“Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.” (Mt 5, 27-30)
Važna duhovna djela milosrđa su grješnika ukoriti i neuka poučiti. Stoga nas Milosrdni Gospodin ne propušta jasno upozoriti pred opasnošću krivog usmjerenja života i vječne propasti.
Seksualna požuda o kojoj Isus govori u današnjem evanđeoskom odlomku paradigma je svake druge požude. Seksualnost snažno obilježava čovjeka. Zahvaljujući tom Božjem daru čovjek surađuje s Bogom Stvoriteljem u djelu produžetka ljudskoga života na zemlji i u najjačem izražaju međusobnog zajedništva. Na seksualnost u ozračju zaručničke i bračne ljubavi poziva se i Sveto pismo da metaforički izrazi duboko zajedništvo izabranoga naroda sa svojim Bogom. Taj način izražavanja nastavljaju mistični naučitelji i predstavljaju odnos duše čovjeka vjernika s Trojedinim Bogom koristeći se metaforama koje snažno dotiču ljudsku spolnost.
Seksualnost je vrhunski Božji dar, ali je u svojoj uzvišenosti istovremeno vrlo krhka i ranjiva. Na nju, kao i na ostala čovjekova nagnuća, negativno djeluje nered koji je ušao u svijet iskonskim grijehom. Stoga postoji trajna opasnost krivog usmjerenja i trajna potreba budnosti, pozornosti i korekcije. Bit požude koja se po iskonskome grijehu uvlači u ljudsku spolnost i u mehanizam svih ostalih čovjekovih nagnuća sastoji se u želji za ovladavanjem stvarnošću vlastitim snagama. To je zapravo ponavljanje prvog grijeha: htjeti doći na mjesto Boga mimo Boga, htjeti zagospodariti stvarima, pojavama, darovima i osobama kao da smo Bog, ali na način koji nije u skladu s Bogom. S takvom zlom požudom Isus ne dopušta nikakav kompromis, čak niti dijalog. Potrebno ju je jednostavno odstraniti, odbaciti, odsjeći. Tu Isusovu radikalnost preuzima i naš sveti otac Ivan od Križa kad s velikom jasnoćom poziva na odricanje svega što kompromitira našu slobodu na putu uspona na Goru Karmel, tj, prema sjedinjenju s Bogom u čistoći Njegove ljubavi. Teoretičar mistike Michel de Certeaux čitavo umijeće uspona k Bogu naziva „umijećem obrezivanja“. Toliko je toga potrebno obrezati, i to trajno. Radi se o postupanju sličnom obrezivanju voćke. Dok je god živa treba ju obrezivati. Premda ju je lijepo vidjeti razlistanu kako odiše životnim zelenilom, ona ipak ne će donijeti pravog ploda ako se ne obrezuje.
Naša aktivnost u tom postupku odgovara aktivnoj tamnoj noći kod sv. Ivana od Križa. U njoj nastojimo svojim silama odstraniti iz života svaku zlu požudu. Međutim to nije dovoljno, kao što nije dovoljno sasjeći odozgor korov i šikarje. Ostaje korijenje koje je u zemlji vrlo rasprostranjeno i teško iskorjenjivo. Potreban je dubinski i vrlo istančani trud da se čitava zemlja pročisti, a kad se radi o ljudskoj duši potrebno je izravno Božje djelovanje u kojemu čovjek zauzima pasivni stav i dopušta Božjoj milosti da ga preobrazi. To se u mističnom nauku naziva pasivnom noći.
Milosrdni Bog je u tom pothvatu sličan kirurgu koji odstranjuje zloćudni tumor da bi spasio čovjekov organizam. Pri tome je važno uočiti da Bog to čini na savršeno ljubazni i blagi način. On koji se u mističnom iskustvu našega svetog oca proroka Ilije nije objavio u ognju, potresu i vihoru, već u šapatu laganog i blagog lahora, djeluje u našem životu na blagi način (usp. 1 Kr 19, 12). Njegova istina i prodornost uvijek je povezana s blagošću i nježnošću. Vrhunac objave takvog milosrdnog Božjeg postupanja je Kristova muka u kojoj je On u svome tijelu izvršio pročišćenje čovjekova i njegovo pomirenje s Bogom. Uvidjevši da sami ne uspijevamo od sebe odstraniti zloćudni tumor požude On, čist i nevin, uzeo je na sebe našu pokvarenost da bi nas od nje oslobodio. Premda ne doslovno Njemu je ipak „odsječena“ i ruka i noga i „iskopano“ mu je oko, jer mu je razapinjanjem na križ stvarno oduzeta svaka sposobnost raspolaganja vlastitim tijelom. To je milosrđe našeg božanskog kirurga koji je na sebe uzeo svu bol odscijecanja malignoga tkiva iz naših života.
Zato zazivamo Predragocjenu Krv Kristovu da nas poškropi i iznutra prožme kako bismo bili spremni prihvatiti dar vlastitoga očišćenja i oslobođenja. To očišćujuće škropljenje i prožimanje osobito se događa po svetim sakramentima Pomirenja i Euharistije.
Još jedan vid nam je potrebno uočiti: Isus nije rekao: „ako tvoga brata sablažnjava njegova desnica, odsijeci mu je ili ako tvoju sestru sablažnjava njezina noga, odsijeci joj je“. Isus nas poziva da radimo prvenstveno na sebi. Prema drugima smo pozvani djelovati ponajprije primjerom. Tome nas poučava i naša sveta Majka Terezija od Isusa kad veli da ako primijetimo manu kod svoga brata i sestre prije svega u svome ponašanju uznastojimo oko krjeposti koja je suprotna toj mani, kako bismo primjerom poučili ispravnome ponašanju i potaknuli na promjenu. Tek kasnije može biti korisno upozoriti i riječima, ali uvijek u blagosti i poniznosti.
Prihvatimo, dakle, Isusov poziv na korjenito odbacivanje požude, dopustimo da nas Njegova Krv čisti i budno pazimo nad vlastitim nagnućima kako bismo mogli učinkovito kročiti prema vrhu Gore Karmela gdje Bog želi potpuno preobraziti čitavo naše biće i darovati nam svoju čistu božansku ljubav koja će naše biće prožeti iskonskim skladom i potpuno ga istrgnuti iz vlasti grijeha.
brat dražen Marija
KARMEL BOŽJEG MILOSRĐA - CARMELUS MISERICORDIÆ DEI 