odnosno teološki) promotriti neke političke postavke u našoj sredini. Zbog shvaćanja zajedništva s Bogom kao prijetnje poželjnom političkom razvoju neki se političari odlučuju za potpuno odvajanje svjetovne i religiozne dimenzije i zastupaju apsolutno sekularnu državu. Oni se zalažu za socijalne, gospodarske i kulturalne kriterije koji kao vrhovni cilj imaju blagostanje u emancipiranosti od Božjih zakona, bilo onih pozitivnih koje čuvaju vjerske zajednice, bilo onih upisanih u narav čovjeka koji su svačijoj savjesti prepoznatljivi kao naravni moralni zakoni. Moralna pravila padaju u područje arbitrarnosti, a zadovoljenje užitaka se nameće bilo kao javno očitovana bilo kao prešutna paradigma djelovanja. U takvom postupanju blijedi razlika između moralnoga dobra i zla, što se postupno odražava na strukture društvene stvarnosti na način da u javnoj svijesti blijedi razlika između dobra i zla općenito. To će reći da neke elementarne vrijednosti bivaju zanemarene isprva u praksi (kao što su npr. vrjednovanje vjerskoga života građana i ugrađivanje u tkivo javnoga života nosivih vrjednota onih konfesija koje su se potvrdile dobrim plodovima, zaštita života od začeća do naravne smrti, zaštita naravnoga bračnog zajedništva i obitelji kao temeljnih stanica društva i neizostavnih čimbenika njegova opstanka, promicanje iskrenosti, skromnosti, nesebičnosti i sl.), a onda se gubi i načelna svijest o potrebi tih temeljnih vrijednosti te se one čak i zakonski dovode u pitanje da bi se na koncu nametali njihovi anti-podi (zabrana upliva, često i agresivna, vjerskog doprinosa u rasvjetljenje društvenih događanja, promicanje eutanazije i pobačaja, nazivanje homoseksualnoga zajedništva brakom i njegovo promicanje, kompromisi s društvenim mehanizmima koji razgrađuju obitelj, promicanje dvostrukosti, pohlepe, sebičnosti i sl.) što je vrhunac društvene dekadencije, a s vjerskoga stanovišta duhovna izopačenost koja bez hitnoga obraćenja vodi jedino u duhovnu propast.
Zajedničko tim tendencijama je „razvratni život“, u smislu odvraćenosti od vrijednosti koje proizlaze iz zajedništva s Bogom i otvaranju ponašanju u kojemu je u središtu ljudski ego i njegovi prohtjevi, što je zapravo život u požudi. Požuda se ne odnosi samo na područje tjelesne nemoralnosti, već zahvaća čitav životni habitus, ali redovito ju prate i izopačena očitovanja na području tjelesnosti.
Kao što je mlađi sin nespreman priznati promašenost svoje „politike“, tako nažalost i ovi tvrdokorno sekularni političari, usprkos drastičnom osiromašenju države i srozavanju njezina međunarodnoga statusa, nisu spremni priznati svoj promašaj. Stoga radije prihvaćaju služnički odnos i razvidno poniženje pred moćnicima i imućnicima koji su im redovito nadređeni i s kojima surađuju dok god imaju ikakve šanse barem za opstanak, tvrdokorno ustrajavajući u pokušavanju radikalne neovisnosti od svakog zajedništva s Bogom i iz njega rađajućih vrijednosti. Međutim za razliku od sudbine mlađega sina, koji je takvim postupanjem u krajnje poniženje i u stanje da više ni fizički ne može opstati doveo samo sebe, ovi političari u propast ne vuku samo sebe, već i mnoge druge koji su im povjereni te tako njihova sljepoća ima neusporedivo veću štetu. Tragedija udaljenosti od Boga mogla bi se orisati i na mnoštvu drugih područja javnoga života i sudbine jedne države, ali neka ovaj letimični pregled za sada bude dovoljan da se shvati koliko je pogubno odbaciti Božji zakon i na njegovo mjesto staviti samodostatni i uživalački ego.
Zabluda prividno lojalnoga sina
Ostavimo sada za trenutak mlađega sina i promotrimo starijega. On je izvanjski ostao u zajedništvu s ocem, ali obilježava ga nezadovoljstvo. On se na van pokazuje kao lojalan sin koji surađuje na očinskom imanju i koji njeguje zajedništvo dobara sa svojim ocem, ali ne surađuje s njim iznutra, ne dijeli s njim duhovna dobra. Očituje se to u nesposobnosti starijega sina da s ocem podijeli njegovu zabrinutost za sudbinu svojega mlađeg brata i radost zbog bratova povratka. Stariji sin uopće ne razumije u kakvoj je bijedi zaglavio njegov mlađi brat, ne suosjeća s njegovom duhovnom patnjom i ne vrjednuje značaj njegove odluke da se vrati. Da je stariji sin bio doista brat mlađemu sinu otišao bi ga potražiti, ponudio bi mu ruku u njegovoj izgubljenosti, pomogao bi mu da otkrije vrijednost zajedništva s ocem. Ali on ne samo da je bio nesposoban da potraži mlađega brata, nego se čak prilikom njegova povratka protivio njegovu ostanku. Najžalosnija scena koja dočarava duhovnu nesreću starijega sina je situacija u kojoj ga otac nagovara da ipak uzme udjela u radosti zbog bratova povratka, ali on to odbija: tragična nesposobnost za radost!
Sindrom starijega sina u politici – instrumentalizacija religije
Nije li stariji sin slika onih hrvatskih političara koji su samo nominalno vjernici? Oni se vole pokazivati kao vjernici, vole isticati da su povezani s biskupima i svećenicima, a pritom iznutra uopće ne dijele iste vrijednosti. Oni preko Crkve pokušavaju zaštititi svoju političku poziciju, ali ne dijele sa zajednicom vjernika njezine radosti i boli. Oni se ne bore za vjerničke vrijednosti, već samo izvanjski, i to redovito vrlo rijetko, izvršavaju vjerničku praksu. Oni ne suosjećaju s duhovnom tragedijom onih koji su se distancirali od vjere te tonući u nemoral, sa sobom vuku i druge. Spremni su ih osuditi, ali nisu ih spremni prihvaćati i voljeti. Ako se tko od njih i vrati, nisu ga spremni prihvatiti. Budući da su sami nezadovoljni, ne dira ih probuđeno zadovoljstvo. Oni nikad nisu doživjeli promjenu pa ne vjeruju ni u mogućnost promjene drugih. Ističu prošle promašaje svojih političkih protivnika, a zatvaraju oči pred svojim promašajima. U bližnjima ne vide ništa dobro, a puna su im usta o navodnoj vlastitoj dobroti. Žalosna situacija takvih političara nije samo u tome što su nesposobni iznutra živjeti radost svoje vjere i radovati se zbog povratka izgubljene braće, već i u tome što na druge prenose tvrdoću svoga srca, cementiraju podjele i raspirujući davno okončale sukobe.
Tragedija zabluda i mogućnost povratka
Nisu li politika u Hrvatskoj, a posljedično i cijela država, u jadnome stanju upravo zbog velike zablude „mlađe i starije hrvatske braće“, kao što je očev dom u prispodobi iz 15. poglavlja Lukina evanđelja bio u jadnome stanju zbog zablude očevih sinova? Jedni otvoreno rasipaju Bogom dane darove našoj domovini otuđujući se od autentične duhovne baštine svoga naroda, a drugi prianjaju uz vrijednosti samo na folklornoj razini dok su u srcu licemjerno otuđeni i zavedeni istom požudom i idolatrijom kao i oni prvi.
Napušten je i izdan „očev dom“ u našoj domovini, izigran je i omalovažen onaj ideal bogoljubnog i domoljubnog političara koji služi cjelovitom boljitku svojih sunarodnjaka i svoga naroda. Osramoćen je obraz politike i poružnjen vlastohlepnom, srebroljubnom i hedonističkom požudom. S velikom jasnoćom nameće se pitanje: nismo li pali već dovoljno nisko? Nije li postalo previše razvidno da takvo postupanje vodi u propast? Ili hrvatski političar još čeka dok ne ostane i bez posljednjeg zalogaja dostojanstva (kako se s određenima već i dogodilo) da dođe k sebi?
U iščekivanju da hrvatski političari odgovore na to pitanje, podržavajući molitvom njihov pametan odgovor i radujući se svakom prisebljenju i promjeni na bolje, jedna sigurnost je neupitna: Bog nije prestao voljeti! Onoga tko je deklarirano daleko Milosrdni nebeski Otac strpljivo i nenametljivo, ali srdačno i zauzeto iščekuje. Onoga tko je skrovito otuđen Otac blago nagovara da se probudi na dobrotu i ljubav. Tko imalo dođe k sebi i otvori srce Očevu milosrđu odmah će shvatiti da On nije očuh, nego tata. On je milosrdni Stvoritelj i onih koji ga još nisu upoznali i onih koji su ga javno odbacili i onih koji ga u srcu izdaju. Njegov jedinorođeni Sin preuzeo je na sebe u ljubavi i boli tragediju zalutalih sinova i tako im omogućio povratak. U tome se vidi koliko je Ocu stalo da se čovjek vrati svojim iskonskim korijenima, tj. zajedništvu s njim, da mu i na najmanji znak njegova obraćenja trči ususret, uzima ga u zagrljaj, odijeva ga dostojanstvom i priređuje mu u čast gozbu. Crkveni oci u radosti te gozbe vide predoznačenu euharistiju, slavlje vjere, najsnažniju molitvu koju su pozvani otkriti i oni koji uopće nisu upoznali njezin nutarnji smisao i ljepotu, i oni koji su je upoznali prepovršno da bi u njoj srcem sudjelovali. Bogu se isplati vratiti, radost je Boga otkriti i za to još postoji prilika. Do kad će ona trajati, ne znamo, ali sigurno je da tko odgađa povratak, makar i samo za sutra, riskira da mu to bude prekasno.
Povratak Bogu donosi renesansu pravih vrjednota i zdravih kriterija, reafirmaciju blokiranih potencijala, porast uspješnosti po udruživanju snaga, jaku motivaciju za ustrajnost u hodu i sposobnost nadilaženja kriza. Povratak Božjem zakonu donosi vedrinu i nadu, iskustvo zajedništva i radosti koje nemjerljivo nadilazi prazne parole ili prolaznu satisfakciju uslijed individualne ili stranačke afirmacije. Može li itko mudar odbaciti ovakvu ponudu? Može li ijedan probuđeni vjernik zanemariti molitvu na ovu nakanu?
br. Dražen Marija Vargašević
KARMEL BOŽJEG MILOSRĐA - CARMELUS MISERICORDIÆ DEI 